U očekivanju haaške presude hrvatskoj šestorci (III.)

Mate Kovačević, Može li Haaški sud poraziti klevetničku politiku, Izlaganje na skupu "U očekivanju haaške presude", Hrvatsko slovo - HKZ, 20. svibnja 2013.

Hrvatska i BiH su susjedne države, koje ne dijele samo međusobno dugu državnu Šestorka Haaggranicu, nego su zbog specifična položaja međusobno gospodarski, zemljopisno, povijesno i geostrateški povezane. Upravo je zbog tog položaja i definirano jedinstveno ratište tijekom velikosrpske agresije na ove dvije države, što se razvidno može razabrati iz pripremnih i operativnih navalnih planova bivše JNA, koja je kao vojni instrument Beograda poslužila Miloševićevoj politici da okupira dijelove ovih država, a koji su u završnici, nakon formalnoga ujedinjenja, trebali činiti jedinstveni teritorij u zajednici sa Srbijom.

Ne treba zaboraviti srpsku strategiju koja je iz stanja očuvanja komunističke Jugoslavije prešla na zaposjedanje granica Velike Srbije te da su obje strategije imale tradicionalnu potporu u moćnim međunarodnim krugovima. Prva je bila utemeljena u ideologiji jugokomunizma i njegovim institucijama, a druga u četničkom pokretu. Prva se manifestirala kao agresija JNA, a druga u obliku paravojnih postrojba, koje su zajedno činile organizaciju srpskoga ratnoga stroja protiv Hrvatske i BiH.

Svjesna upravo tih činjenica hrvatska politika nije mogla sve i da je htjela voditi drukčiju politiku, osim potpore Tuđman Izetbegovićpolitici cjelovite BiH. U tim su se strateškim pitanjima, bez obzira na naknadne političke izjave, nedvojbeno slagali političko vodstvo Republike Hrvatske na čelu s dr. Franjom Tuđmanom i vodstvo muslimansko-bošnjačkoga naroda s Alijom Izetbegovićem.

Nisu točne tvrdnje ni jednoga dijela političke javnosti u Hrvatskoj, nastale tek kao promidžbeni pokušaj oporbe da se kao protivnici dr. Tuđmana i HDZ-a domognu vlasti, kako je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, inače utemeljena 18. studenoga 1991. bila kamen spoticanja hrvatske državne politike prema BiH.

Naime, zahvaljujući Herceg - Bosni i njezinim političkim predstavnicima u Skupštini BiH donesena je odluka o proglašenju nezavisnosti BiH, a hrvatski narod je odluku svojih političkih predstavnika podupro i jasnim očitovanjem na referendumu za nezavisnost BiH. Ubrzo nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatska je priznala BiH kao suverenu državu.

Nesuglasice i razilaženja između hrvatske i bošnjačko-muslimanske strane otvaraju se na pitanjima oko unutarnjega ustrojstva BiH, što opet jedan dio političke oporbe u Hrvatskoj koristi za međustranačka nadmetanja, a te razlike muslimansko-bošnjačka politika rabi za afirmaciju vlastite novostvorene bošnjačke nacije. U bošnjačkoj politici se to manifestira kao ekvidistanca prema Srbiji i Hrvatskoj.

Potiskivanje pak i progon muslimanskoga stanovništva s područja koja su zaposjele srpske snage te njihov BiHSporazumU rujnu Alija Izetbegović potpisuje sporazum s Momčilom Krajišnikom po kojem, nakon teritorijalnoga razgraničenja, bosanski Srbi mogu referendumom odlučiti o izlasku iz BiH. U tom slučaju muslimanska jedinica zadržava prava međunarodnoga subjekta, a već na pregovorima, par dana kasnije, koje organizira David Owen, na nosaču zrakoplova Invencible, Alija Izetbegović za muslimansku jedinicu traži izlaz na more u području Neuma.dolazak na područja u kojima se održavala ustaljena brojčana ravnoteža između Muslimana i Hrvata otvarao je prostor budućega međusobnog sukobljavanja.

Na zaposjednutim područjima Republike Hrvatske, s kojih je protjerano hrvatsko pučanstvo, srpski osvajači još su 20. lipnja 1993. organizirali referendum o udruživanju prečanskih Srba u jednu državu t.j. referendum o ujedinjenju s Republikom Srpskom.

Zato predsjednik Tuđman i odbija prijedlog glavnoga tajnika UN-a Butrosa Galija da se produži mandat modrim kacigama pod dotadašnjim uvjetima, jer su postrojbe UN-a praktično legalizirale t. zv. zapadne granice velike Srbije.

Srpska vojska je u predgrađu Karlovca, a Gospić je pod stalnom paljbom. Njegov pad omogućio bi Srbima napredovanje prema Karlobagu.

Kako bi razbili taj naum, čiju su verifikaciju na žalost trebali potvrditi i međunarodni diplomati predvođeni britanskom politikom, Hrvati su vojnom akcijom Medački džep spriječili već pripremljeno međunarodno priznanje Velike Srbije. zato Vijeće sigurnosti UN-a traži da se Hrvatska vojska povuče na položaje prije akcije.

Stanje na ratištu u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Srbi pod svojim nadzorom već držali 70 posto prostora, nakon izbijanja muslimansko-hrvatskoga sukoba, sve je više pogoršavalo položaj Hrvata u BiH. Njihovim potiskivanjem iz središnje Bosne, kroz dolinu Neretve, nakon srpskih planova s istočne strane, sad i Muslimani pokušavaju izići na jadransku obalu.

U lipnju je Armija BiH zauzela Travnik, te otpočela borbe za Kakanj, Fojnicu, Vitez, Konjic, Ramu i Mostar. ABiH HVOMuslimani u srpnju zauzimaju Fojnicu i Bugojnu, a britanski ministar vanjskih poslova Duaglas Hurd, zbog toga, predlaže uvođenje sankcija Hrvatskoj.

U rujnu Alija Izetbegović potpisuje sporazum s Momčilom Krajišnikom po kojem, nakon teritorijalnoga razgraničenja, bosanski Srbi mogu referendumom odlučiti o izlasku iz BiH. U tom slučaju muslimanska jedinica zadržava prava međunarodnoga subjekta, a već na pregovorima, par dana kasnije, koje organizira David Owen, na nosaču zrakoplova Invencible, Alija Izetbegović za muslimansku jedinicu traži izlaz na more u području Neuma.

U studenom Armija BiH zauzima Vareš, iz kojeg su protjerali većinske Hrvate, a 9. studenoga srušen je Stari most u Mostaru, za što je, u konceptu slamanja Republike Hrvatske, optužen HVO. Tek je međunarodna ekspertiza više od deset godina kasnije pokazala kako su već oštećeni most srušili pripadnici Armije BiH, očito za potrebe medijske sotonizacije Hrvata, koja je trebala poslužiti Duaglasu Hurdu da predloži uvođenje sankcija Hrvatskoj.

Na drugoj razini pak, osim sukoba s Hrvatima, Izetbegović je započeo rat i s muslimanskim pristašama IzbjegliceUnatoč sukobima i na kraju počinjenim zločinima s obje bosanskohercegovačke strane - dakle i onih Armije BiH i onih HVO-a, Republika Hrvatska je tijekom cijeloga rata slala vojnu, sanitetsku i humanitarnu pomoć i hrvatskoj i muslimansko-bošnjačkoj stranu u BiH, potičući ih na zajednički otpor velikosrpskoj agresiji, a istodobno je u Republici Hrvatskoj skrbila i o najvećem broju muslimansko-bošnjačkih izbjeglica.Fikreta Abdića, koji je na području Bihaća i Cazinske krajine ustanovio Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. Nezadovoljan političkim stanjem, u koje su ga uvukle međunarodne sile, Izetbegović prijeti potizanjem tužbe pred Međunarodnim sudom protiv Velike Britanije.

Unatoč sukobima i na kraju počinjenim zločinima s obje bosanskohercegovačke strane - dakle i onih Armije BiH i onih HVO-a, Republika Hrvatska je tijekom cijeloga rata slala vojnu, sanitetsku i humanitarnu pomoć i hrvatskoj i muslimansko-bošnjačkoj stranu u BiH, potičući ih na zajednički otpor velikosrpskoj agresiji, a istodobno je u Republici Hrvatskoj skrbila i o najvećem broju muslimansko-bošnjačkih izbjeglica. Hrvatska zajednica Herceg Bosna prerasla je 28. kolovoza 1993. u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, kao buduću upravnu jedinicu hrvatskoga naroda u sklopu BiH, nu ni HZ HB ni kasnija HR HB nikad nisu donijele ustav o raskidu odnošaja s BiH te su i jedna i druga u svim aspektima poštovala njezinu suverenost. HR HB je jedini prostor u kaotičnoj BiH na kojem, unatoč počinjenim zločinima, nije bilo masovnih grobnica niti prikrivanja odrgovornosti za eventualna zlodjela.

Kasnije je, 18. ožujka 1994., potpisivanjem Washingtonskoga sporazuma pod pokroviteljstvom Sjedinjenih Država, Herceg-Bosna urasla u sustav muslimansko-hrvatske Federacije.

Nedostatak političkoga suglasja oko unutarnjega ustrojstva BiH doveo je i u poratnom razdoblju praktično do podjele te zemlje na srpski entitet Republiku Srpsku i Federaciju koja se zahvaljujući majorizaciji uglavnom pretvorila u muslimansko-bošnjački entitet. Istraživanja pokazuju kako je kao posljedica toga neriješenog pitanja prepolovljen broj Hrvata u BiH u odnosu na 1991.

Na anketnom istraživanju, čiji su podatci objavljeni u veljači na reprezentativnom uzorku od 1563 državljanina BiH, u oba entiteta, distriktu Brčko, u 18 zemljopisnih regija i 52 općine 49,5 posto ispitanika očitovalo se Bošnjacima, 10,6 posto Hrvatima, a skoro 33 posto Srbima. Ispitivanje je pokazalo da je broj Bošnjaka i Srba veći nego 1991. dok je broj Hrvata skoro prepolovljen u odnosu na popis iz 1991. Tako danas, 18 godina nakon završetka rata na području Republike Srpske nedostaje oko 92 posto katolika, uglavnom Hrvata, a u Federacija BiH oko 35 posto katolika–Hrvata, što bi mjerodavnima trebalo biti upozorenje da ozbiljno razmisle o preustroju države, kojim bi se omogućila jednakopravnost Hrvatima s druga dva naroda, što je upravo pitanje oko kojeg su se razilazila hrvatska i muslimansko-bošnjačka gledišta tijekom pregovora o unutarnjem ustrojstvu BiH. Upravo zbog toga neriješena pitanja i danas se pod pokroviteljstvom SAD-a vode pregovori o unutarnjem ustrojstvu muslimansko-hrvatske Federacije.

Koliko su pak apsurdne optužnice Haaškoga tužiteljstva protiv šesterice optuženih Hrvata iz BiH (Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića) o udruživanju u zajednički zločinački pothvat na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnoga stožera HV-a generalom Jankom Bobetkom te predsjednikom Herceg Bosne Matom Bobanom kako bi iz sastava BiH izdvojili teritorij Herceg-Bosne i priključili ga tzv. velikoj Hrvatskoj, osim navedenoga, ponajbolje svjedoči održavanje stalne helikopterske veze Zagreb-Bihać, a kojom je okruženoj i zaštićenoj zoni UN-a stizala infuzija pomoći u različitim obrambenim i sanitetskim potrebama.

U izvješću Glavnom stožeru HV-a od 21. srpnja 1995. „Komanda 5. korpusa ABiH“ navodi da je Korpus pretrpio „velike gubitke u živoj sili i značajan gubitak teritorije“ te da su „zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa“, i da „pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana“.

Istoga dana pak u pismu predsjedniku Republiku Hrvatske Franji Tuđmanu, tadašnji načelnik općine Bihać Adnan Alagić navodi da se „dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna“, da su zabilježeni prvi slučajevi umiranja od gladi te da je „sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona neizvjesna“, da će se „boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice“, i da „jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod“. Pa ako se pomoć "prijateljskoga hrvatskoga naroda", na čelu s političkim vodstvom u Hrvatskoj na Haaškom sudu, u presudi šesterici bh. Hrvata, proglasi zločinačkim pothvatom, Republika Hrvatska agresorom na BiH, onda to ne će biti samo udarac hrvatskoj državi, nestajućim Hrvatima u BiH, nego i onima koji su tu pomoć tražili i dobili od "prijateljskoga hrvatskog naroda", ali i međunarodnoj pravdi, na kojoj počivaju odnošaji u međunarodnoj zajednici.

Politika klevetanja i optuživanja RH, njezina političkoga vodstva te cjelokupna hrvatskoga naroda u Herceg-Bosni poslužila je snagama koje su se opirale hrvatskoj samostalnosti da na čelo državnoga vodstva 2000. instaliraju bivšega jugokomunisdtičkoga aparatčika Stjepana Mesića, čija je poslanje bilo uvođenje Hrvatske u Balkansku uniju, inače osmišljeno kao oživotvorenja britanskoga projekta još iz 1942.

Zahvaljujući američkoj diplomaciji poražena je prvobitna Mesićeva misija, kao i njegovo krivokletničko svjedočenje na sudu u Haagu, a Hrvatska je, unatoč Mesićevoj desetogodišnjoj protimbi, postala članicom NATO saveza, a ubrzo će kao posebna suverena država ući i u EU. Haaški sud je pod predsjedanjem sudca Theodora Merona svojedobno uvidio razmjere drakonske političke kazne koju je prvostupanjsko Vijeće odrezalo generalima Gotovini i Markaču pa se i u slučaju presude hercegbosanskim Hrvatima valja nadati oslobađajućoj presudi, premda nas iskustvo s presudom Dariju Kordiću, koja se temeljila na krivotvorenim dokumentima poziva na oprez.

Presuda, ma kakva ona bila, ne će, niti može umanjiti u našim očima značenje i doprinos generala Slobodana Praljka Jadranka Prlića, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića u stvaranju hrvatske slobode, obrane hrvatskoga naroda u BiH, kao i stvaranju preudvjeta za mirovne pregovore u BiH, koji su, između ostaloga, omogućili i opstanak muslimansko-bošnjačkom narodu.

Mate Kovačević

PRILOG: Preslika Islamske deklaracije

ISLAMSKA DEKLARACIJA

Islamska deklaracija1

Tiskano u 200.000 primjeraka

Islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego izgraditi novu islamsku vlast.

VI NEĆETE MOĆI REĆI DA NISTE ZNALI!
____________________________________________
ISLAMSKA DEKLARACIJA

Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda

NAŠ CILJ: Islamizacija Muslimana

NAŠA DEVIZA: vjerovati i boriti se

BISMILLAHIRAHMANIRRAHIM!

Deklaracija koju danas predajemo javnosti nije nikakva lektira, koja strancima ili onima koji sumnjaju treba dokazivati superiornost Islama nad ovim ili onim sistemom, ovom ili onom grupom ideja.
Ona je upućena Muslimanima koji znaju gdje pripadaju i koji u svom srcu jasno osjećaju na kojoj strani stoje. Za takve ova deklaracija predstavlja poziv da izvuku neophodne konzekvence o tome na što ih ta ljubav i pripadnost obvezuje.

Čitav muslimanski svijet nalazi se u stanju vrijenja i promjena. Ma kakav bude izgledao ovaj svijet pošto ove promjene naprave prvi uzlazni krug, jedno je sigurno: on neće više biti svijet iz prve polovice ovoga vijeka. Epoha pasivnosti i mirovanja prošla je zauvijek.

Ovaj trenutak mijene i kretanja nastoje iskoristiti svi a posebno moćni stranci s Istoka i Zapada. Umjesto svojih armija oni sada ubacuju svoje ideje i svoj kapital, i ovom novom formom utjecaja nastoje ponovo postići isti cilj: da osiguraju svoju prisutnost i da muslimanske narode održavaju i dalje u stanju duhovne nemoći i materijalne i političke zavisnosti.

Kina, Rusija i zapadne zemlje prepiru se o tome kojoj od njih i nad kojim dijelom muslimanskog svijeta pripada patronat. Njihova svađa je bespredmetna. Islamski svijet ne pripada njima, nego muslimanskim narodima.

Jer, jedan svijet sa 700 milijuna ljudi i ogromnim prirodnim izvorima i na geografskoj poziciji prvog reda, koji je nasljednik kolosalnih kulturnih i političkih tradicija i koji je nosilac žive islamske misli, taj svijet ne može dugo ostati u položaju najamnika. Ne postoji sila koja bi mogla spriječiti novu muslimansku generaciju da ne učini kraj tom nenormalnom stanju.

S ovim uvjerenjem mi objavljujemo prijateljima i neprijateljima da su Muslimani odlučili sudbinu islamskog svijeta uzeti u svoje ruke i taj svijet urediti po svojoj zamisli.

U ovom pogledu deklaracija ne sadrži ideje koje bi se mogle smatrati potpuno novim. Ona je sinteza ideja koje se sve češće čuju na raznim stranama i koje imaju približno opću važnost u svim dijelovima muslimanskog svijeta. Ipak, njena novost je u tome što traži da se s ideja i planova pređe na organiziranu akciju za njihovo ostvarenje.

Borba za nove ciljeve ne počinje danas. Naprotiv, povijest ove borbe već pozna svoje šehide i ispisane stranice o stradanjima i žrtvama. Ipak, to je osobno žrtvovanje izrazitih pojedinaca ili hrabrih malih grupa u sudaru s moćnim silama džahilijeta. Veličina problema i teškoća, međutim, zahtijeva organiziranu akciju milijuna.

Našu poruku posvećujemo uspomeni naših drugova koji su pali za Islam.

Sarajevo, 1970.
Džumadel-ula, 1390.

Islamski poredak je stanje društva bez ovog konflikta i sistem odnosa u kojima se Musliman nalazi u potpunom skladu sa svojom sredinom.

Na pitanje: što je muslimansko društvo, mi odgovaramo: to je zajednica sastavljena od Muslimana i smatramo da je time rečeno sve ili gotovo sve.

Smisao ove definicije je da ne postoji sistem ustanova, odnosa i zakona, koji bi se mogli odvojiti od ljudi koji su njihov subjekt i za koje bi se moglo reći: to je islamski sistem. Nijedan sistem nije islamski ili neislamski po sebi. On je to samo po ljudima koji ga čine.

Europljanin vjeruje da se društvo uređuje pomoću zakona. Još od Platonove «Države», pa preko poznatih utopija, marksizma, europski duh traga za jednim nacrtom, jednom šemom u kojoj bi se pukom izmjenom odnosa između ljudi ili skupina ljudi, konstruiralo idealno društvo.

Zato se u Kur’anu nalazi relativno malo pravih «zakona», a mnogo više «vjere» i ciljeva za praktičnim djelovanjem u skladu s ovom vjerom.

Mnoštvo zakona i složenost zakonodavstva obično je pouzdan znak da je u društvu «nešto trulo» i da treba prestati donositi zakone a početi odgajati ljude. Kada iskvarenost sredine pređe izvjesnu granicu, zakoni postaju nemoćni. Oni ili dolaze u ruke pokvarenih izvršilaca pravde, ili postaju predmet otvorenog ili prikrivenog izigravanja od strane iskvarene sredine.

Vino, kocka i vračanje – tri vrlo rasprostranjena i ukorijenjena poroka na čitavom području Srednjeg i Bliskog istoka, uklonjena su za dugo razdoblje i na ogromnom području samo jednim jedinim ajetomKur’ana i s jednim jedinim objašnjenjem da je to Bog zabranio. Čim je ova vjera oslabila, opijanje i praznovjerje vratili su se jednakom snagom, a neusporedivo viši kulturni stupanj sredine nije im činio nikakvu zapreku.Američki ProhibitionLaw (Zakon o zabrani alkohola), proglašen u ime nauke vijeka i sproveden silom jedne od najorganiziranijih zajednica na svijetu, morao je u četvrtom deceniju ovog vijeka biti konačno povučen, nakon 13 godina uzaludnih napora, ispunjenih nasiljem i zločinima. Pokušaj uvođenja prohibicije u skandinavskim zemljama, završio se jednakim neuspjehom.

Ovaj i mnogi slični primjeri jasno govore da se društvo može popravljati samo u ime Boga i odgojem čovjeka i mi trebamo ići tim jedinim putem koji sigurno vodi do cilja.
Potvrđujući načelo duhovnog unutrašnjeg pristupa u svakoj svojoj manifestaciji, Islam ipak nije ostao na tome.

On je učinio pokušaj da iz ruku đavola otme njegova sredstva. Kada Islam na relaciji čovjek – svijet ne bi polazio od čovjeka, on ne bi bio religija; kada bi ostao na tome, on bi bio samo religija i predstavljao bi jednostavno ponavljanje Isusova učenja o idealu i vječnom dijelu čovjekovog bića. Preko Muhameda a.s. i Kur’ana Islam se okrenuo stvarnom čovjeku, vanjskom svijetu, prirodi, da bi postao učenje u potpunom čovjeku i totalnom životu. Vjeri se pridružio zakon, odgoju sila. Islam je postao poredak.

... se svjesno i voljno prihvate ova dva vida života kao ljudsko određenje i smisao čovjekovog života na zemlji (Kur’an28/77). Prevodeći ovaj zahtjev na jezik svakodnevnog života, mogli bismo reći: onaj tko vjeruje da život treba uređivati ne samo vjerom i molitvom, nego i radom i naukom, čija slika svijeta ne samo dopušta nego i traži da jedna pored druge stoje i bogomolja i tvornica, tko smatra da treba ne samo odgajati ljude nego i olakšavati i unapređivati njihov život na zemlji, i da ne postoje nikakvi razlozi da se ova dva cilja žrtvuju jedan drugome – taj pripada Islamu.

Uz vjeru u Boga u ovome je sadržana glavna poruka Kur’ana i u njoj je čitav Islam. Sve drugo je samo njena razrada i objašnjenje. Ovaj aspekt Islama, pored toga što sadrži sam princip islamskog poretka, kao jedinstva vjere i politike, vodi i drugim važnim zaključcima, čiji je načelni i praktični značaj ogroman.

Prvi, i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti Islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između «islamske vjere» i neislamskih, društvenih i političkih institucija. Nefunkcioniranje ovih institucija i nestabilnost režima u muslimanskim zemljama, koje se manifestira u čestim promjenama i državnim udarima, najčešće je posljedica njihove apriorne opozicije prema Islamu, kao fundamentalnom i vodećem osjećanju naroda u ovim zemljama. Polažući pravo da sam uređuje svoj svijet, Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području. Nema, dakle, laičkog principa, a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije.

Pred svakim vremenom i svakom generacijom stoji zadatak da novim oblicima i sredstvima ostvaruje poruke Islama.

Postoje nepromjenjivi islamski principi koji određuju odnose među ljudima, ali ne postoji nikakav nepromjenjivislamski privredni, društveni ili politički sustav.

Ovo je samo prvi i najvažniji zaključak iz prilaza Islamu kao integralnom poretku. Ostala tri isto tako važna – ali manje isključiva – zaključka su:

Prvo, samim tim što se izjasnio za ovaj svijet, Islam se izjasnio za najbolje uređen svijet. Ništa što čini da svijet bude bolji, ne može biti a priori odbačeno kao neislamsko;

Drugo, otvorenost prema prirodi znači otvorenost prema nauci. Svako rješenje da bi bilo islamsko mora ispunjavati dva uvjeta: mora biti maksimalno efikasno i maksimalno humano. Ono mora, dakle, biti najviši izraz usaglašenih stavova vjere i nauke; i

Treće, ukazujući na jedan oblik povezanosti između vjere i nauke, morala i politike, individualnog i kolektivnog, duhovnog i materijalnog, na kojim pitanjima se duhovno podijelio današnji svijet, Islam ponovo dobiva ulogu posredničke misli a islamskisvijet ulogu posredničke nacije u podijeljenom svijetu. Predstavljajući obećanje «religije bez mistike i nauke bez ateizma» Islam može podjednako interesirati sve ljude bez razlike.

Islamska vlast

Naglašavanje prioriteta vjersko-moralne obnove ne znači – niti se može tumačiti da znači – da se islamski poredak može ostvariti bez islamske vlasti. Ovaj stav znači samo da naš put ne polazi od osvajanja vlasti, nego od osvajanja ljudi, i da je islamski preporod prvo prevrat u oblasti odgoja, tek zatim u oblasti politike.

Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša sredstva su osobni primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?
Izbor ovog trenutka uvijek je konkretno pitanje i zavisi o nizu faktora. Ipak se može postaviti jedno opće pravilo: islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažno da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast. Ovo razlikovanje je važno, jer rušenje i građenje ne zahtijeva podjednak stupanj psihološke i materijalne pripremljenosti.

Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.

Osvojiti vlast na osnovu sretnog sticaja okolnosti, bez dovoljne moralne i psihološke pripreme i bez neophodnog minimuma čvrstih i izgrađenih kadrova, znači ostvariti još jedan državni udar, a ne islamsku revoluciju (a državni udar je nastavak neislamske politike od strane druge grupe ljudi ili u ime drugih načela). Zakasniti s preuzimanjem vlasti, znači lišiti se jednog moćnog sredstva za ostvarenje ciljeva islamskog poretka i neislamskoj vlasti pružiti mogućnost da nanese udarac pokretu i razređuje njegove kadrove. Za ovo posljednje, nedavna povijest pruža dovoljno tragičnih i poučnih primjera.

... pretvorimo u aktivne sile. Odanost prema Kur’anu treba prerasti u odlučnost da se on primijeni; emocionalna islamska zajednica treba da se pretvori u organiziranu, svjesnu zajednicu, a narodni humanizam u jasne ideje, koje će postati moralni i socijalni sadržaj idućih zakona i institucija.

Tko i kako će izvršiti ovu transformaciju?

Svako djelovanje na događaje jest društveno djelovanje. Svaka uspješna borba jest samo zajednička, organizirana borba.Mlada generacija će moći izvršiti svoj zadatak preobražaja samo ako njene težnje i idealizam budupretočene u organizirani pokret, u kojem će oduševljenje i osobna vrijednost pojedinaca biti udruženi s metodama koordiniranog i zajedničkog djelovanja. Stvaranje ovog pokreta s jedinstvenim osnovnim ciljem i programom, pokazuje se kao neopoziv uvjet i polazna točka preporoda u svakoj muslimanskoj zemlji.

Ovaj pokret će okupljati izgrađene, odgajati neizgrađene, podizati i pozivati, definirati ciljeve i nalaziti puteve do njih. On će svugdje unositi život, misao i akciju. On će postati savjest i volja jednog svijeta nakon dugog i dubokog sna.

Upućujući ovu poruku svim Muslimanima svijeta, mi jasno ističemo da nema obećane zemlje, čudotvoraca ni mehdija. Postoji samo put rada, borbe i žrtve.
U trenucima iskušenja imajmo uvijek na umu dvije stvari: iza nas stoji blagoslov Božji i pristanak našeg naroda.

VI NEĆETE MOĆI REĆI DA NISTE ZNALI!

Islamska deklaracija2

Uto, 20-08-2019, 08:17:50

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.