U očekivanju haaške presude hrvatskoj šestorci (VI.)

Presvlaka za „Piše Sunja Vukovaru“ - Hemingway

Hemingwaya sam upoznao na zagrebačkoj Akademiji za kazalište i film, tada smo ga zvali po nadimku, Bobiša. Ja već s reputacijom mladog redatelja- režirao sam nekoliko uspješnih studentskih predstava, upisao sam se na Akademiju, a on je završavao elektrotehniku i filozofiju i onda je poželio studirati i režiju. Hercegovac, krupan, visok, drzak i neovisan, razlikovao se od nas "urbanih i kultiviranih" studenata svojim izravnim obraćanjem koje su neke kolege i profesori nazvali ruralnim ponašanjem. Mnogi su, čim bi uspješno položili prijemni ispit na Akademiji, umislili da su već postali umjetnici i bavili su se kazališnom umjetnošću zbog umjetnosti same, nisu imali veze sa stvarnim životom. Profesori su ih podržavali u toj zabludi da je „kazalište nešto drugo, više od samog života“. Naslov komada koji sam radio kao student upravo je to isticao- „Ars longa,vita brevis“! Ali u zajedljivom značenju. Kritično propitivanje društva i politike ili same kazališne umjetnosti godinu dana prije studentske revolucije šezdesetiosme, bila su područja kojim se kazališni umjetnici nisu bavili.

Bobiša se svojim slobodnim mišljenjem i otvorenim govorom ubrzo tome počeo odupirati. Iskreno i samouvjereno bi se upuštao u prepirke s profesorima, nije im dao za pravo, kritizirao bi njihove predstave i profesionalno kazalište koje je u estetiziranju izgubilo dodir sa stvarnošću. Ja sam mu se svidio zbog svog osebujnog kazališnog rukopisa, istinitosti izričaja, redateljskog stila, tragalačkih postupaka i sredstava kojima sam se koristio, posebno zbog žestine i društvene angažiranosti mojih predstava. Nisam se klonio propitivanja politike i delikatnih nacionalnih tema. On visok, ja srednje visine, on glasan i prodoran, ja tih i razložan, on isključiv, ja snošljiv, on početnik, ja već s ugledom, on zapaljiv, ja smiren, on spretan i uspješan u svakodnevnom životu, ja usredotočen na kazalište i njegovu ulogu u promjeni društva postali smo prijatelji. Spojile su nas suprotnosti.

Pise Sunja Vukovaru

Otkrivao mi je neke strane života o kojima sam malo znao.

Za vježbu smo morali snimiti kratak dokumentarni film, njegove ideje i teme su bile nove i šokantne, poput okrutnog dječjeg lova na pticu grdelina, ubojstva mačke ili radnice vezane za tešku prešu lancima, kojoj su lanci štitili ruke. Taj dokumentarac postao je sjajna metafora o pravom položaju radnika u socijalizmu.

Meni je "posudio" jednu od svojih tema, ideju za dokumentarni film o najamnim radnicima koje je upoznao kad je gradio kuću. U Dubravi, iza zadnje tramvajske stanice, nalazio se prostor na kojem su se okupljali najamni radnici i tu su dolazili poslodavci i unajmljivali ih „na crno“ za teške fizičke radove. Radnici su bili većinom Albanci. Satima, ili čak danima su čekali gazde koji će ih za malu nadnicu unajmiti poput robova. Razgovarao sam s nekima od njih, rijetki su bili spremni govoriti u kameru, uglavnom su se opravdavali neznanjem jezika. Pokušali smo ih snimiti na poslu, pri kopanju temelja ili drugim teškim građevinskim radovima, ali gazde nam nisu dozvoljavali pristup. Snimili smo tek podrum u kome su u neljudskim uvjetima spavala po dvadesetorica na daskama. U razgovoru na koji je pristao jedan od radnika dotakli smo se i razloga njihovog bijegu s Kosova, ali se o tome nije usuđivao progovoriti pred kamerom. Već je i ta šutnja dovoljno govorila. „Pao“ je Aleksandar je Ranković, ali se strah Albanaca nije promijenio. Film je trebao dotaknuti politiku i socijalne teme, to ga je moglo učiniti zanimljivim, ali ja, kao student-redatelj i organizator filma, nisam bio dovoljno uporan i snalažljiv da dođem do zanimljivih slikovnih priloga i film je ostao umjetnički nedorečen.

Uz Bobišu sam mnogo naučio o socijalnim i političkim prilikama, o stvarnoj prirodi i stanju socijalizma. Laž politike u kojoj smo živjeli više mi nije bila apstraktna, trebalo je samo otvoriti oči i razabrati život ispod površine privida koji je stvarala politika. Bobiša je Hercegovac, iako dijelom pripada i Dalmaciji, majka mu je odatle. Obiteljsko podrijetlo i roditeljski položaj u društvu su ga trebali usmjeriti prema vlasti, no osobni temperament, obrazovanje i okruženje pretvorili su ga u buntovnika, disidenta i kritičara sustava i političke klase koja je vladala Jugoslavijom.

Otac mu je bio komunist, partizanski junak, pripadnik OZNA-e, heroj o kom su ispjevane i pjesme. Neprijatelji su ga mrzili, ali i uvažavali kao dostojnog protivnika, ideološki istomišljenici ga uzdizali do mitskog junaka. Po epskom značaju, samo s negativnim odlikama, jednak je narodnim junacima, poput hajduka Mijata Tomića ili škripara koje je progonio poslije Drugoga svjetskog rata.

Upoznao sam tog golemog, snažnog čovjeka, Bobišina oca, vjerojatno su se takvi rađali u stara, junačka vremena, takvi su vjerojatno bili i polubogovi koji su uništavali zvijeri, nemani i zle barbare. Bio je dva metra visok, nevjerojatno snažan čovjek, jednak nekolicini normalno građenih ljudi. Dlan desne ruke, kojim je obuhvatio moj dlan, bio je velik poput lopate. Kažu da mu je brat, Bobišin stric, bio još veći i jači. Bobišin je otace prema njemu bio malen. Bobiša je pak upola manji od oca, što naravno ne znači da je nejak, baš naprotiv. Visok, snažan i uporan, mogao je danima kopati i izbacivati zemlju, nositi cement ili ciglu.

Podrijetlom su iz Grabovnice kraj Čapljine, poljoprivrednici, djed je bio predratni član HSS-a. Sina, Slobodanovog oca je uz pomoć HSS-ove udrugu "Radiša" poslao na školovanje u Zagreb, gdje se ovaj upoznao s lijevim idejama, postao je skojevac pa član Komunističke partije. Nakon izbijanja ustanka otišao je u partizane i hrabro se borio. Suprugu, malu, ali snažnu i odlučnu ženu, upoznao je u partizanima i pri samom kraju rata rodio im se Bobiša. U zadnjoj njemačkoj ofenzivi dijete je jedva preživjelo, kroz visoki snijeg i snježne zapuhe nosio ga je i spasio budući visoki partijski funkcioner BiH. Sve je bilo predodređeno da Bobiša nastavi ideološki i politički put svojih roditelja, ali nemiran duh i okruženje u kom su zajedno rasli sinovi partizana i ustaša, prirodan bunt prema roditeljima i njihovom strogom, gotovo vojničkom odgoju, osnovno školovanje kod franjevaca na Širokom Brijegu, gimnazija i druženje s Goranom Babićem i Abdulahom Sidranom, dolazak na studij u Zagreb u prijelomnim šezdesetim, oblikovali su njegov intelektualno živ, matematičko um i samosvojan, drzak, slobodouman karakter.

Uključio se u studentsko gibanje šezdesetiosme, kao i u hrvatsko proljeće sedamdesetiprve. Drugovao je s budućim političarima lijeve i desne orijentacije. Ljeti, dok sam ja kao student Akademije sudjelovao u predstavama na Dubrovačkim ljetnim igrama, on je „konobar io“ inozemstvu. Tim novcem i mukotrpnim fizičkim radom u kom su mu pomagali otac, brat i prijatelji Hercegovci kupio je garsonijeru, pa dvosobni stan i naposljetku sagradio kuću u Zagrebu. Nakon diplome na Akademiji snimio je televizijsku seriju za djecu, radio kao profesor fizike na Tehničkoj školi, režirao kazališne predstave i zanimljive filmove, posebice onaj o emigraciji ("Povratak Katarine Kožul"). U društvu bi stalno analizirao politiku, gospodarstvo, umjetnost, znakove koji su pokazivali kamo se društvo kreće. Već ranih sedamdesetih je predviđao da će se socijalizam u Jugoslaviji, zbog nesposobnosti da stvori snažno gospodarstvo i istinsku ravnopravnost među narodima, urušiti, a prisilno ujedinjena Jugoslavija raspasti. Dokazivao bi to temperamentno, bez najmanjeg znaka sumnje, drsko i samouvjereno. Dokazivao bi to i tadašnjim mladim partijskim moćnicima s kojima je poput gimnazijskog prijatelja Gorana Babića i dalje prijateljevao. Drugovao je i sa studentima i zemljacima koji su nakon sedamdesetiprve žigosani kao nacionalisti. Jednog od njih s cijelom obitelji primio je u svoju kuću, svjedok je njegovih policijskih privođenja kad god bi u Zagreb dolazio Tito ili kakav važan gost iz inozemstva. Dijelom zbog roditeljskog zaleđa, dijelom zbog već prihvaćenog buntovnog ponašanja, najviše zbog svoje sve veće materijalne neovisnosti, nije imao neprilika s politikom i vlastima. Krajem osamdesetih snažno se aktivira u probuđenim demokratskim gibanjima, svoju kuću pretvara u stožer HDS-a, postaje tajnikom stranke, javno istupa, jedini se kao protukandidat dr. Franji Tuđmanu kandidira za predsjednika države i dobiva prilično velik postotak glasova. I onda počinje rat. Traži kako će se uključiti u obranu, u gradu slučajno nailazi na prijatelja Žarka Pešu, zemljaka iz policije, koji je sutradan na čelu satnije pričuvnih policajaca odlazio u Sunju. Bobiša se na zbornom mjestu pojavljuje s rancem i starim njemačkim trofejnim šmajserom preko ramena; tirolske kožne hlače i gojzerice postale su dio legende koja ga prati.

Još za vrijeme zajedničkog studija vodi me u posjet svojim roditeljima. Dva puta sam, na malom i velikom maturalnom putovanju, proputovao vlakom kroz Hercegovinu, provezao sam se starim "Ćirom" od Sarajeva do Dubrovnika. Dobro sam zapamtio taj put, bio je dan i "Ćiro" je polagano napredovao preko Ivan Sedla, kroz tunele kod Bradine, pokraj Konjica, stiješnjen uz Neretvu, ispod vrleti i stijenja Prenja do Mostara. Mostar sam vidio izdaleka, s visine pruge i željezničke postaje, ali sam o njem već puno znao od naših susjeda Hećimovića, dragih prijatelja moje obitelji. Posebno sam upamtio junaštvo njihova sina, člana udarne komunističke grupe, koja je napala ustašku mladež kod Botaničkog vrta. Bio je ranjen, uspio se taksijem probiti do svoje djevojke, ali je nakon izdajstva taksista, poginuo u borbi s policijom. Takav podvig i junačka smrt mladog susjeda su me zadivili i ja sam tada mislio da su svi Mostarci tako hrabri i odlučni. Već se spuštala noć kad smo napuštali Mostar, upamtio sam tu zvjezdanu noć zauvijek. Milijarde sjajnih, blještavih zvijezda pokrivale su zvjezdani svod, činilo se da bi se nebo moglo prolomiti, da ga nisu podupirale tamne sjene visokih planina, pod težinom tih blistavih dragulja. Već je mirisalo more, ja sam stajao kod otvorenog prozora na hodniku vagona i buljio u praiskonsku noć. To je ta zemlja u kojoj se rađaju junaci bez obzira na politiku i ideologije, njih njihova epska povijest priprema za djela koja se drugi ne usuđuju učiniti. Na tom putovanju nisam ni slutio da ću jednog dana s takvim čovjekom prijateljevati. Osjećao sam se malen pod tim nebeskim svodom i opčinjen »kamenom zemljom» kojom smo prolazili. U Australiji i Južnoj Americi viđao sam blistav nebeski svod, ali taj, što je pokrivao zemlju južno od Mostara, bio mi je i ostao nešto posebno. Nebo osuto sjajnim kristalima u Hercegovini polovicom pedesetih uvijek ću pamtiti. Na drugom maturalnom putovanju nebo me više nije jednako zanimalo, već sam bio odrastao i više od zvijezda su me zanimale gimnazijske kolegice.

Bobiša me starim "spačekom" provezao od Vrgorca preko Čitluka, Širokog Brijega, Ljubuškog, Čapljine, Počitelja i Bune do Mostara. Upoznao sam njegove roditelje, djeda, brata, sestru i prijatelje. Na kamenu na kojem je iznikao shvatio sam izvore njegove tvrdoće i naglosti karaktera. Otac, u mirovini, i dalje je nosio žig tajnog policajca vlasti koju većina naroda nije podržavala. Cijenili su njegovu osobnu hrabrost, poslije rata se ubacivao među odmetnike pretvarajući se da je došao iz inozemstva, stalno se izlagao opasnosti i smrti. On je to činio iz svog idealizma i uvjerenja da stvara bolje i pravednije društvo. Za vrijeme jednog od prvih razgovora predstavnika hrvatske demokratske koalicije s iseljenicima u Munchenu Bobiša je predstavljao HDS. Kad je na njega došao red da izloži program svoje stranke, iseljenici su ga zvižducima i pozivanjem na prošlost njegova oca pokušali onemogućiti da govori. Mirno je otrpio prosvjede i kad su prestali pred svima je izjavio kako se ne će odreći oca i kad mu se na suđenju dokaže krivnja. Ne slaže se s ocem, različitih su političkih uvjerenja, ali otac uvijek ostaje otac pa makar i bio kriv. Takav iskreni istup osigurao mu je naklonost prisutnih i pravo da obrazloži politiku svoje stranke.

U Sunji je neobična odjeća s kojom se uputio u rat nasmijala branitelje, ali im se on uskoro nametnuo svojim znanjem, organizacijskim odlikama, srčanošću i snagom. Isprva je pomagao pri izgradnji utvrđenja i uvjeravao branitelje kako je važno da ih grade. Do tada svi su branitelji cijenili pušku, malo njih i lopatu. Jednom zaklonjeni rovovima i vrećama pijeska lakše su se odupirali, teže odlučitvali na povlačenje i bijeg. Prvih dana umalo je poginuo pod urušenim zidom u željezničkoj postaji. Nakon odlaska Leoparda, Žarka Peše, postao je zapovjednikom obrane Sunje. Zbog duge, neuredne brade i eksplozivnog temperamenta, načuli su nešto i o njegovoj umjetničkoj profesiji, branitelji su ga prozvali Hemingwayem i taj mu je ratni nadimak ostao do danas.
Uvodi disciplinu i red, suzbija pljačku preostalih stvari iz napuštenih kuća, većina je opljačkana odmah po izbijanju sukoba krajem srpnja, ne boji se sukoba s neposlušnima i onima koji se opiru redu. Domaći branitelji se protive novim pravilima, drže da, kao i dotad, u svom gradu imaju pravo činiti što ih je volja, ne vole previše došljake koji su došli zbog nekih svojih interesa, vjerojatno da se okoriste ili da napreduju u novoj vlasti. Nema smisla odgovarati na takve prigovore kad je neizvjesno tko će glavu sačuvati, hoće li se hrvatska vlast uopće održati i rat dobiti.

Jedan pijani branitelj mu prijeti otkočenim pištoljem, ali ga Hemingway razoružava i pod pratnjom šalje u zatvor. Uhapšenik skriva drugi pištolj, puca u pod kombija kojim ga voze, razoružava pratnju i bježi. Kad se otrijeznio sam se vraća i prijavljuje Hemingwayu, koji mu oprašta, mire se i postaju prijatelji. Sad ga već svi uvažavaju i cijene. Stalno obilazi položaje, poznaje pojedinačno svakog branitelja. Kad sam stigao šalje me na višednevno "stažiranje" na prednje položaje, nakon toga postajem njegov načelnik stožera i preuzimam sve poslove oko organizacije obrane: komunikacije, logistiku, vojnu administraciju, izvješćivanje, pomažem mu stvoriti čvrst vojni ustroj.

Cijela obrana "Sunjskog mostobrana" povezuje se i utvrđuje zaklonima, svi dijelovi bojišta ravnomjerno se opskrbljuju streljivom i ograničava se stihijsko otvaranje vatre. Logistika je opskrbila sve branitelje odorama, kapama i oznakama kako bi konačno postali uređena vojska. Nadziru se dolasci i odlasci u Sunju, Hemingway se oštro suprotstavlja politici i razlikama, ideološkim ili stranačkim, posebice radikalnima. Strpljivo uklanja ustaško znakovlje i zatire ustaške ideje među braniteljima, suprotstavlja se uporabi droga i alkohola, traži veću pažnju pri baratanju oružjem jer je od "prijateljske puške" već poginuo tragično veliki broj ljudi. Uvodi jutarnje sastanke s podizanjem zastave i himnom koju svira trubač, vojnici moraju biti uredni, dobro opskrbljeni i vođeni. Zapovijedanje i odgovornost su čvrste, stalno ponavlja jednu te istu neporecivu tvrdnja: "Mi smo jedinstvena hrvatska vojska!"

Neprijatelj uglavnom napada izdaleka. Smjenjuju se minobacački napadi i pješački okršaji oko stanice, Hotela, položaja B-52, Letinje, sela na desnom krilu obrane uz Savu ili Bobovca na drugoj strani obrambenog polukruga, sela uz samu obalu Save, u kom je prijelaz za Moslavinu. Na Bobovac se nizvodno nadovezuju četiri srpska sela. Dugo je vladao nepisani sporazum o nenapadanju između susjeda dok ga nisu prekršili došljaci, krajinski teritorijalci, zapravo četnici koji su tu željeli probiti obranu Sunje. Kad se već činilo da bi branitelji sela mogli popustiti, Hemingway je došao s pojačanjem, posebnom pokretnom grupom branitelja iz Sunje, koji su razbili taj napad. Bilo je poginulih i ranjenih na našoj strani, ali i kod neprijatelja: jednog od poginulih, vodnika Vojske Krajine dovezli su do središta sela u tačkama. Neprijatelj tu više nikada ne će pokušati jači napad.
Telefonske veze preko linije bojišta još postoje. Zbog sumnji da su neki napadi usmjeravani telefonom isključuje telefonsku centralu koja se nalazila u sunjskoj pošti. Uvodi strogo čuvanje vojnih informacija i planova, jer planira i izvodi manje izviđačke i napadačke akcije. U akciji izvlačenja diverzantske grupe iz neprijateljske dubine od mine pogiba petero mladih branitelja, koji im hitaju u pomoć, još toliko ih je ranjeno. Prisustvujemo njihovim pokopima; poginuli su ljudi s kojima smo se zbližili, to više nisu brojke, ni neimenovane osobe, poznavali smo im obitelji, njihove roditelje, supruge, djecu, rodbinu, susrećemo njihove poglede i nijema pitanja: „Zašto su morali otići?“

Prvi put osjećam što znači odgovornost za ljude i njihovu sudbinu.

Sunja postaje poznata. I prije našeg dolaska televizija ju je u ratnim izvješćima često spominjala, no sada i nas trojica umjetnika - Glumac, Sven Lasta, Hemingway i ja - pomažemo toj popularnosti. Intervjuiraju nas, pitaju zašto smo došli, koji je razlog da smo s braniteljima. Dolaze nam novinari, strani i domaći, traže razgovore, mišljenja i procjene. Udruge i pojedinci dovoze pomoć u hrani i opremi. Posjećuju nas vojnici, političari, uvaženi pojedinci, kazališta, članovi Umjetničke satnije. Započinje radom radijska postaja Sunja. Imamo ambulantu, kuhinju, stručne ekipe koje odmah popravljaju štete na električnim i telefonskim vodovima. Otvaramo trgovinu u kojoj se u određeno vrijeme i u ograničenim količinama može kupiti i alkohol. Postoje policijska stanica i vatrogasci, skela ravnomjerno i pouzdano prevozi s jedne na drugu obalu rijeke Save, dva snažna zračna napada, oštećenja na remorkeru i ranjavanje posade i putnika nisu je zaustavili.

Neke izbjeglice se vraćaju, većina se ipak odvažuje na posjet svojim kućama samo preko dana. Pristiže sve više oružja i opreme, dolazi mnogo novih dragovoljaca. Poučeni iskustvom tražimo od svakog pridošlice da nam da svoje osobne podatke koje šaljemo na provjeru policiji u Zagreb i nekolicinu evidentiranih kriminalaca odmah vraćamo natrag preko rijeke. Priključuju nam se dragovoljci iz Slovenije, nakon pada Lovinca dolaze nam Ličani, poslije Vukovara pojedinci koji su se uspjeli iz njega probiti. Dolaze nam gimnazijalci i studenti, svi oni žele sudjelovati u ratu makar ga i ne razumjeli, poput trojice momaka iz Zagreba, djece uvaženih intelektualaca. Roditelji su im kupili američku vojnu opremu, kacige, odore i zaštitne prsluke, izgledali su kao američki vojnici iz ratnih filmova o Vijetnamskom ratu, i poslali ih u Sunju. Rasporedili smo ih na položaj, a već isto popodne jedan je od njih bio ranjen. Negdje su pronašli bicikl, počeli se vozikati gore-dolje cestom na samoj liniji bojišnice i odmah postali metom snajperista s brda. Jedan je završio u bolnici, a druga dvojica su s potvrdom o nečasnom ponašanju žurno vraćeni u Zagreb. Jedan dan i okrutna pouka su bili dovoljni da nauče kako rat nije igra i oponašanje filmskih junaka.

Nekoliko dana nakon pada varaždinskog garnizona došlo je pojačanje u teškom naoružanju. Sve je zahvatilo veselje, konačno ćemo se i mi moći ravnopravno suprotstaviti neprijatelju. Četiri laka američka razarača tenkova iz Drugog svjetskog rata, izvučeni iz starih ratnih rezervi JNA, nisu mogli predstavljati doličnog protivnika modernim JNA-tenkovima, ni protutenkovskim raketama, ali su se nama činili nepobjedivim. Konačno imamo nešto čime ćemo moći odgovoriti nadmoćno naoružanom neprijatelju. Noću su skelom prebačeni preko rijeke i onda su zvečeći i bučeći krenuli prema gradu i položajima, , zbog buke motora i zveketa gusjenica čuli asu se kilometrima daleko. Nisu se krili, javljali su se onima na brdu i vjerojatno je njihov dolazak za nekoliko dana izazvao dotad najžešći neprijateljski napad. Situacija se bila malo primirila, bilo je to pred sam pad Vukovara, ali nakon slamanja vukovarske obrane znali smo da će sad navaliti na nas, jer Sunja je bila jaka prepreka zaokruživanju Velike Srbije.

Počelo je snažnim noćnim napadom na Hotel. Napadači su se pokušali probiti kroz napušten pogon varaždinske «Koke«, velikog peradarnika, u kom je trulilo na desetke tisuća ostavljenih jaja. Branitelji su napadače dočekali ubrzanom paljbom lakih minobacača, tromblonima, ručnim bombama i rafalima iz strojnica. Iako su napadači bili uporniji no ranije, pred jutro su se povukli. U pogonima "Koke" naši su momci pronašli krvave vojničke bluze, okrvavljene zavoje i odbačenu crnogorsku kapu, dokaz da su stigli novi dragovoljci čak iz Crne Gore i da se priprema nešto ozbiljno. To je mogao biti samo napad na željezničku postaju. Prvo je započeo žestoki topničko-minobacački, a onda i pješački napad. Neprijatelj se probio preko miniranih kolosijeka i protjerao branitelje iz već legendarnog kolodvora. Branitelji su se povukli prvo u park pa u Hotel preko ceste, nasuprot postaji. Nastavljala se žestoka pucnjava iz postaje prema Hotelu i kućama uzduž glavne ceste i obratno iz Hotela prema postaji, skladištima oko nje i vodotornju. Sve više je jačao pritisak napadača. Prebace li se preko ceste i osvoje li Hotel, mogu nesmetano produžiti do centra grada, a tad će sve biti gotovo. Hemingway se nalazio u dvorištu iza Hotela gdje je bio smješten jedan od četiri pristigla tenka. Kako su stigli tek pred dva dana, posada je još bila neiskusna, bojažljiva, nenavikla na pucnjavu i opasnost. Zavukli su tenk u najdalji kut dvorišta iza zgrade i ne usuđuju se ni pomoliti iz kupole zbog mina koje dolijeću i rasprskavaju seuokol. Neugodno bubnjaju komadići rasprsnutog čelika po oklopu tenka. Tenkisti unutra znaju da ih taj oklop ne može zaštititi od probojne snage najnovijih protutenkovskih raketa i ne uključuju se u borbu.

Prijelomni je trenutak. Hemingway prilazi tenku i pokušava nagovoriti zapovjednika da izveze tenk i topovskom paljbom napadne zgradu željezničke postaje, no ovaj to odbija pravdajući se malom udaljenošću od cilja i visokom brzinom topovskog projektila koji nakon tako kratkog leta ne će eksplodirati. Zapovjednik ga uvjerava da je to protiv svih pravila uporabe ovoga topa, to piše u prijevodu američkog priručnika, ima ga u tenku. Hemingway ne haje za pravila i priručnike, on traži, makar protiv svih vojničkih pravila, po svaku cijenu, da se neprijatelj protjera iz željezničke postaje jer u protivnom to znači poraz i nezamislivo stradanje ljudi za koje je odgovoran. Najbolje oružje kojim to može postići, jedino oružje koje sad ima je tenk. Nagovara dalje, zna da ne može tražiti i zapovjediti nešto što će ugroziti njegove vojnike, niti što sam nije spreman učiniti. Jedino mu preostaje osobni primjer.

"Ne traži od drugih ono što sam ne možeš učiniti" i "Slijedite me"! pravila su koja vrijede u novoj Hrvatskoj vojsci i to je razlikuje od JNA, a hrvatskog časnika od jugoslavenskog oficira. Rekao je tenkistima da će ići ispred njih, a oni će ga slijediti, on pješak će pred njima, a oni će ga slijediti u oklopu. Takvu "zapovijed" tenkisti nisu mogli odbiti.

Krenuo je iz zaklona zgrade na otvoreni prostor, došao na čistinu raskršća glavne ceste i odvojka za središte Sunje, tenk ga je polako slijedio. Hemingway, Slobodan Praljak, onako velik, uspravan, izložen izravnoj neprijateljskoj vatri, stao je na čistinu, doveo je tenk u položaj s koga izravno može gađati cijelu željezničku postaju udaljenu tek nešto manje od stotinu metara.

Tutnjava bitke nije prestajala, meci su zviždali, rafali odjekivali, trombloni i mine eksplodirali. U kućama, iza vreća s pijeskom, u skloništima od naslaga zemlje i balvana i u rovovima, branitelji su čekali i strepili za život svog zapovjednika. Hoće li Hemingwaya prije pogoditi ili će tenk doći na povoljni položaj i top početi gađati željezničku postaju? Top je konačno opalio. Nekoliko stotinki sekunde svi su čekali učinak, molili su da se granata aktivira i eksplodira. Granata je uletjela kroz jedan od otvora, a onda je odjeknula eksplozija. Protivno svim američkim pravilima o uporabi, granate su bile djelotvorne i na tako maloj udaljenosti. Topovskim projektilima od 75 mm sustavno je prorešetana i zapaljena stara zgrada debelih zidova, građena još u Austrougarskoj, krov se urušio u unutrašnjost, napadači se povukli preko kolosijeka na stare položaje na brdu i branitelji se vratili u postaju. Govorilo se da je pod ruševinama ostalo i nekoliko poginulih napadača, branitelji nisu tragali ispod hrpe cigli i šute, ostavili su da im to bude grob do pobjede i mira.

Obrana i ponovno preuzimanje željezničke postaje po svemu je bila prijelomna točka bitke za Sunju. Od tada više nikada nije dolazio u pitanje opstanak grada. Iako još nevidljivo, vojnički položaj se polako počeo mijenjati u našu korist. U našem zaleđu je počela prva velika i uspješna ofenziva, Podravci i Slavonci stezali su obruč oko zapadne Slavonije. Svakodnevno smo na karti obilježavali njihovo napredovanje i spremali se i mi za napad. Hemingway je iz obrane pokrenuo vojsku za navalu, organizirao marševe i vježbe borbi u naseljenim mjestima. Branitelji, mjesecima prikovani uz položaje u kućama i bunkerima, izašli su na otvoreno i počeli se pripremati za oslobađanje okupiranih dijelova Banovine. Na žalost, do tog trenutka prošle su još tri i pol godine. Sarajevsko primirje prekinulo je uspješnu ofenzivu u zapadnoj Slavoniji i zaustavilo nove napade hrvatske vojske, ali je Hrvatskoj donijelo prijeko potreban mir u kojem je vojska ojačala i pripremila se za „Oluju“.

Bližio se Božić. Odsvakud smo dobili pomoć u hrani i piću, odjeći i higijenskom priboru. Na bojištu nikad nije bilo teškoća u opskrbi branitelja hranom, hranili smo se dobro, obilno i ukusno. U našoj kuhinji uz stožer kuhala je za sve nas, zapovjednike i vojnike, gospođa Željka, sjajna kuharica. Europski promatrači, oni u bijelo odjeveni, zaredali su posjećivati i nadzirati naše bojište. Nakon službenog dijela razgovora u kom bi ih obavijestili o stanju u Sunji, Hemingway bi ih pozivao na ručak, nisu se usuđivali ostajati na večeri. Uskoro su kuhinja, gostoljubivost, uglađenost i neobična osobnost zapovjednika došli na glas i počele su se smjenjivati ekipe promatrača, novinara i gostiju. Hemingway je u šali našu skromnu kuhinjsku prostoriju nazivao brodskim salonom, a stol admiralskom trpezom. Za tim stolom se začinjala buduća diplomacija, stranci su se upoznavali s našom kuhinjom i vinima, poviješću, narodnim običajima i kulturom. Ispočetka bi strani promatrači, uglavnom vojna lica i diplomati, dolazili neinformirani, puni predrasuda, napuhani pred nama "civilima" koji ratuju, ljudima upitnog vojnog obrazovanja i opće kulture. Takvima bi nas dvojicu ako nije bilo Svena, Hemingway prvo predstavio, završili smo pet fakulteta, govorimo strane jezike, nešto značimo u umjetnosti i društvu svoga naroda, proputovali smo veći dio svijeta. Izrazito drske bi izazivao na razgovor iz područja filozofije, svjetske književnosti, fizike ili matematike. Dolasci timova promatrača su bili sve češći, razgovori uz ukusne ručkove sve opušteniji i zanimljiviji, dok je naš ugled u očima stranih promatrača sve više rastao.

Krajem mjeseca studenog nas dvojica smo dobili obavijest da smo promaknuti u visoke časnike. Svečano uručenje činova prvim časnicima Hrvatske vojske dogodit će se za sedam dana u Predsjednikovu uredu na Pantovčaku, činove će uručiti osobno Predsjednik Franjo Tuđman.

Na Pantovčak smo stigli pravo iz Sunje, u ratnoj uniformi, prašnjavih čizama, opasani pištoljima. Predsjednik je održao kraći govor i onda redom čestitao časnicima. Ponosno sam od njega primio čin, već sam ga bio posvetio mom Didi, mom ocu, dvojici ujaka i stricu, koji su poginuli na suprotnim stranama za Hrvatsku. Poželio sam da mi je živ otac, kako bi se sad ponosio! Mislio sam najviše na brata, nestalog u Vukovaru, za čiju sudbinu još nisam znao. Postali smo hrvatski časnici, tko je o tome mogao i sanjati za Božić prošle godine.

Od mnoštva darova za Božić pripremili smo pakete i podijelili ih braniteljima i siromašnim obiteljima. Na sam Božić, u crkvi srušenog zvonika i oštećenog krova, skupili su se svi preostali stanovnici Sunje. Na zamolbu svećenika, koji je cijelo vrijeme ostao sa svojom pastvom, Hemingway je s oltara pročitao Božićnu poslanicu i svi su se radosno priključili pjevanju božićnih pjesama. Osjećali smo da se bliži kraj najtežeg razdoblja rata.

Za Božić i Novu godinu Hemingway je zapovjedio da se ne puca i uzaludno ne razbacuje streljivo, Sunja je vjerojatno tih dana bila najtiše mjesto na cijelom hrvatskom bojištu. Obradovali smo se Sarajevskom primirju, samo smo još priželjkivali da nas svijet prizna, a kad se to dogodilo, više nitko nije mogao obuzdati veselje branitelja i zabraniti im rasipanje streljiva. Promatrali smo tu noć, petnaestog siječnja, kako gori cijelo nebo od Siska do Novske. Tutnjalo je i gorjelo, svijetlilo i praskalo dokle god je oko dopiralo. Konačno smo dosegli dugo sanjanu neovisnost i slobodu Hrvatske iako smo znali da ćemo se za njeno oslobođenje od osvajača još morati žestoko boriti.

Hemingway je nekoliko dana nakon priznanja zaključio kako se bliži vrijeme našeg odlaska. Ni on ni ja nismo imali ambicije ostati na bojištu i postati profesionalni vojnici. Pomogli smo kad je bilo najteže, kad je sve bilo neizvjesno, neka sad osiguranje primirja preuzmu mlađi. Brinula ga je jedino budućnost Bosne i Hercegovine, znao je da će se rat, još brutalniji i krvaviji, preseliti tamo, a on će se morati priključiti obrani Hrvata. Tamo žive njegovi roditelji, to je njegova rodna gruda, njegova je dužnost braniti je.

Ja sam prvi otišao iz Sunje, ne daleko, samo do višeg zapovjedništva u Sisak: zbog znanja jezika i već stečenog iskustva sa stranim promatračima postao sam časnik za vezu s promatračima UN. Nije prošlo ni mjesec dana kad me je nazvao Hemingway.

"Spremi se, sutra odlazimo na razgovor s Predsjednikom!"

Nije mi rekao ništa više. Otišli smo do Predsjednika i nakon razgovora preuzeli dužnosti koje će obojici odrediti život za dugi niz godina.

Bio je, kao i uvijek, u predviđanjima političkog razvoja u pravu. Rat se preselio u BiH i on mu se ubrzo priključio. Više mu nisam bio u blizini, pratio sam ga izdaleka kad je opsjedao kasarnu u Čapljini, pri odlasku u Bosansku posavinu na čelu sunjskih dragovoljaca, povratku u Hercegovinu i oslobađanju Mostara, obrani Travnika, Jajca, Bugojna i Uskoplja.

Svugdje je učinio nešto po čemu su ga stali pamtiti. U Čapljini je sam izašao pred vrata kasarne i tražio predaju garnizona, u Posavini je zaustavljao brigade koje su bježale, zapovijedao je prelaskom preko Neretve, iako su svi mostovi osim Staroga bili porušeni, zaslužan je za oslobađanje Mostara i potiskivanje Srba na Velež i Stolove. Pridonio je učvršćenju obrane Travnika, zaštitio mostarski Stari most, nije ga srušio iako ga mnogi zbog toga nepravedno optužuju. Kao zapovjednik HVO s mukom je zaustavio snažan pritisak bošnjačkih snaga niz dolinu Neretve i obranio Uskoplje. U još jednom ključnom trenutku, kad se činilo da će Uskoplje pasti, kad je vojska u rasulu počela bježati, popeo se na tenk i uz povik "Ustaše, za mnom"! - jedini poziv koji je tog trenutka mogao zaustaviti, ohrabriti i okrenuti bjegunce - vratio je branitelje u grad. Dva dana prije rušenja Starog mosta je dao ostavku, na sam dan rušenja rano ujutro je predao dužnost generalu Rossi novom zapovjedniku HVO-a. Stari most u MOstaru koji mu se stavlja na dušu nije srušio!

Neko vrijeme je obavlja dužnost u Ministarstvu odbrane i Zakladi za promicanje Hrvatske, a onda, zamoren, traži umirovljenje i počinje se baviti poduzetništvom, čime se bavi i danas. Zaboravljaju ga u «Oluji», sam odlazi do Sunjana i s njima oslobađa Pounje i Dvor na Uni. Tu za njega završava rat.

Tko je zapravo Hemingway? Za jedne, koji su mu neskloni, samouvjereni je zaljubljenik u sebe, čovjek koji stalno želi igrati važnu ulogu, dopasti se, izazivati divljenje i oduševljenje? Ili grub i nasilan čovjek? Ratni zločinac, izdajnik i vojni šarlatan, nacionalist, ustaša, rigidni desničar? Ili za druge, naklonjene, on je idealist, sanjar, rodoljub i junak, nesebičan i pošten čovjek, precizni analitičar i vizionar? Rodoljub, karizmatični vođa i pobjednički general? Čovjek reda, autoriteta i zakona? Ili je pak revolucionar i anarhist? Možda previše dosljedan čovjek? Inteligentan i obrazovan, umjetnički darovit? Sposoban za poduzetništvo i stjecanje imetka? Patrijarhalno vezan i odgovoran za obitelj? Ili prgavac, svadljivac, sebeljubiv, samoživ čovjek koji uvijek ima pravo, matematički logičan i precizan, čovjek razgovora ili tvrdoglav, uporan borac koji se ne predaje, koji voli posegnuti i za silom kako bi dokazao da ima pravo. Tko je on zapravo?

Bio sam uz Bobišu kad je postajao Hemingway, mogu posvjedočiti da je bio izuzetno hrabar, primjer vojnicima, cijenili su njegovo znanje, uvažavali snažnu osobnost, intuiciju i komunikativnost, njegovu snagu i autoritet koji ponekad nije prezao uspostaviti ni silom. Nije se odvajao i uzdizao iznad jednostavnih i neukih mladića, volio se s njima družiti i šaliti. Uvodio je red i stegu, iskorjenjivao pljačku i krađu, nije dopuštao nacionalnu mržnju, deseci Srba su bili u redovima sunjskih branitelja. Suprotstavljao se svakoj ideologiji u vojsci, osim rodoljublja, koje su dovodile u pitanje demokraciju i slobodu pojedinca i naroda. Vidio sam kako se pod prisilom rata kod njega razvijaju osobine potrebne svakom dobrom vođi, kasnije, u događajima u Bosni i Hercegovini, one će biti još vidljivije. Naređivao je uhićenja onih koji su dovodili u opasnost obranu ili remetili stroga pravila ponašanja u ratnim uvjetima, zabranjivao ulaske na područje Sunje švercerima, kriminalcima i prevarantima, suprotstavljao se političarima iz vladajuće stranke kad bi se upletali u obranu. Bio je gostoljubiv domaćin i kozer za stolom pri kojem je ugošćivao goste. Za vrijeme najžešćih napada odlazio bi autom na željezničku postaju ili u Hotel i hrabrio gardiste. Veselio se s njima i tugovao kad je netko poginuo, pokapao ih i odlazio u izviđanja, čuvao im odstupnicu s puškom u ruci. Bio je i grub, znao bi povisiti glas i fizički se suprotstaviti. Bio je u ratu. Iz rata nije izvukao nikakvu materijalnu i drugu korist i zasluženo je dobio čin. Sve što se dogodilo kasnije: činovi, položaji, uvažavanje, autoritet, bilo je utemeljeno u njegovu ponašanju u Sunji i pretvorbi Slobodana Bobiše Praljka u Hemingwaya.

Prema meni je osjećao veliku odgovornost i čuvao me da mi se ništa ne dogodi. Pozvao me u rat i bio je odgovoran prema mojoj obitelji, posebice mojoj majci, ženi sinu. Znam koliki je to teret i odgovornost. U sličnoj prigodi ja takav teret nisam mogao ponijeti. I mene je jedan prijatelj zamolio da mu pomognem doći u Sunju: do tada sam vidio već previše smrti uokolo i odbio sam ga. Nikad mi to nije oprostio. Hemingway je prema meni preuzeo tu obvezu, ali i prema mnogim drugima. Mnogi to mogu potvrditi. Ja mu to nikad ne ću zaboraviti.

dr. sc. Miroslav Međimorec

PRILOG: Piše Sunja Vukovaru, pjesma Svena Laste, glumca i branitelja, napisana u jesen 1991. u Sunji

 PIŠE SUNJA VUKOVARU

Dunav je otvorio njedra i blago spustio
sveca-viteza na šaš i pijesak.
Utonuo je svetac u utrobu grada
i mirno spavao kroz stoljeća.
Tiha braća mrmljala su nad njim molitve,
optočili ga dragim kamenom.
I stoljeća su prošla...
I dođe dlakav nakot i pohlepno
utrobu razgrne, sline im potekoše.
Ukrali su sveca-viteza, odnijeli su
drago kamenje i ubili otkucaje u grudima grada.
Otkle li su došli, iz kojih vremena?
Da ih nije iznjedrio Vučedol?
Ne kuca više srce vitezova, a tihi otkucaji
još se na Mitnici čuju.
Sad grad je oklop željezni sapeo
i sve stade pod gomilom gvozda.
Ja, Sunja, nemam tvoju slavnu prošlost.
Imam samo Mariju Magdalenu, a i
ona je nekad bila grešnica.
Sad kleči ranjena, na ramenu pleh se njiše.
Zvona šute, treće zvono napuklo noću uzdiše.
Crijep se rasu preko cintera.
Jučer su se vratile dvije rode.
Tebi, Vukovare, možda nikad.
Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
zenge sa svojim smiješnim imenima.
I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki
i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači
i Neuperni tulipani i svi oni neizbrojeni.
Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama. Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim šibljem koje sada pupa.
Na mom zidu piše putnik namjernik: »Ostaj zbogom,
krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto«.
Vukovare, gdje su tvoja djeca?
Sveti Bono, tko će ih sad čuvat?
Ja osluškujem i čekam tvoje uskrsnuće.
Poslat ću ti moje vilenjake sa svojim
smiješnim nadimcima, jer nisam dala
niti pedlja svoje zemlje i ja sam sada muško
ja sam mali Vukovar.

Sven Lasta

Čet, 22-08-2019, 15:13:33

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.