Scena osma:
(Govor Vladimira Bakarića u željezari u Sisku 1971.) prosinac 1971, Leksikografski zavod na Zrinjevcu:
KAMILO EMERIČKI (Mirković),MIROSLAV KRLEŽA, vozač STJEPAN, tajnica LIDIJA, kasnije nekoliko studenata, milicioneri
KAMILO: (otima se stisku tajnice i šofera) Pustite me, čujete! Pustite me! (pokušava prići Krleži, dvoje ga zadržava povlačeći ga za kaput) Krleža, kakav ste vi to čovjek, na Jelačić placu premlaćuju djecu, a vi sjedite i šutite....
ŠOFER: Izađite, zvat ćemo miliciju!
KAMILO: ....šutite kad bi trebali vikati...
ŠOFER: Hoćemo li zvati?
KAMILO: ...izdali ste sve za što ste se godinama borili.
ŠOFER: Direktore, zvat ću pomoć....
KAMILO: Umukli ste kad se od vas očekuju gromoglasan govor ...
KRLEŽA: Kakva korist od govora. Glas starca ne čuje se daleko… Izgovorimo riječi i one nestanu. Napisao sam i izgovorio gomilu riječi i što se promijenilo. Ništa. Nitko me nije čuo...
KAMILO: Mladi su se svrstali pod zastavu pravde, a vi sjedite pod tom slikom , pod personifikacijom iznevjerenih ideja o jedinstvu, bratstvu, pravdi...
KRLEŽA: Sjedim pod slikom našeg predsjednika države, personifikacijom svega za što sam se zalagao, on je usto i moj prijatelj...čovjek koji je ostvario sve za što sam se desetljećima zalagao....
KAMILO: …Trebali bi otići, pridružiti se, stati na čelo....progovoriti protiv svega što je učinio vaš prijatelj …a vi kukavički šutite, sakrili ste se iza tajnice i vozača (okreće se vozaču). Ostavite me! Udarit ću vas! Zar vas nije sram da vas oni brane? Zar velikog Krležu nije sram da se skriva dok se vani događa revolucija? Što se dogodilo s piscem kojeg smo obožavali, je li umro?
ŠOFER: Gospon direktor, bumo zvali miliciju!
KRLEŽA: Stjepane, nikoga ne ćete zvati! Ostavite nas, ne treba nam nikakva milicija. Poznajem gospodina, porazgovarat ćemo, razjasniti se… Lidija, vi ćete nam donijeti kavu! (tajnica i vozač izlaze iz kabineta) Kamilo, smirite se, nemojte stajati, sjedite… postavili ste se kao da ćete navaliti na mene....
KAMILO: (odlučno prilazi prozoru i širom ga otvara, izvana jača buka demonstracija, sirene, zavijanje helikoptera, vika, pjesma) Poslušajte glasove bunta, krikove mladosti koja zahtijeva ostvarenje svojih ideala. To su glasovi revolucije, glasovi slični vašem, koji traže isto što ste tražili i vi kad ste bili mladi...
KRLEŽA: Zatvorite prozor! Ne ćete valjda da dobijem upalu pluća?
KAMILO: Topla soba i zatvoreni prozori!? Kad bi bar imali jednako razumijevanje za prebijene studente kao što ga imate za svoj komfor. Krleža, tuku ih na Jelačić placu, u Ilici, Gajevoj, Tkalčićevoj, Pod zidom, u Jurišićevoj, Petrinjskoj. Dolazim odande, pokušavaju se sakriti po svim vežama i prolazima oko glavnog trga, ali ih milicija sustiže i nemilice tuče. Tražite da zatvorim prozor kako ne bi čuli jauk hrvatske mladeži. Poslušajte ih, poslušajte drukčiji glas od onoga na koji ste navikli. To više nije poslušnički, sluganski glas, to je neki novi glas kojega su se preplašili drugovi u Centralnom komitetu. Odatle njihov bijes. Pustili su razularene čuvare reda da im iz glava, leđa i stražnjica pendrecima izbiju mladenačke ideale. Brinete da vam kabinet bude zagrijan, prozori zatvoreni, a vani slamaju ostatke slobodne hrvatske misli.Gadite mi se! Zaboravili ste svoju mladost, zanose, uzbuđenja. Ni najgori likovi iz vaših književnih djela nisu tako rasprodavali svoje ideale…Kako ćete živjeti s teretom savjesti....nadam se da je još uvijek imate, bilo bi strašno da je nemate.
KRLEŽA: Molim vas, zatvorite prozor. Hladno mi je! Ja sam bez kaputa. (Kamilo nevoljko zatvara prozor, prigušuje buku s ulice, ostaje stajati). Sjednite, Kamilo. Smirite se. Imam savjest, ali ona se ne može suprotstaviti politici. Tko će u tijeku bitke slušati glas razuma, poslušati i najmudriji savjet? Znate li vi o čemu se radi? Uvijek se radi o osvajanju vlasti. Stalno ista dvojba, mi ili oni. Vlast se ne predaje, brani se do zadnje kapi, po mogućnosti tuđe krvi.
KAMILO: Pokušavate me razoružati vašom razornom logikom.
KRLEŽA: Logika je bezbolnija od pendreka.
KAMILO: Ali njene posljedice duže traju. Vi se uzdate u snagu argumenata, a ja bih da moj argument bude snaga.
KRLEŽA: Odavno nam je poznato da su u politici najsnažniji argumenti pendreci, bajunete, mitraljezi, vješala, krv i smrt. Zašto niste ostali sa studentima? Vi volite uzbuđenja, i uvijek ste uz slabije. Uplašili ste se milicijskih argumenata?
KAMILO: Ni ja nisam prošao bez nekoliko udaraca. Nikoga ne štede. Udaraju one koji im stanu na put. Udaraca se ne bojim. Još uvijek se osjećam mlad. Još mi je do juriša, do kliktaja, do crvenih zastava revolucije. I vi ste slijedili te zastave, zar niste?
KRLEŽA: Kad sam bio mlad kao studenti na Jelačić placu.
KAMILO: Kao književnik, kao čovjek koji se angažirao u politici, stupali ste iza tih zastava..
KRLEŽA: Stupao sam.
KAMILO: Bili ste se spremni i žrtvovati.
KRLEŽA: Znam što znači stupati u redovima.
KAMILO: I ne ćete u stroj, s mladima.
KRLEŽA: U stroju nema razbora, postoji samo zapovijed, stega, dogma i mržnja. Prestar sam za to. Sad mi je samo do mira, i razuma. Kod nas ga ionako malo ima.
KAMILO: Sada je trenutak kad treba ostvariti nemoguće. Treba jurišati na nebo!
KRLEŽA: Spustite se s oblaka, budite realni. Jedan dio mene s vama bi jurišao, rušio bi nebo, ali drugi me vuče na zemlju, u stvarnost. Ja sam sanjao i stvarao ovu državu. Vjerujete mi, Kamilo, ova vlast je još snažna, ovaj čovjek na zidu najveći je vizionar kojeg smo imali. Rušeći njega rušimo sve dobro što se dogodilo ovoj zemlji. Ovaj bunt je znak krize nakon koje će država samo ojačati.
KAMILO: Ova kriza će dovesti do novih kriza…država će sve više slabiti...
KRLEŽA: Niste u pravu. Ova država je snažna, temelji su joj čvrsti.
KAMILO: I ja sam stavio pokoji kamen u njih, znam kakvi su. Ovoj vlasti i ovom čovjeku vi ste alibi, vi ste im zaštitnik i jamac trajnosti. Vjerujete li još uvijek u iste ideale, socijalizam, pravda, jugoslavenstvo, neovisnost, nestanak balkanskog mraka, pobjeda nad frustracijama, predrasudama…
KRLEŽA: I dalje vjerujem u njih.
KAMILO: Mladi su u njih prestali vjerovati. Ostat ćete bez njihove potpore. Tko će vas slijediti?
KRLEŽA: Kamilo, znam. Socijalizam sve manje zanima mlade. I ja ih sve manje zanimam. Pitam se čitaju li me uopće?
KAMILO: Rijetki krležijanci....
KRLEŽA: Volio bih razgovarati s njima. Svakodnevno razgovoram s istim ljudima, Malinar, Matković, Ladan...znam što će svatko od njih reći... rutinski pripremamo enciklopedije, dogovaramo se oko članaka, priloga, po stolu mi se gomilaju špalte, tekstovi koje moram pregledati.... Zaželio sam se novih , mladih, ljudi...Što mislite zašto im više nisam zanimljiv?
KAMILO: Ne znam. Znam samo da se svijet mijenja.
KRLEŽA: Eto, došli ste k meni, sada, u ovom teškom času, meni ste se obratili, od mene očekujete mudru riječ... Zašto studenti nisu došli pod moj prozor i pozvali me da im se priključim?
KAMILO: Zato jer vam ne vjeruju, jer drže da ste isti kao ostali političari, da ste suputnik vlasti....
KRLEŽA: To misle? Najviše sam se bojao da me mladi prestanu čitati, da im ono što sam napisao postane nevjerodostojno ...Za mene bi to bila smrt prije mog fizičkog nestanka.
KAMILO: Sad vam se to događa. Umirete zajedno s državom koju ste stvarali.
KRLEŽA: Kamilo, varate se, još će ta država potrajati. Nije ona tako slaba kao što vam se čini. Nemojte stajati, sjednite. Mogao bih vam ispričati mnogo zanimljivih stvari. Na primjer, da je sve ovo inscenirano! Mislite da ovaj čovjek to nije sposoban učiniti? Pokrenuti studente protiv sebe kako bi ojačao položaj i eliminirao suparnike? Pomislite na tu mogućnost. Jeste li za kavu? Mogao bi se naći i dobar konjak (podiže slušalicu telefona i naručuje kavu) Lidija, što je s kavom? Donesite i dvije čaše za konjak. (teško se diže iz naslonjača i otvara veliki glomazni renesansni ormar prepun knjiga, rukopisa..između njih je iskopao bocu konjaka). Ovo je za posebne prilike i goste. (ulazi Lidija, na pladnju nosi dvije šalice kave i dvije čaše) Kamilo, popijte kavu sa mnom, molim vas. Lidija, hvala! (tajnica izlazi, Kamilo ostaje stajati, Krleža pokušava otvoriti bocu ali ne uspijeva otvoriti bocu). Molim vas! Pokušajte vi! Moji prsti još jedino mogu držati nalivpero. (Kamilo prihvaća bocu i otvara aluminijski poklopac). Nalijte nam! (Kamilo puni čašu) Dobar konjak. (znalački ga miriše, grije rukama, podiže čašu). U vaše zdravlje! Vi ne pijete? U zdravlje mladih! Ne će vam zamjeriti, sad ionako imaju važnijeg posla. (Kamilo i dalje ne uzima čašu).Niste mi odgovorili? Zašto me mladi više ne čitaju? Budite iskreni!
KAMILO: Hoćete iskreni odgovor. Vide da ste se pretvorili u nekoga koga preziru. U socijalističkog buržuja, u pripadnika crvene elite. Veliki buntovnik je postao buržuj koji pije kavu i konjak dok ulicama bijesni revolucija.
KRLEŽA: Razuman čovjek u mladosti je revolucionar, u starosti konzervativac. Ja sam star, pijem kavu i konjak, čekam da se strasti smire. Ništa drugo ni ne mogu učiniti.
KAMILO: Možete govoriti. Riječ je jača od pendreka, cokula i bajuneta. Žigon se nije plašio pred beogradskim studentima izgovoriti znameniti Sen Justov govor. I vi... kad hoćete...djelujete na masu, vole vas slušati....kad biste izašli pred ljude i govorili...
KRLEŽA: Star sam za nastupe te vrste. I nisam glumac poput Žigona..
KAMILO: (pokazuje na Titovu sliku na zidu). Nemate hrabrosti ići protiv njega.
KRLEŽA: Šezdeset i osme radilo se o bezopasnim demonstracijama, studenti su tražili socijalizam s ljudskim licem, tko ih se plašio, nekoliko desetaka milicajaca je bilo dovoljno da ih smire. U međuvremenu se dogodila Čehoslovačka, ruski Politbiro je opet odlučan braniti socijalizam....sada je stvar sa svjetskim komunizmom ponovno ozbiljna.
KAMILO: Mislite da bi i kod nas intervenirali kao u Pragu?
KRLEŽA: Dok je Tito živ ne će, ali tko zna, javljaju se duhovi za koje smo mislili da su nestali, da se više ne će javljati.....strasti su se razbuktale, nacionalizmi opet prijete ovoj zemlji.. žele je razrušiti. Kamilo, ako se nemiri prošire…sukobit će se Srbi i Hrvati, poteći će rijeke krvi... makar tukli svoje studente sami moramo smiriti situaciju, u protivnom će to učiniti ruski medvjed.
KAMILO: Prošla su ta vremena. Zapad to ne će dati.
KRLEŽA: Ne budite naivni Kamilo, Zapad ne će ništa učiniti kao ni u Mađarskoj 56. ili Pragu 68. Oni samo raspiruju, potpomažu unutrašnje urušavanje socijalizma.
KAMILO: Bojite se promjene. Bojite se duhova prošlosti. Priviđa vam se opasnost, vidite sablasti ustaša , četnika i partizana? Mladi hoće budućnost. Što njima znače propali ideali ili svijet koji je nestao prije četvrt stoljeća..
KRLEŽA: Ono što se čini mrtvo i pobijeđeno nevidljivo živi pod površinom života i isklija kad mu se najmanje nadate.
KAMILO: Kažete da ovoj vlasti odgovara pobuna, da ju je sama stvorila?
KRLEŽA: Kamilo, socijalizam će trajati sve dok postoje njegovi neprijatelji, zato ih valja izmisliti, stvoriti i potaknuti....
KAMILO: Ako je to istina strašna je. Vi to znate i ništa ne poduzimate. Iznevjerili ste poziv onoga koji govori istinu. Zašto nam je niste rekli? Vi ste moj duhovni otac, imam vam pravo postaviti to pitanje. Godila vam je uloga državnog pjesnika, prijateljstvo Maršala, topla soba, kava i konjak. (kreće prema vratima).U što ste se pretvorili?
KRLEŽA: Kamilo, sačekajte, saslušajte me. (Kamilo neodlučno staje pred vratima). U vama prepoznajem sebe, isti nemir, bunt i eksplozivnost. Sačekajte još malo, poslušajte me! Ako žudite za spektaklom na ulicama, on će potrajati. Bit će još predstava na toj pozornici. U našem povijesnom kazalištu takvih repriza ne manjka. Bilo je buna i mrtvih na Markovom i Jelačićevom trgu 1858., 1903. i 1918. , pogibalo se nakon Radićeve smrti 1929., diktatura, rat i ustaška strahovlada su umnogostručili strijeljane i obješene...
KAMILO: I osloboditelji su 1945. dali svoj nemali doprinos toj dramaturgiji.
KRLEŽA: To je bila povjesna nužnost. Kundakom na kundak...
KAMILO: ...tako je govorio i Joja. I imao je pravo, komunistički kundak ga je stajao života. Kažete da su sve te naturalističke predstave u kojima na kukama visi ljudsko meso i cijedi se prava krv, režirali vješti redatelji? Koristeći privid, opsjenu za prosti puk?
KRLEŽA: Hoćete cijelu istinu?
KAMILO: Po nju sam i došao. Istina nije u onom što ste nam govorili vi i političari.
KRLEŽA: Prvo mi odgovorite na pitanje: Zašto me mladi više ne čitaju?
KAMILO: .....jer ste ih iznevjerili kad ste im najviše trebali. Pitaju se što je s buntovnim Krležom, s čovjekom koji je znao predvidjeti budućnost, koji se nije bojao istine. Jeste li se prepali? Čega? Više vam nitko ne prijeti. Davno su prošle hajke na vas, Dide nema, Đido više nije strah i trepet, Poglavnik i Luburić su mrtvi, Aca umirovljen... a vi i dalje šutite o stvarnosti. Jeste li toliko dužni Titu?
KRLEŽA: Vjeran sam Titu. Spasio mi je život, nekoliko puta. I ne ću ga napustiti, izdati, iako i sam vidim da se poduhvatio preteškog zadatka. Ovo nije svijet koji smo željeli stvoriti, ali je bolji od svega drugog što nam je povijest ponudila. Eto, to je sva moja istina.
KAMILO: Još jučer ste hrabro stali uz Deklaraciju o hrvatskom jeziku, a sad šutite.
KRLEŽA: Prošlu noć mi se u snu javio Petar Dobrović i upitao me je li istina što je čuo, da ne može da vjeruje, zar je moguće doista da sam i ja potpisao Deklaraciju? Podigao sam glas, počeo sam vikati na njega, koji mu je đavo, što ga se tiče da li sam je potpisao, a zašto je ne bih bio potpisao? Tako smo razgovarali i u aprilu 1940. nakon pomorske bitke kod Narvika. Petar je hvalio njemačku vojnu silu, a ja sam mu tumačio kako je britanska flota jedini garant evropske civilizacije. Vikao sam na njega da ni danas ne shvaća ništa, što se političke slaboumnosti tiče, tu smo od početka u istoj relaciji. Tko je kome pamet solio godinama, i on da meni čita bukvicu zbog Deklaracije, u ime čega? Ja da nemam prava da mislim ono što mislim i da potpišem ono što potpisujem. Na posljetku sam mu rekao: „Petre, stidi se“!
KAMILO: Ako sam vas dobro razumio u snu je progovorio Krleža kakvog cijenimo, zašto se taj Krleža ne glasa i na javi?
KRLEŽA: Kamilo, premladi ste da bi razumjeli kako je teško sumnjati u svoje ideale..... (izvana se pojačava buka, približavaju se sirene, vika, topot nogu po stubama Zavoda i opet se čuje vika u predsoblju Krležina kabineta, vrata se ponovno otvaraju i kroz njih je nahrupila skupina studenata i studentica, iza njih se vide zapanjena lica tajnice i šofera)
STUDENTI: Gospodine Krleža, spasite nas, pomozite! Ubit će nas! ( iza njih se na vratima pojavljuje nekoliko milicionera, koji ulaze u sobu, udaraju studente,okreću ih licem prema zidu, traže da stave ruke na zid i rašire noge, pretražuju ih)
MILICIONARI: Ruke na zid! Raširi noge! Šut' bando kontrarevolucionarna!
KRLEŽA: Kakav je to bezobrazluk! Tko vam je dozvolio ući u ovaj kabinet, kakvo je to ponašanje? Nismo u afričkoj koloniji. Objasnite mi razloge za ovakav nasilan ulazak?
MILICIONER: Mi nikome ništa ne moramo objašnjavati.Vezuj bandu!
KRLEŽA: To ne možete činiti u mom kabinetu? Vi se nalazite u uredu direktora Leksikografskog zavoda.
MILICIONER: Druže, ne ometaj službene organe. Mogli bi i tebe privest...
KRLEŽA: Ne možete. Ne dopuštam!
MILICIONER: Imamo sve ovlasti...možemo hapsiti na ulici, u stanu, u zgradi. Demonstrirali su , izvikivali parole protiv države i socijalizma, odupirali se privođenju. Oni su neprijatelji socijalizma, kontrarevolucionari, reakcija. Bježali su od Trga Republike do ovdje....
KRLEŽA: Oni su sada pod mojom zaštitom.
MILICIONER: Ne ometaj il' ćemo i tebe privesti. Vežite ih. Uletjeli su ovamo i to nam daje pravo....
KAMILO: Znadete li vi uopće gdje se nalazite i s kim razgovarate?
MILICIONER: Vaše isprave?
KAMILO: Ne pitate se tko je gospodin u čiji ste kabinet neovlašteno upali.
MILICIONER: Isprave.
KAMILO: Gdje vam je nalog za ulazak u zgradu?
MILICIONER: Ne ću sto puta ponavljat'. Legitimaciju!
KAMILO: Upali ste u radni prostor hrvatskog književnika Miroslava Krleže. (milicioneri su zastali, gledaju svog zapovjednika i Krležu)
MILICIONER: I sad bi se ja ka' treba usrat u gače? Jebe se meni za književnika Miroslava Krležu. Ja sam ovđe po zadatku. Ja i drugovi gušimo kontrarevolucju. Vatamo sve redom, kontrarevolucionare, ustaše, hrvatske nacionaliste.... Možemo pendrečit, pucat, gazit, apsit. Koga oćemo i kad oćemo. Daj ti isprave, inače ću i tebi stavit lisice i strpat te u zatvor!
KAMILO: Znate li vi tko je Miroslav Krleža? Trebali bi mu se nakloniti, stati mirno, da nije njega ne bi bilo ni Jugoslavije, niti biste vi nosili tu šapku sa zvijezdom na čelu...
MILICIONER: (kreće prema Kamilu) Šta ti trtljaš. Zna se ko je zaslužan za našu otadžbinu-drug Tito i Komunistička partija....
KAMILO: I hrabri umovi poput Miroslava Krleže....
MILICIONER: A što ti tu diskutuješ, nismo na partijskom sastanku. Legitimaciju!
KAMILO: Nisam učinio ništa protuzakonito ...
MILICIONER: Legitimaciju, mater ti jebem..
KAMILO: Druže, ne psuj ... moja majka ne zavrjeđuje psovku... od jednog milicionara iz Like.
MILICIONER: (otkopčava futrolu, vadi pištolj) Ti to meni kažeš da sam Srbin?
KAMILO: Po govoru bih rekao da ste iz Like....
MILICIONER: ....a zna se da su odande milicionari Srbi.Veži ovo hrvatsko govno! (dva milicionera su se približila Kamilu, on se počne braniti) Tuka' bi se! Udri ga pendrekom, majku mu jebem!
KRLEŽA: (vikne) Stoj! Stanite! Nitko nikoga ovdje ne će tući ni voditi. Druže, spusti pištolj! Kamilo i ti se smiri.. Odmah ćemo sve razjasniti. Lidija, nazovite Maršalat i spojite me s Titom...
MILICIONER: Šta ti stari zajebavaš? Kakav Maršal, kakav Tito, kakav ti to cirkus izvodiš? Stani tamo, ne mrdaj! Kao da ja ne znam te vaše gradske trikove....
KAMILO: Imate taj uređaj pa provjerite kod vaših zapovjednika tko je Miroslav Krleža....i je li Titov prijatelj....
MILICIONER: (stanka, govori na walkie-talkie) Kobac zove Orla, Kobac zove Orla...Orao ovdje, Kobac govori...Grupa studenata provalila u ured njekog Krleže.. Kako ti je ime?
KAMILO: Miroslav Krleža.
MILICIONER: Nisam tebe pita. Drug Krleža, tvoje ime?
KRLEŽA: Miroslav Krleža.
MILICIONER: Miroslava Krleže. On tu nami prijeti Maršalom, da i njega hapsimo?...da, da krupan, ..radi na Zrinjevcu...a tako? ....razumem.. .sačekati.. razumem. Kobac, gotovo (prekida radio-vezu). Sačekat ćemo višeg komandira.
KRLEŽA: Lidija, nazovite Maršalat. (Lidija izlazi i za tren je zazvonio telefon, Krleža diže slušalicu) Miroslav Krleža na aparatu, molim vas spojite me s drugom Titom. (nastupio je šok, zbunjenost, milicioneri zgledaju svog vođu, on i dalje drži pištolj u opuštenoj ruci, tišina)
MILICIONER: (stanka)Ne mrdaj tamo!
KRLEŽA: (nakon kraće pauze Krleža ponovno govori u slušalicu). Zdravo, druže Tito, Krleža pri telefonu. Oprosti što smetam...ovdje je došlo do nesporazuma... ti ćeš ga najbrže riješiti....ne, ne sve je u redu, već je milicija ovdje....nije bilo nikakvog incidenta, skupina studenata potražila je u mom uredu zaštitu....čini se da je došlo do prekoraćenja nadležnosti...da, milicije....provalili su u moj kabinet ..da, pro-va-li-li bez naloga.....
MILICIONER: (ukipio se, već nesigurnije ) Mir tamo!
KRLEŽA:.....naoružani do zuba..... studente u mom kabinetu vežu lisičinama..... vrijeđaju me, prijete ....
MILICIONER: Ded, olabavi te lisičine!
KRLEŽA: Nedopustivo...jedan je prijetio pištoljem....nema potrebe da s njim razgovaraš, ja ću mu prenijeti...dobro.... kad inzistiraš, evo. Uzmite slušalicu, Maršal želi s vama razgovarati. (blijed kao vapno s pištoljem u desnoj ruci, opuštenoj niz nogu, milicioner-vođa je prišao telefonu, videći ga potpuno zbunjenog Krleža mu prislanja slušalicu o lijevo uho, duga šutnja, blijedilo prelazi u crvenilo) Da, Dru-že Maršale, Jovo Vukajlović raportira.....da druže Maršale...da....da....da ...ne, ne druže Maršale..... ne, nismo....na zapovjed, druže Maršale. (ostao je zapanjen na istom mjestu, Krleža mu još drži slušalicu na njegovom uhu).
KRLEŽA: No, jeste li završili razgovor s Maršalom Titom? Sjećat ćete ga se cijeloga života. (uzima natrag slušalicu) Sve će biti u redu. Hvala ti.. ispričavam se, nije moglo drukčije....Hoću! Zdravo! (vratio je slušalicu na telefonski aparat)
MILICIONER: Izvinjavam se, druže Krleža, mnogo se izvinjavam. Skidaj lisičine! Odvezuj ih! (milicioneri petljaju s odvezivanjem, vođa ophodnje pomaže u skidanju lisičina) Blento, te blento jedan, tko ti da tu uniformu, jado jedan, ni lisičine ne znaš skinut. I vama se izvinjavam, gospodine. Dušane , nježnije s tim lisicama. Brže to, idemo, idemo! Izvinjavam se, druže Krleža, sto puta se izvinjavam!Zdravo! Milicionari, pozdrav! (milicioneri su stali u pozor i ruku prinijeli obodu šapke, unisono su pozdravili) Zdravo! (brzo su napustili kabinet, uz zid su ostali trljajući zapešća studenti i studentice, na vratima šofer i Lidija)
KAMILO: Vi i vaš prijatelj nenadmašni ste u režiji teatralnih obrata. Scena je jednaka dramaturškoj vještini jednog Scriba ili Feydeaua. Nikada nisam vidio prizor koji je tako brzo i uspješno izrežiran telefonom.
KRLEŽA: Mladi prijatelji, drago mi je da vas mogu pozdraviti u mom Zavodu. Joža, donesite još stolica. Smjestite se. Lidija, donesite kavu za sve.
STUDENTICA: Molim vas, ja bih morala na toalet.
LIDIJA: Dođite. (njih dvije izlaze)
KRLEŽA: Donesite i bocu mineralne. Pričajte! Što se vani događa?
STUDENT: Hvala vam, gospodine Krleža. Spasili ste nas. One koje su dohvatli krvnički su izbatinali. Vozilima su blokirali cijeli trg. Bilo je krvavih glava, ljude u nesvijesti su na podu udarali nogama. Onako, bez svijesti, ubacivali su ih u Maricu. Mi smo se probili kroz kordon i dali u bijeg niz Prašku. Ganjali su nas cijelim putem, htjeli su nas se dočepati pod svaku cijenu. Jednim okom sam vidio natpis Leksikografskog zavoda i uletio u zgradu. Sijevnulo mi je da ste nam vi jedina nada.
KRLEŽA: Niste baš bili sigurni da ću vam pomoći.
STUDENT: Vaši mladalački ideali doveli su nas danas na Trg....
KRLEŽA: Nije pristojno jednom starcu govoriti o njegovim mladalačkim idealima...
STUDENT: Ipak ste nam pomogli....znači da se plamen još nije ugasio.
KAMILO: Ipak je malo nedostajalo da nastradate. Jovo Vukajlović i njegovi pajdaši očito u školi nisu voljeli čitati suvremenu hrvatsku književnost. Miroslav Krleže im ništa nije značio.
KRLEŽA: Na sreću, čuli su za Maršala Josipa Broza Tita.
Scena deveta:
Priopćenje o Titovoj smrti 1980:
4. maja 1980. u 15.05 na Kliničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti predsjednik Socijalističke Federativne Repubike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni komandant Oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u našem stoljeću.
8. svibnja 1980 kod Tuđmana:
TUĐMAN, SUPRUGA ANKICA, SUSJED JOŽA, SAVKA, TRIPALO, KAMILO
TUĐMAN: Drago mi je što ste se došli. Tko je mogao znati da će predsjednik.... Kad smo razgovarali izvješća liječničkog konzilija bila su optimistična. I onda odjednom....Izvolite, sjednite. Odvjetnik Mirko Mirković. Poznajete prisutne?
KAMILO: Naravno, tko ne poznaje hrvatske političke legende... osobno nikad nisam imao čast.....
TUĐMAN: Gospođa Savka Dapčević-Kučar.
KAMILO: (Kamilo se rukuje) Drago mi je.
SAVKA: I meni.
TUĐMAN: Mika Tripalo (rukuju se). Mog susjeda poznajete?
KAMILO: Kao da smo se već negdje sreli?
JOŽA: Ne sjećam se. Mislim da nismo.
TUĐMAN: I on je neka vrsta pravnika, samo s druge strane. Sjednite ovdje, odavde ćete bolje vidjeti.
ANKICA: Čime vas mogu ponuditi, kavom, čajem? Ili nešto žestoko?
KAMILO: Kavu s malo mlijeka, molim. I čašu vode.
ANKICA: Mineralne?
KAMILO: Obične.
ANKICA: Savka, ti? Još kave? Mika? Joža, čaj?
JOŽA: Može.
TUĐMAN: I ja bih čaja. Ne zaboravi staviti i nekoliko kapljica ruma (čuje se pogrebni marš i monotoni spikerski glas koji veliča Tita i njegovu ostavštinu, šutnja, svi nijemo promatraju prijenos)
SAVKA: Veleban sprovod. Što god protivnici rekli o Titu on je za nas figura od povijesnog značaja. Jedina koju imamo.
TRIPALO: Slažem se, nije učinio ni jednu stratešku pogrešku, manje su nevažne...prema njegovom golemom djelu.
TUĐMAN: „De mortuis nihil nisi bene“.
SAVKA: Počinio ih je iz dobre namjere. Ja mu ništa ne zamjeram. Tada je to bila povijesna nužnost.
TRIPALO: Veliki povijesni cilj, ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda i socijalističko društvo, opravdavao je sva primijenjena sredstva.
TUĐMAN: Misliš da cilj opravdava sredstva?
TRIPALO: Opravdava ga veliki cilj koji čovječanstvo vodi k boljitku....
TUĐMAN: Možda nije trenutak ..uostalom zašto ne... a Bleiburg, Goli otok, montirani politički procesi, fizička eliminacija političkih protivnika, emigranata gušenje „hrvatskog proljeća“....vaša lustracija.
SAVKA: Sve se to mora sagledati u širem kontekstu. Preblizu smo da bismo točno rasuđivali. Za to je potrebna povijesna distanca.
TRIPALO: Već se danas može reći da je Tito ostavio čvrstu osnovu za budućnost Jugoslavije i socijalizma.
TUĐMAN: Na što točno misliš, na JNA, Savez komunista, Socijalistički savez, Federaciju, Predsjedništvo...
TRIPALO: Na novi ustav sedamdeset i četvrte.
SAVKA: Mirno smo dobili ono za što smo se Mika i ja zalagali.
TRIPALO: Sedamdest i prve to se nije moglo postići, zamalo je izbila kontrarevolucija.
TUĐMAN: Da bi Hrvati dobili taj ustav Đodan, Pavletić, Gotovac, Budiša, Čičak, ja i tko zna koliko drugih sjedili smo u zatvoru. Ne, nije mi žao, i opet bih sjedio jer nam taj ustav znači više nego što mislite.
TRIPALO: Kako misliš „više“? Pa to je najviše što smo mogli dobiti. Svi sni o samostalnosti, čak i o autonomiji, bili su čista tlapnja. Hrvatska može postojati samo unutar Jugoslavije.
TUĐMAN: Slažem se, al' kak vele moji Zagorci „Doklem“? „To dobro se ne bu moglo dugo zdurati“. Posebice sada kad više nema Tita, jamca i čuvara Jugoslavije.
SAVKA: Franjo, mislim da nije vrijeme, a ni uputno tako govoriti...
TUĐMAN: O čemu?
SAVKA: O Titu, o Jugoslaviji, o položaju i stanju u Hrvatskoj....
TUĐMAN: A kad misliš da će biti vrijeme i uputno?
SAVKA: Smrt predsjednika znači poremećaj stanja i u mnogo većoj državi od naše. Trebat će neko vrijeme da se situacija stabilizira.. . Tvoj temperament. Uvijek nestrpljiv. I svojeglav. Sad je vrijeme da se zbiju redovi, ne da se kvare..
TUĐMAN: Ti misliš da bih trebao s vama stupati?
SAVKA: Franjo, a s kim drugim?
TUĐMAN: S narodom . Što je Dabiša?! Pa nisam te valjda uvrijedio kad sam te stavio suprotiva narodu?
SAVKA: Ponekad znaš biti netaktičan...i grub....
TUĐMAN: Kad ste Mika i ti podigli zastave i krenuli tražiti ravnopravan položaj Hrvatske u federaciji tko je išao za vama?
TRIPALO: Naše su namjere odgovarale zahtjevu vremena.
TUĐMAN: I što je pošlo po zlu?
TRIPALO: Za napetosti koje su se dijalektički pojavile... rješenje smo tražili kroz mehanizam sistema. I sada stanje treba prvo stabilizirati.
TUĐMAN: Al' je u mehanizmu nešto zaškripalo i rješenja nije bilo... Narod je bio nestrpljiv, htio je slobodu.. umjesto nje došli su zatvori, progoni, gubitak radnih mjesta, etikete političke nepodobnosti. I sad tvrdiš da se stanje opet mora stabilizirati. A što ste radili poslije sedamdesetiprve?
SAVKA: Oprosti, ja nisam ništa politički radila, to jest radila sam na fakultetu.
TUĐMAN: Ne vi osobno, ali ste šutke podržavali političke procese. Vlast je to zvala konsolidacijom nakon pokušaja kontrarevolucije...a narod „olovnim vremenima“.
SAVKA: Opet tvoji sofizmi. Pad oslonca o koji se oslanjala zgrada u kojoj sada sretno živimo osjećamo kao ogroman gubitak, kao razoran potres, smirivanje će potrajati neko vrijeme...i sve će opet biti po starom.
TRIPALO: Sedamdest i prve eliminirani su neprijateljski elementi koji su se uvukli u naš reformski pokret.
SAVKA: ... koji su u našu zamisao uveli nasilje i retrogradne ideje....
TUĐMAN: Ja pak mislim da ste prevarili narod. Obećali ste mu nemoguće.
SAVKA: Što?
TUĐMAN: Slobodu.
TRIPALO: Okolnosti su nas prisilile na taktički uzmak.
TUĐMAN: A zašto se sada ne angažirate? U sređivanju stanja nakon pada oslonca... nakon golemog gubitka ...
SAVKA: Ja osobno nemam nikakvog interesa.
TUĐMAN: A ti Mika? Bi li se ti ponovno politički angažirao?
TRIPALO: Sada nisam zainteresiran, ni da se angažiram za šire interese, niti za vlastitu ulogu, odigrat ću je samo ako budem natjeran na nju.
TUĐMAN: Ali sad se otvara povijesna prilika, šansa koju valja iskoristiti.
TRIPALO: Ne vjerujem u to. Svijet u kojem živimo sagrađen je od trajnog materijala, ne će se mijenjati.
TUĐMAN: Vidjet ćemo. I vi ćete dalje ostati politički pasivni?
SAVKA: To je bila Titova sugestija. Trebalo ga je poslušati, tko se od njega bolje razumio u politiku.
TUĐMAN: I sada ćete oboje zauzeti stajalište pasivnosti i iščekivanja? Dokle? (šutnja) Dok vas ne pozove narod?
SAVKA: Ja ništa ne očekujem, osjećam se dobro, mislim da su se smirile napetosti unutar Hrvatske i da ovaj ogroman gubitak ne će poremetiti stvorenu koheziju ....
TRIPALO: ...i sve bolji i pravedniji život .
TUĐMAN: Bez obzira što ne postoji puna ravnopravnost naroda Jugoslavije.
SAVKA: To ti tvrdiš.
TUĐMAN: Ne, ne postoji. Svi narodi Jugoslavije zaslužuju svoju suverenost, ne samo Hrvati, i ostali. Kad se dosegne prava ravnopravnost narodi će mirno i bogato živjeti u nekoj vrsti konfederacije ili samostalno. Zavisi od dogovora.
TRIPALO: Franjo, ne misliš ozbiljno. To je prilično heretična misao.
TUĐMAN: Koja logično izlazi iz ustava kojeg toliko hvališ.
SAVKA: Ali ti misliš na više, na suverenost. Zar ona nije konzumirana u Jajcu 1943. dobrovoljnim stupanjem u jugoslavensku federaciju?
TUĐMAN: Dabiša, tu se razilazimo, ja mislim da ništa nije konzumirano i Hrvatska je u tom pogledu djevica.
TRIPALO: Ako nastavimo razmišljati na tvoj način brzo ćemo doći do prava na neovisnost?
TUĐMAN: Logično. Hrvatska suverenost je bila i ostala njeno neotuđivo pravo.
SAVKA: No ona je nemoguća jednako kao što je nemoguće i da Sava poteče od Beograda prema Zagrebu, kako je to dobro izrekao pokojni predsjednik.
TUĐMAN: U normalnim okolnostima je nemoguće, ali u rijetkim trenucima, kad prirodom i povješću upravlja Svevišnji Bog, sve je moguće.
TRIPALO: Ti misliš da je moguća hrvatska neovisnost?
TUĐMAN: Vjerujem da svaki narod ima pravo na svoju kuću, na svoju državu... pa i hrvatski. SAVKA: Franjo, ne misliš ozbiljno?
TUĐMAN: Da, mislim. Hrvati i ostali građani države Hrvatske imat će svoj dom, svoju državu još za našega života.
TRIPALO: Franjo, svašta se može izgovoriti, ali molim te, nemoj fantazirati...
TUĐMAN: Ja od svojih uvjerenja ne odstupam. Pitali ste me i ja sam vam rekao što mislim o obnovi hrvatske države.
JOŽA: Mirkoviću, vi se već dugo bavite odvjetništvom!?
KAMILO: Dugo, od prije rata.
JOŽA: Branili ste „proljećare“, prije toga političke..?
KAMILO: Da, neke studentske vođe...i ljude optužene na montiranim procesima.
TUĐMAN: U zatvoru su vas hvalili kao odličnog odvjetnika.
KAMILO: Tko? Zatvorenici? Pretjerali su! Zdušno radim sve čega se prihvatim.
TUĐMAN: Hoćete li i mene braniti ako me ponovno optuže?
KAMILO: Zašto bi vas optužili?
TUĐMAN: Vlasti će sada biti potreban žrtveni jarac kako bi odvukla pažnju s pitanja koja ne će moći riješiti. Ako joj se ne svide neke moje misli, ako joj bude potreban politički protivnik oko kojeg će se homogenizirati... smislit će kako da me optuže.... imaju oni svoje uši i oči svugdje gdje je potrebno...
KAMILO: Ne mislite valjda na ....(pokazuje gestom na zidove kao da su u njima mikrofoni)
TUĐMAN: Slušaju, snimaju....pa što (odmahnuo je rukom). Jel' vas strah što vas uhode, nadziru? Mi smo se navikli, zar ne?
ANKICA: Franjo, molim te.
TUĐMAN: Govorio sam i govorit ću!
ANKICA: Pusti i druge da nešto kažu. Samo se tebe čuje.
KAMILO: Ne bojim se, odvjetnik sam. Vi mislite da će doći do promjena?
TUĐMAN: Nakon Titove smrti sve su mogućnosti otvorene....
SAVKA: Franjo, ti si fantast. Kakve mogućnosti? Ti pretjeruješ u tvom adoriranju naroda. Misliš da je ovaj narod spreman za neku veliku promjenu? Nije. Kad se nakon ove žalosti sve vrati u kolotečinu život će se mijenjati, politika će se mijenjati, ali do velikih promjena ne će doći, i dalje ćemo živjeti kao i dosad.
TRIPALO: Potpuno se slažem. I poslije Tita će, metaforički rečeno, biti Tito.
TUĐMAN: On je učinio sve što je bilo dano čovjeku s neograničenom moći, ali više ne odlučuje. Otišao je pod zemlju i gotovo je s njegovim utjecajem. Vjerujete da će ostati ono što je usadio drugima, ali sve zavisi od odnosa snaga. Svijet se brzo mijenja. U tom i takvom svijetu mali narodi traže svoje mjesto.
TRIPALO: Neke stvari ostaju iste. Nastavlja se križarski pohod zapada protiv komunizma, obnavljaju se hegemonistički apetiti sovjetskih vođa...što tu mogu mali narodi?
TUĐMAN: Njihova volja da uzmu sudbinu u svoje ruke je nezaustavljiva. Ideja o samoodređenju naroda nikada nije bila snažnija.
SAVKA: Kao ni sredstva kojima veliki raspolažu da je onemoguće. Primjer je Afganistan.
TUĐMAN: Ulazak Rusa u Afganistan je velika pogreška. Doveli su u opasnost svoj meki trbuh, dirnuli u kulturu i religiju koju ne poznaju. Ta avantura bi mogla pokrenuti procese koji će biti kobni po komunizam.
JOŽA: Lijevu ideju nije moguće pobijediti, komunizam će uvijek ostati značajna snaga. Pa i kod nas, ako dođe do promjena o kojima govoriš. Iako u to nisam sasvim siguran.
TUĐMAN: Ja prvenstveno mislim na afirmaciju nacionalne ideje. Svi pokušaji da se ona uguši, a bilo ih je, ustanak u Berlinu, Mađarska, Poljska, Čehoslovačka... bili su bezuspješni.
KAMILO: Tom nizu možemo pribrojiti i našu sedamdset i prvu...
TUĐMAN: Donekle. Ja mislim da je tada hrvatska politička elita zloupotrijebila narodni zanos...
JOŽA: Malo prije Mika je točno definirao sedamdeset i prvu, tada je zaprijetila kontrarevolucija i nije bilo drugog izlaza već državna represija. Socijalizam se morao braniti.
KAMILO: Ako dozvolite: Tada je promašena prigoda da se socijalizam stvarno reformira, da ga prihvate obični ljudi. Tito je trebao učiniti neke ustupke, ali se opredijelio za oslonac na stare dogmatske snage...
TUĐMAN: Potpuno ste u pravu. Trebao je hrabro podržati narodnu volju koja je tražila povratak nekih dijelova hrvatskog državnog suvereniteta ..
SAVKA: Franjo, ne ćeš opet o hrvatskom državnom pravu i samoodređenju naroda...to su anahrone ideje.
TUĐMAN: To je jedina formula na kojoj se može graditi budućnost ovoga naroda, ove države. Samoodređenje i demokracija. Ako se na toj formuli ne postigne ravnopravnost država koje čine jugoslavensku federaciju, ona će se raspasti...
SAVKA: Bojim se da bi upravo zamisao o većoj neovisnosti republika mogla dovesti do raspada. Zajedništvo i socijalizam jedino su rješenje.
TUĐMAN: Voditi politiku u ime jednog malog naroda, zaboravljenog, bezimenog, zapostavljenog naroda, jedino je rješenje. Vraćanje sudbine u njegove ruke, suverenitet i politika koja će uvažavati ista prava susjedima, labava, konfederativna veza među njima, neka vrsta skandinavizacije....
KAMILO: Oprostite, govorite o suverenitetu kao o božanstvu, vrhunaravnom objavljenju, fetišu. Naciju, narod ste uzdigli na rang božanstva.
TRIPALO: I ja mislim da je socijalizam za nas najbolje rješenje. Možda ga treba modernizirati, možda razgovarati o konfederaciji, možda, ali socijalizam mora ostati. Za nas u Jugoslaviji, da se poslužim vašom slikovitom poredbom, socijalizam je božanstvo koje moramo štovati. Drugo je bratstvo i jedinstvo.
TUĐMAN: Ja ne isključujem lijevu misao iz promišljanja budućnosti ovoga naroda, ali ona mora izgubiti svoj dominantan značaj. Narod će znati pronaći pravu ravnotežu između ideja koje mu otvaraju put u slobodu i onih koje ga porobljavaju.
KAMILO: Kako će na to reagirati ostali narodi? Mislite da će mirno čekati da se Hrvati samoopredijele? Imaju i oni svoje nacionalne interese.
TUĐMAN: Ključni problem Jugoslavije je pitanje odnosa Srba i Hrvata...Mora doći do povijesnog sporazuma kojim će se riješiti sva njihova sporna pitanja.
SAVKA: Srbi kao najveći narod ne će dragovoljno pristati na ustupke koji će poremetiti sadašnju ravnotežu.
KAMILO: Mi smo mali narod, ekonomski smo slabašni, progutat će nas velike države, moćne ekonomije. Zajedništvo nam je jedini spas.
TUĐMAN: Ne takvo u kojem će jedan narod biti prvi. Zajedništvo da, ali zajedništvo slobodnih, ravnopravnih naroda. Sadašnja ravnoteža je ravnoteža nepravde i nejednakosti. Bar vama ne trebam govoriti o postotku Srba u vojsci, policiji, diplomaciji, o raspolaganju devizama, o pomoći nerazvijenim dijelovima Jugoslavije... Ako ova federacija želi preživjeti to se mora ispraviti.
TRIPALO: Bojim se otvaranja Pandorine kutije u koju je Tito zatvorio sva zla koja su vladala ovim prostorima. Iz nje će izaći nacionalizmi i Balkan će ponovno biti zaliven krvlju. To se pod svaku cijenu mora izbjeći.
SAVKA: Rezolutno tvrdim, socijalizam i zajedništvo su jedino jamstvo mira, suživota i prosperiteta.
TUĐMAN: Svi smo svjesni opasnosti ratnog sukoba i učinit ćemo sve da do njega ne dođe, ali hrvatski narod, kao i svaki drugi narod u naše doba, teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i prava da može sam , na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o načinima svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji...
TRIPALO: Ponovno izvlačiš taj argument u kom je narod uzdignut na rang božanstva.. tradicija, stari dobri običaji, tragična prošlost...
TUĐMAN: Dok vi vidite rješenje u internacionalizmu...“zar vaša Internacionala nije isto tako neka vrsta božanstva , kome palite kandilo zar vi ne klečite pred svojim materijalističkim ikonama“, citiram svog omiljenog pisca i riječi što ih izgovara Niels Nielsen, paradigma nacionaliste u „Banketu u Blitvi“.
SAVKA: Mogu li se u tom procesu samoodređenja i demokratizacije nacionalisti obuzdati?
TUĐMAN: Ja nacionalizmu ne pridajem pejorativno značenje. Za većinu Hrvata nacionalizam znači rodoljublje, ljubav i želju za vlastitom državom u kojoj će moći samostalno određivati svoju sudbinu. Za njih taj pojam ne znači neprijateljstvo i posizanje za tuđim. To su uostalom i dokazali, nisu pokretali osvajačke ratove, samo su se branili. Ja vjerujem u snagu naroda, u njegovu moć promišljanja i odlučivanja. „Narod to je pamćenje kroz vjekove“. Hrvatski narod nije, kao što su mu htjeli nametnuti, zločinački, genocidni narod. Ja sam to dokazao na slučaju Jasenovac. Tu istinu sam platio robijom, ali sam načeo mit čiji cilj je bio onemogućiti Hrvate da imaju svoju državu, da vječno nose hipoteku prošlosti.
JOŽA: Počinjeni zločini se ne mogu zanijekati.
KAMILO: Mnogi se s vama ne slažu oko Jasenovca..
TUĐMAN: Neka iznesu svoje činjenice ...samo one mogu voditi do istine. Ne treba ih falsificirati. Valja ih pomno istražiti, doći najbliže istini i na njoj graditi budućnost. Sve što ostaje neriješeno opterećuje, vraća u prošlost..
SAVKA: U sadašnjim okolnostima stvoriti državu jedino je moguće revolucijom. Ja sam protiv prolijevanja krvi.
TUĐMAN: I ja. Dovoljno je preživjeti jedan rat i shvatiti kakav je to užas, u ratu su mi poginuli braća, prijatelji, malo nakon njega roditelji... Novi ne bih nikome poželio, ponajmanje našoj djeci, unucima, čak ni svojim protivnicima.
KAM ILO: A ja bih želio istinu o ratu, o neznanoj jami u kojoj je pokopan moj otac i njegova žena, o sudbini žene koju sam volio, o smrti mojega najboljeg prijatelja Joje na Golom otoku,...zato je potrebno demokratizirati ovu državu.
TRIPALO: Ratno zlo će iskoristiti i najmanu šansu da se otme nadzoru. KAMILO: Krivo ste me razumjeli, ne želim se osvećivati, ali za budući mir potrebno je znati gdje leže naši i njihovi mrtvi.
SAVKA: Kako ćete obuzdati poriv za zlom, za osvetom , za sređivanjem starih povijesnih računa?
TUĐMAN: Mirnim razgovorima, pregovorima, dogovorom. Vjerujem da su i ljudi na drugoj strani razboriti, da ne žele rat. To ćemo postići zahvaljujući Titu koji nam je u nasljeđe ostavio Ustav.
SAVKA: U njemu je najviše što smo mogli dobiti. Ponavljam ti, svi sni o samostalnosti, čak i o autonomiji, su tlapnja. Hrvatska može postojati samo unutar Jugoslavije.
TUĐMAN: Za Hrvatsku je to malo. Ustav nam omogućuje više, mnogo više.
SAVKA: Više bi moglo biti opasno.
TUĐMAN: Čovjek se rađa u krvi, i države se rađaju u krvi.
KAMILO: Jugoslavija je hrvatska sudbina...Ilirci, Strossmayer, Supilo, Trumbić, Radić, Tito..
TUĐMAN: Nametnuta. Prema Ustavu sve jugoslavenske republike imaju pravo na svoju državnost i njene atribute. Hrvati su nezadovoljni federacijom, vi mislite da je konfederacija pravo rješenje, ja pak vjerujem u hrvatski suverenitet, u hrvatsku slobodu. To će se u konačnici pokazati kao jedina realna mogućnost.
KAMILO: Gospodine Tuđman, vi ste idealista, Don Kihot, zakašnjeli romantik. Mislite da će na ozbiljnu reformu federacije pristati oni koji od nje imaju koristi?
TUĐMAN: Idealist sam, jer vjerujem u snagu naroda.
KAMILO: Ja nisam, ja vjerujem u pravednost, u jednakost, u ljudskost. SAVKA: Socijalizam je na ovom prostoru riješio nacionalno i socijalno pitanje, donio je vrijednosni sustav, ojačao moral. Bojim se da ćemo stvaranjem novog poretka, u kojem je nacija na vrhu, poremetiti tu hijerarhiju vrijednosti i za dugi niz godina potonuti u kaos, moralnu i pravnu nesigurnost....
TUĐMAN: Sve to je manje važno od ideje o suverenoj državi. Narod bez svoje države je nitko i ništa. Tek s njom će razviti sve svoje zapretene vrijednosti, gospodarstvo, kulturu, umjetnost.....
KAMILO: Vi ne odustajete. Takve hrastove poput vas bura bi mogla slomiti, neka vam uzor bude neko savitljivije drvo.
TUĐMAN: Još mi samo kažite da bih trebao posumnjati u svoje ideale „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati“. Vidite, netko je trebao.objasniti grijehe prošlosti i pod cijenu nadljudsku. Bila je to vjerojatno nužda i žudnja narodne duše da se oslobodi tereta prošlosti,da se vine do svojih prava, da premosti mržnje i strasti, da se vine do sklada u miru i suživotu mogućeg svijeta......Koliko sam noći probdio mučen mišlju da me moja povijesna istina može odvesti niz strminu: da sve mogu dovesti u pitanje i karijeru čak svoje djece .....ne činim li puku ludost, posvečujući se hiru znanosti i himbi slobode. No u meni je samo jačao zavjet dužnosti, zavjet Istine... (zvonjava telefona, Ankica prilazi i diže slušalicu)
ANKICA: Stan Tuđman . ...Ja.... Ein moment, bitte! (zaklanja slušalicu dlanom) Neki stranac, hoće razgovarati s tobom......
JOŽA: Ne bi smio razgovarati sa strancima....na uvjetnoj si....
TUĐMAN: Zašto? Uvjeravate me da živim u najslobodnijoj zemlji i kad taj dar želim koristiti.... Ja sam slobodan čovjek (uzima slušalicu).. Franjo Tuđman am telephone.....Ja, bitte ....was... intervju...Svenska Tefau...Swedische Fernsehen ....ja, ja...es ist moglich...ja...ja... morgen um elf...gut..Auf Widersehen!(spušta slušalicu) Novinar švedske televizije. Hoće intervju. Doći će ovdje sutra u jedanaest. Hoćete mi se pridružiti i slobodno govoriti za švedsku televiziju?
SAVKA: (diže se) Ja nikako ne mogu.Imam zakazanog liječnika.
JOŽA: Tebi je zabranjeno javno govoriti, davati intervjue.
TRIPALO: (i on se diže) Opet ćeš u zatvor.
TUĐMAN: Ako je zatvor cijena istine... Istini se ne mogu zatvoriti usta. Gospodine Mirkoviću, ako me nakon intervjua optuže hoćete li me braniti? Sada kad su vam poznata moja politička načela...
KAMILO: Hoću. Ako vas optuže? Sumnjam da će se vlast drugi puta upustiti u istu avanturu .
TUĐMAN: Hoće. Čuvarima Titova nasljeđa i najmanji napad na nj bit će dobar povod za odlučan postupak. Sada se moraju pokazati kao njegovi vjerni nastavljači. (gostima koji se spremaju otići) Odlazite! Sutra ću dati intervju. Ako me zatvore sve im je zalud. Povijest ima svoju logiku i zamah koji će pomesti sve koji je ne razumiju. (mrak)
Scena deseta:
Mirogoj, 1981.
KAMILO, Prvi i Drugi GROBAR
(hrpa iskopane zemlje, čuju se glasovi iz rake, Kamilo se s konvultom nacrta penje na hrpu zemlje, naviruje u grobnu jamu, iz rake se pojavljuje glava jednog od grobara, punih ustiju)
PRVI GROBAR: Pazite gospon,...bute nam zemlu zrušili na jelo...kaj ne vidite da obedujemo.....
KAMILO: Oprostite, tražim mjesto gdje će se graditi grobnica za mog klijenta ...možda vi znate...rekli su mi da je to ta parcela.....
PRVI GROBAR: Ak' iščete greb ovo bu greb. Ak' pak iščete nekoga v nemu nega ni tu...izem Franca i mene...a to ni naš greb, mi ga same kopamo.
KAMILO: Parcela XV, grobno mjesto 174?
PRVI GROBAR: Ne bi znal.
KAMILO: Tražim grob u kojem će biti pokopana jedna poznata osoba, književnik. Zapravo, prvo će u njega prenijeti jednu poznatu glumicu...
PRVI GROBAR: (naginje se onom unutra) Franc, morti ti znaš za koga kopamo ti greb....Morti nekšnoj glumici?
DRUGI GROBAR: (iznutra) Rekli su za nekakvu žensku...veliju da je već bila pokopana... pak ju buju premiknuli v drugi greb, najme tu...da bi bila skupaj z mužom...koji još ni vmrl, al' vele da bu.....
KAMILO: Možda znate kako se zove žena koju će tu prenijeti?
PRVI GROBAR: Kak' bi znali....nama samo veliju: tu kopajte, dva metra gliboko, dva v duž, osamdeset centov v šir...
KAMILO: Možda se ta žena zvala Bela Krleža?
PRVI GROBAR: (drugom u raki) Franc, ti Bela Krleža kaj govori?
DRUGI GROBAR: (podigne se u raki) A kaj bi mi govorilo? Kulko mi grebov saki den skopamo, kaj bi morali poznati sakega mrtveca? To bi bilo isto tak kak i da bi kondukter na ajzlibanu znal sakega kaj z ajzlibanom putuje...
KAMILO: Ona nije „saki mrtvec“, ona je supruga Miroslava Krleže?
PRVI GROBAR: A jel' ti to ime kaj govori?
DRUGI GROBAR: Koje?
PRVI GROBAR: To. Mi-ro-slav Kr-leža.
DRUGI GROBAR: Kaj bi mi govorilo. Nikaj mi ne govori.
KAMILO: Miroslav Krleža je najveći živi hrvatski književnik.
DRUGI GROBAR: Nigdar čul'! (spusti se u jamu)
PRVI GROBAR: Ni ja. Morali bute v upravu, tam se znaju (nestane v jami).
DRUGI GROBAR: ( čuje se iz zemlje kako govori punim ustima) Kak da bi morali znati za nekšnega kniževnika koji još ni vmrl i za negovu pokojnu babu.. kaj bu on morti drukči kad vmerje? V smrti su si jenaki...
PRVI GROBAR: Gda nam bu došel pod lopatu bumo ga zeznali...Franc, no daj, gotni....
DRUGI GROBAR: (klokot vina iz boce) Bormeš ti je pijača dobra....
PRVI GROBAR: Samo daj, sam Bog zna kak' dugo ga buš pil...
KAMILO: (ostaje stajati kraj rake) Dragi moj Krleža, ne čitaju vas, zaboravili su vas, ali živite u njima, misle kao vi, govore vašim riječima...Ne, ne ćete umrijeti, samo ćete se raspršiti u tisuće lica koja čine ovaj narod. Dok je Hrvata bit će i vas.
Scena jedanaesta:
KAMILO, AMADEO TRUPAC, EMMANUELA, tajnica DIJANA
DIJANA: (ulazi u Kamilov ured ) Stigao je gospodin Amadeo Trupac. Neodložno zahtjeva da vas vidi....
AMADEO: (ne sačekavši odgovor ulazi AmadeoTrupac) Zdravo! Kamilo, do tebe je jednako teško doći kao i do sekretara CeKa. Zvao sam te, no ova šarmantna mlada dama je uporno poručivala da si odsutan...pa sam osobno došao provjeriti...
KAMILO: ....tko se krije iza tako zavodljivog glasa. Moja pripravnica... Diplomirala je s odličnim. Radi i priprema pravosudni...bit će sjajan odvjetnik.
AMADEO: Svaka čast, Kamilo, uvijek si znao odabrati dobre suradnike. Mlada gospođice, moji komplimenti vašoj pameti i ljepoti. Amadeo Trupac. Smijem li vam poljubiti ruku..
DIJANA: (smela se pred šarmom sredovječnog gospodina) Molim vas. Nemojte.
KAMILO: Ne bojte se, Dijana. Amadeo je stari gentleman.
AMADEO: Oho , božica lova!? Roditelji su vas obdarili znakovitim mitološkim imenom. Rado bih bio vaša lovina? Ne bojte se, ne ću glumiti lava...
KAMILO: Dijana, pazite, u tom lovu vi biste lako mogli postati plijen.
AMADEO: Ne plaši gospođicu. Što može jedan, malo prije sam si rekao, ostarjeli gentleman....Nego, pogodi, kakvo iznenađenje imam za tebe?
KAMILO: Iznenađenje? Pa zar mi ti nisi dovoljan?
AMADEO: Pogodi koga sam ti doveo? Nekoga iz prošlih dana. Ne ćeš pogoditi...
KAMILO: Nikad nisam bio dobar u pogađanju. Molim, izvoli s tim tvojim iznenađenjem.
AMADEO: (odlazi do vrata i teatralno uvodi elegantno odjevenu Emmanuelu) Tatata taa!
KAMILO: (stanka ) Emmanuela?!
AMADEO: Što je? Kao da si vidio duha. To je tvoja desna ruka, tvoja tajnica, žena bez koje tvoja kancelarija nije funkcionirala... Vratila se...
KAMILO: Mislio sam da ste..
EMMANUELA: ...mrtvi, kao i vaš otac.
KAMILO: Kako ste se izvukli....i zašto se niste javljali...sve to vrijeme?
EMMANUELA: Znanje engleskog i ženski šarm pomogli su mi da se izvučem iz pakla Bleiburga i nestanem u kaosu tek oslobođene Europe.
KAMILO: Tražio sam vas, raspitivao se, a vi kao da ste propali u zemlju...
EMMANUELA: Bila su to teška vremena, svi emigranti su bili neprijatelji... Prijetio mi je prisilan povratak, a već su se širile glasine o mnogobrojnim žrtvama komunističke osvete, o Titovoj diktaturi. Zato se nisam javljala. Niti sam se željela vratiti.
KAMILO: Sjednite. Raskomotite se. Čime ćemo vas počastiti? (nudi je čokoladnim pralinama, voćem sa stola) Slatkiši! Voće! Izvolite!
DIJANA: Mogu vas ponuditi kavom, čajem, sokom, mineralnom vodom, konjakom?
AMADEO: Kavu i konjak, mlada gospođice.
EMMANUELA: I meni isto, ako kuhate tursku?
DIJANA: Svaki dan. Šef pije tursku, a konjak samo s posebnim gostima. Mislim da će i šef konjak. (Dijana izlazi iz ureda, stanka u kojoj se Emmanuela i Kamilo gledaju).
KAMILO: I samo tako...odjednom? Kako? Zašto
EMMANUELA: Moglo bi se reći...u prolazu, poslovno. Ostajem nakratko, odsjela sam u „Palacu“, bila sam u Ljubljani, nastavljam za Beograd, Sarajevo.... Žurba, imam cijeli niz dogovorenih sastanaka. Treba obići Katedru na fakultetu, Povijesni institut, Akademiju, Britanski savjet, ljude na koje su me uputili, ono malo rođaka što je preostalo..... Amadeo mi je od velike pomoći, poznaje ljude, ima značajne veze. Kamilo, za vas sam rezervirala današnju večer.
AMADEO: A za mene? For the old times sake? Ne ćeš otići a da se još jednom ne vidimo. Obećala si.
EMMANUELA: Amadeo, s tobom se sutra ujutro mogu naći na kavi, javi mi se telefonom u hotel.
AMADEO: Kad se naspavam, oko devet.
EMMANUELA: Nego, o najvažnijem, o glavnom razlogu posjete. Kamilo, sve ove godine mislila sam na zavjet kojim me obvezao vaš otac (vadi iz torbice kutijicu). Pred smrt mi je dao ovo i naložio, ako ostanem živa, da vam to svakako predam. (predaje mu kutijicu).
KAMILO: Pečatnjak obitelji Emeričkih. Moj otac je i u takvom času bio patetičan.
EMMANUELA: Dostojanstven i dosljedan. Nije se predao. Umro je kao slobodan čovjek.
KAMILO: Hvala vam. To je jedino što je ostalo od stare slave Emeričkih. Zbog toga ne ću ponovno mijenjati prezime, mog oca ne mogu obradovati, a meni to ionako već dugo nije važno... Ostavimo našu slavnu prošlost i vratimo se u sadašnjost. Lijepo izgledate Emmanuela.
EMMANUELA: Hvala na komplimentu. I što ne spominjete godine.
AMADEO: Ne budi skromna. Stvarno izvrsno izgledaš.
EMMANUELA: Amadeo, nimalo se nisi promijenio. Neodoljivi šarmer, kojeg žene obožavaju....
AMADEO: A ti?
EMMANUELA: (koketno) Neka to ostane tajna.(Dijana donosi i servira kavu i konjak )
KAMILO: (diže čašu konjaka) Dobro došla! Živila! Emmanuela, gdje živite? Čime se bavite? Kako ste preživjeli sve ove godine? Zašto se niste javljali? Mislio sam da ste stradali.
EMMANUELA: Živim na sjeveru Engleske, u Yorku. Bila sam udana za sveučilišnog profesora povijesti Malcolma Smitha. Upoznala sam ga četrdeset i šeste u Austriji, bio je pukovnik Britanske vojske pri Savezničkoj upravi za Austriju gdje sam radila kao prevoditeljica. Puno kasnije sam doznala i to nakon njegove smrti, da je bio pripadnik Vojoobavještajne službe. Postala sam mu tajnica. Kad je demobiliziran potrudio se da dobijem ulaznu vizu i poveo me sa sobom u Englesku. Bio je oženjen ženom Sarom s kojom je imao jednog sina.... Na njegov nagovor upisala sam studij povijesti, specijalizirala sam Balkan. Poslije smrti njegove žene vjenčali smo se, brinula sam o njemu i sinu...i napredovala u znanosti. Kad je Malcolm umro primili su me na Katedru...i sada tamo predajem. Kamilo, vi ste krivac, davno ste me zarazili svojim traktatima o jugoslavenskim povijesnim temama....
KAMILO: Kako Englezi prihvaćaju vaše tumačenje povijesti...?
EMMANUELA: Moja interpretacija hrvatske povijesti nije nacionalistička, smještam je u mnogo širi kontekst jugoslavenske, balkanske povijesti, kozmopolitska je.... uklopljena u svjetsku povijest. S pogledom iz središta svijeta i vi biste je gledali kao mali i nevažni dio. Puno puta smo provocirali sudbinu našom povijesnom megalomanijom. Zato nam je tako kako jest. No čini se da se otvara novo poglavlje povijesti i da ćemo na posljetku postati dio svijeta i zauzeti ono mjesto koje nam pripada.
KAMILO: Kao i uvijek, beznačajno i sluganjsko.
EMMANUELA: Realno, stvarno, ne mitsko i osnovano na legendama. Mi se moramo suočiti s činjenicom da smo malen narod koji zavisi od interesa velikih, moramo se podrediti novom svjetskom poretku, integracijama, globalizaciji i liberalnoj misli. Ovamo sam doputovala s nekim zamislima, prijedlozima, na neki način predstavnik sam utjecajnih međunarodnih krugova koji ovom narodu mogu pomoći u događajima koji su pred njim.
KAMILO: Ovaj narod se mora sam suočiti s tim što je pred njim.
EMMANUELA: O tome ćemo opširnije za večerom (ispija kavu i konjak). Gospođice Dijana, kava vam je odlična. Vani mi nedostaju takve sitnice kao prava turska kava kakvu je kuhala moja pokojna mama.(diže se). Kamilo, čekam vas poslije osam u Palacu, soba 203. (pozdravlja se) Amadeo, hvala ti na pratnji i ovoj maloj predstavi s iznenađenjem. Zovi me ujutro. Doviđenja!
KAMILO: Dozvolite da vas ispratim (izlazi u pratnji Kamila i Dijane, Kamilo se brzo vraća).
AMADEO: Emmanuela krasno izgleda. I zrači nekom energijom za koju sam mislio da je ne posjeduje. Veliki svijet poticajno djeluje na naše žene. Emancipira ih..
KAMILO: Svatko mora doseći svoju točku sazrijevanja. Stvarno sam se iznenadio. Mislio sam da je davno nestala.
AMADEO: Vidim, dobro si podnio iznenađenje...
KAMILO: I ti izgledaš dobro. Još uvijek te pokreću žene. Što te osim Emmanuele dovelo do mene...nakon toliko vremena.
AMADEO: Došao sam provjeriti što je s tobom. Nigdje te nema. Kuda skitaš? Što smišljaš? Danas svi nešto snuju, sastaju se, vjeruju u nove političke konstelacije ... kombiniraju. Jesi li dobro? Zdrav si. Je li posrijedi neka žena, kakav affaire d'amour, pa se skrivaš? Pripravnica je privlačna mačkica.
KAMILO: Nisam ja ti. Ja radim. Oko tebe uvijek kruže žene. Cherce les femmes. Kako si pronašao Emmanuelu? Ili kako je ona pronašla tebe?
AMADEO: Moja tajna.
KAMILO: Koju ne ćeš otkriti?
AMADEO: Ne ću.
KAMILO: Dobro, onda kako je tvoja uvažena supruga?
AMADEO: Hvala na pitanju, dobro. A što? Čuo si neki trač o meni? Nikako da siđem s usana naših uvaženih drugarica. Ili me ogovaraju ili me hvale? Valjda zato jer sam tako poseban. Čuo si nešto? Priznaj! Tko me je ogovarao?
KAMILO: Što ja znam, netko je spomenuo tvoje ime uz ime neke dame. Zaboravio sam. Nemam ja vremena. Pripremam proces.
AMDEO: Još jedan u nizu koji ti krnji ugled.
KAMILO: Ugled na koji ti ciljaš već mi je odavno okrnjen.
AMADEO: Uvijek ista tvrdoglavost, lupaš glavom o zid. Kamilo, kad ćeš odrasti?
KAMILO: Procesi u kojima sam bio branitelj nikada nisu bili politički prihvatljivi. Nekada su me mogli stajati zatvora, danas je to manje opasno. Materijalno sam neovisan...što mi mogu. Jednom rječju, živ sam, ne dam se.
AMADEO: Zahvaljujući starim prijateljima
KAMILO: Vremena se mijenjaju, vlast nije više tako stroga kao pred koju godinu.
AMADEO: Braniš krive ljude.
KAMILO: Nedužni su. Vlast je pokrenula još jedan u nizu političkih procesa.
AMADEO: Optuženi su za udruživanje protiv države, rušenje ustavnog poretka, za svrgavanje legalne vlasti....paragraf 113 KZ .
AMADEO: Godinama braniš protivnike vlasti, antisocijalističke elemente.
KAMILO: Branim pravo na slobodu, ti ga ograničavaš.
AMADEO: Nikada mi nisi oprostio što sam postao vlast. Pozvali su me, trebali su profesionalce.Tko ti je branio da učiniš isto?
KAMILO: Nisam htio, nisam mogao, to je bilo protiv moje savjesti.
AMADEO: Ti bi trebao biti zadnji koji mi prigovara, bio si strastveni zastupnik marksizma...i jugoslavenstva... nitko od tebe nije mogao doći do riječi. Da si htio danas bi bio u samom političkom vrhu, ali uvijek si bio i ostao opozicija. Gospodin se načelno buni protiv nasilja nad humanošću, zastupa ideale, fantazira o pravdi, o pravednom svijetu. Moj Kamilo, ti lebdiš, ti nisi na zemlji. Okreni se oko sebe, pogledaj život, vidi što se zbiva.
KAMILO: Znam ja što se zbiva, i to već dugo. Puno prije smrti Josipa Broza, puno prije propasti obmane o blagostanju i lakom životu, kad su mnogi vjerovali da će Jugoslavija i komunizam trajati vječno....
AMADEO: Da, da, ti si prorok, ti prozireš u budućnost.Ti si od početka znao kako će socijalizam završiti i brzo si se distancirao. Zapravo davno prije, još kad je tvoj Joja završio na Golom otoku...rezignirao si, udaljio se od politike.
KAMILO: Ali se politika nije udaljila od mene.
AMADEO: Tko te tjerao da braniš političke protivnike, podržavaš Deklaraciju, solidariziraš se sa studentima, petljaš s proljećarima, s opozicijom, s emigrantima...
KAMILO: Kaži: s hrvatskim nacionalistima.Vama je to uvijek bio najveći grijeh
AMADEO: S pravom, od njih do ustaštva tek je jedan korak.
KAMILO: I da nije bilo tebe završio bih u zatvoru...
AMADEO: Bilo je tu i moje zasluge, ali ni drugovi nisu zaboravili što si sve učinio za ideju...onda kad je to bilo opasno.
KAMILO: A danas je oportuno. I drugovima oportunistima smeta moja kritika...
AMADEO: Smeta ih što se ponekad javljaš s idejama suprotnim vlasti..
KAMILO: Umjesto da šutim ja dalje govorim, izazivam....
AMADEO: ....nastavljaš braniti neprijatelje socijalizma, potpisuješ prosvjede, govoriš javno o monitiranim političkim procesima, braniš na sudu.....
KAMILO: Amadeo, što ti zapravo hoćeš? Što je svrha tvoga posjeta? Godinama se nismo vidjeli, i odjednom, eto te u mom uredu. Pa zar nisi od trenutka kad sam ti sve rekao u lice od mene bježao kao od vraga, a rekao sam ti da si ulizica, poltron, kameleon koji se prilagođava svakoj vlasti, kome je njegov goli materijalni interes sva politika. I gle, odjednom, dolaziš mi na vrata, evo ga, tu si. Da, imao si sjajnu izliku, doveo si Emmanuelu, ali ja te previše dobro poznajem da nisam u tome prepoznao i neku tvoju skrivenu svrhu. Dovela te je neka prisila, molba... Nešto ćeš tražiti od mene....Što je to Amadeo? Kaži?
AMADEO: Kamilo, uvijek si bio nepravedan prema meni. I grub. Nezahvalan. Mnogima si se popeo na glavu svojim moraliziranjem, istina je, htjeli su te strpati u zatvor. Nekoliko puta sam te spasio.....rekao sam riječ na pravom mjestu...
KAMILO: I sad hoćeš da ti zahvalim? Da ti budem dužnik? Da su htjeli mogli su me davno strpati u zatvor, dao sam im dovoljno povoda. Uostalom, svejedno mi je.
AMADEO: Kamilo, razgovarajmo ozbiljno. Pred nama su presudni događaji. Svašta se može dogoditi, vrlo brzo...
KAMILO: Što bi se moglo dogoditi, a da to već nisam predvidio. Znam, dogodit će se slom ovog društva, ove politike....
AMADEO: Postoji realna opasnost da se ova država raspadne...
KAMILO: Ja o tome već godinama govorim, upozoravam, ali nitko me ne želi čuti.
AMADEO: Kao što ti je vjerojatno poznato, mi unaprijed predviđamo događaje, imamo dobru analitiku...
KAMILO: Kako ne bih znao, Mi, to jest Vi, godinama analizirate jedan jedini problem: Kako pod svaku cijenu sačuvati vlast? Time se jedino i bavite, očuvanjem vlasti.
AMADEO: Već dulje vrijeme se u svijetu događaju velike promjene. Kolaps Sovjetskog saveza, Gorbačov, Njemačka se hoće ujediniti, zemlje europskog istoka žele samostalnost i povratak u Europu....Europa se mijenja, raspada se podjela s Jalte, Jugoslavija ne će moći ostati po strani....
KAMILO: Pa o tome godinama pišem, govorim gdje stignem...
AMADEO: Čak i u emigrantskim glasilima.
KAMILO: I u njima, na veliku radost tvojih analitičara.
AMADEO: Jugoslavija će se reformirati...valja se u toj promjeni naći na pravoj strani...
KAMILO:Ponavljam, Vi jedino razmišljate o rješenju koje će vas ostaviti na vlasti?
AMADEO: Neizbježna je pojava političkih stranaka, pluralizma..
KAMILO: Pa to je jasno i vrapcima na krovu, socijalizam nije opravdao očekivanja i morat će nestati s povjesne pozornice.
AMADEO: Partija želi izbjeći sukob i krvoproliće. Dopustila je miran prelazak u višestranačje. Mi smo već poduzeli korake kako to ostvariti....htjeli bi da nam se u tom projektu priključiš.
KAMILO: Da vam se priključim? Amadeo, ti nisi normalan? Ja sam sve vrijeme bio protiv vas...
AMADEO: U određenim okolnostima i neprijatelj može postati prijatelj. Ali ti nisi bio pravi neprijatelj, tek vječni nezadovoljnik.
KAMILO: Ti mi donosiš ponudu da vam se priključim. Tko te je ovlastio?
AMADEO: Ne ćemo o imenima. Mogu ti samo reći da se radi o ozbiljnim i odgovornim ljudima. Nama treba čovjek tvog moralnog habitusa, pameti i pronicavosti.
KAMILO: Malo prije si mi predbacivao da branim političke sumnjivce. Što ću vam takav?
AMADEO: Demokracija treba ljude koji su se suprotstavljali jednoumlju. Tko li samo izmišlja te pomodne riječi?
KAMILO: I sad bih ja trebao poći s vama koji ste ga provodili? S amoralnim tipovima? Što me gledaš Amadeo? Ne ću s tobom ni s onima koje predstavljaš, gnušam se vaše politike, vaših metoda, vašeg zločina, jer to što ste činili bilo je nepošteno, bila je laž, bio je zločin.
AMADEO: Branili smo državu. Ništa nismo činili mimo zakona. Sve je bilo zakonito.
KAMILO: Iznevjerili ste socijalizam, stvorili povlaštenu elitu, iskorištavali narod. Napravili ste zakone koji državi daju pravo na terorizam. Opravdavali ste umorstva koja ste činili u zemlji i inozemstvu. Za vas su ona bila zakonita i pravedna!?
AMADEO: Država se morala braniti. Kažnjavala je teroriste.
KAMILO: Oni su za sebe tvrdili da su borci za slobodnu Hrvatsku.
AMADEO: Bez obzira na motive njihove metode su bile terorističke. To ne tvrdimo samo mi, to govore i drugi. No ostavimo se nadmudrivanja. Slušaj što ti imam reći. Približavaju se presudni događaji. Osnivanjem stranaka otvorit će se mnoge mogućnosti i opasnosti. Kod nas bi želja za demokracijom mogla završiti potocima krvi.
KAMILO: Meni je dosta krvi, vlastite, očeve, Jojine.. Ja ne želim sudjelovati u novoj katastrofi. Sve ću učiniti da je spriječim.
AMADEO: Kamilo, znamo da nas u dubini svoga bića nikada nisi napustio. Od opstanka ljevice zavisi hoće li doći do krvavog sukoba ili ćemo ga spriječiti. Pomogni nam očuvati tu ideju i nakon što Hrvatska postane višestranačna.
KAMILO: Mnogo je više onih koji sanjaju neovisnu nego demokratsku Hrvatsku. Misliš li da će se moći spriječiti prolijevanje krvi? Je li neovisnost uopće realna? Na istoku i na zapadu su za opstanak Jugoslavije, oni ne će suverenu Hrvatsku...
AMADEO: Moguć je i takav splet svjetskih okolnosti u kojima će ona biti moguća.
KAMILO: Da se Hrvatska odvoji od Jugoslavije?
AMADEO: I postane nezavisna.
KAMILO: Bojiš se osvete za sve što ste počinili? Ja sam siguran da će nadvladati snaga demokracije. Ljevica će svakako opstati. Lijeva politička misao sastavni je dio svakog zdravog društva. Zašto sam vam ja onda potreban?
AMADEO: Da s ljudima tvoga kova u budućnosti zadržimo njenu nadmoć.
KAMILO: Ako te dobro razumijem , da vam pomognem ostati na vlasti?
AMADEO: Tko drži poluge vlasti određuje budućnost. Ne mora je držati nominalno, već stvarno, makar bio u pozadini... Mora zadržati moć, novac, vojsku, tisak, sudstvo, tajnu policiju....
KAMILO: Nadzirali bi hrvatska puška na hrvatskom ramenu i hrvatski novčanik u hrvatskom džepu?
AMADEO: Bit će nas u svim budućim strankama tako da ćemo sudjelovati u svakoj izabranoj vlasti, bila lijeva ili desna, nacionalistička ili internacionalna, kozmopolitska i liberalna. Bit ćemo u svakoj vlasti.
KAMILO: Koja god stranka pobjedila?
AMADEO: Jednostavan poučak.
KAMILO: I sad bi mene rasporedili? Tajno? U žargonu Partije to se zvalo infiltracija, u koju buduću stranku ćete me infiltrirati?
AMADEO: Nema tu nikakve ilegale, legalno ćeš se učlaniti.
KAMILO: Postaje sve zanimljivije, a koju stranku predlažeš?
AMADEO: Znam da ćeš se začuditi kad čuješ , ali jedinu koju bi i sam izabrao...u Savez komunista.
KAMILO: Sjajno... da se sada priključim stranci koja će izbore zasigurno izgubiti. AMADEO: Kamilo, previše je problema koje nova vlast ne će moći riješiti, narod će se brzo prikloniti onima koji znaju vladati. Ako komunisti sada izgube vlast, ako, ništa još nije sigurno, zasigurno će je dobiti kasnije... Tko danas u ovoj ili u nekoj budućoj državi zna vladati? Odgovori? Oni koji su vladali.
KAMILO: Iznutra ćete raditi protiv interesa stranaka u kojima djelujete? A demokracija , odgovornost prema narodu, prema dugo priželjkivanoj slobodi
AMADEO: Kamilo, Kamilo, bio si i ostao idealist. Interes naroda je da slijedi najuvjerljiviju politiku. Postoje moćna sredstva da se narod uvjeri u ono što je za njega najbolje. Prvo ćemo mu otvoriti vrata potrošačkog raja, time će utažiti potrebu za posjedovanjem. Tisak, elektronski mediji, propaganda, stvaranje informacija, cijeli arsenal tzv. mekog oružja modelirat će njihov duh.Nakon nekog vremena ljudi će se promijeniti, osvojit ćemo njihov um i srca..
KAMILO: Prava imena za vaš mekani pristup su laž, manipulacija, prevara, obmana i ropstvo. Amadeo, ne pristajem.
AMADEO: Moja molba ima i drugi dio. Znamo da si preko svojih klijenata u svezi sa skupinama koje se na desnici spremaju politički aktivirati. Njihovi sastanci su legitimni, ali ih, naravno, vlast prati i nadzire. Doći će do legalizacije višestranačja, postat će organizirana politička stranka..
KAMILO: Ti već znaš kako će se proces odvijati?
AMADEO: S mjesta na kojem se nalazim štošta čujem, vidim i razumijem.
KAMILO: I spreman si na još jednu prilagodbu političkim promjenama.
AMADEO: Na političku borbu drugim sredstvima.
KAMILO: Ja u njoj ne ću sudjelovati.
AMADEO: Zašto? Pa rekao si da ćeš se boriti za demokraciju
KAMILO: Ovdje se ne radi o demokraciji već o zadovoljenju interesa uske političke elite.
AMADEO: Interesa moćnih ljudi. Mnogi su zainteresirani da ne izgube sve što su mukotrpno stvarali. I zato su se spremni boriti
KAMILO: Revolucionarnim metodama? Hoće li se ponovno kotrljati glave?
AMADEO: I to je jedan od scenarija. Valja pripremiti sve opcije. Ipak svjesni smo da svijet više ne prihvaća takve metode. ...Jedino ako su nužne, ako su brze, sa što manje žrtava....
KAMILO: Koje licemjerje. Oni koji su ljudskim kostima napunili tisuće jama, zatvarali nevine, osuđivali ih na robiju i smrt, godinama obmanjivali narod sada se skanjuju od upotrebe sile, žele se koristiti lukavstvom....okreću kapute...“Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“...
AMADEO: Kamilo, bez moraliziranja. Nisam ja punio jame već oslobodioci koje si ti objeručke dočekao u Zagrebu dok sam ja pred njima u strahu za svoj i život obitelji emigrirao u Švicarsku...Ti kojima si se obradovao oslobodili su me vile na Tuškancu, trokatnice na Prilazu, hotela u Abazziji...nisam im zamjerio, to je bila povjesna nužnost, i drugima su oduzimali...Kad su se prilike malo popravile vratio sam se, to je moja domovina, zar ne? Tvoji oslobodioci nisu razumjeli moju nostalgiju za domom već su me zatvorili, ispitivali i maltretirali sve dok nisu shvatili da sam razuman čovjek. Onda smo se nekako dogovorili, postigli smo svojevrstan dogovor koji je zadovoljio obje strane. Ne dijeli mi moralne lekcije, ti si bio komunist iz ideala, a ja sam to postao iz nužde...Došao sam te zamoliti da me upoznaš s ljudima okupljenim u stranku koja bi mogla pobijediti. U njoj se okupljaju braća Veselica, bivši general Tuđman, Đodan, Šošić, advokat Šeks.... ljudi koji sanjaju neovisnu hrvatsku državu
KAMILO: Ti si procijenio da bi mogli pobijediti pa bi se s njima upoznao?!
AMADEO: Kao što znaš ideologija nikada nije bila moj prvi interes. Pobjednici će nadzirati ono što me zanima, novac. Doći će strani kapital, otvorit će se tržište, s njim mnoge mogućnosti. Osjećam da će to biti pravi trenutak kad će mnogi ljudi ostvariti svoje snove o bogatstvu. Ja hoću biti jedan od njih. Poznavanje pravih ljudi u pravo vrijeme to će mi omogućiti.
KAMILO: Amadeo, od mene tražiš da te približim tim ljudima? Izbacit će te naglavačke. Oni znaju tko si i čime se baviš
AMADEO: Ne brini za mene, imam ja iskustva i mnogo toga što će ih zanimati. Moja roba je prvoklasna. Ne brini ti za Amadea Trupca, on je profesionalac koji zna trgovati, nije mi prvi put. Amadeo Trupac je bio i ostat će čvrsto u sedlu
KAMILO: Znao sam da si gad, ali toliki...
AMADEO: Moja ponuda je fair, tebi je ljevica prirodan izbor. Moći ćeš kritizirati novu vlast, bit ćeš u opoziciji, taj položaj si oduvijek volio. Napadat ćeš me što sam se obogatio na prljav način... a kad ti dođeš na vlast pružit će ti se jedinstvena prilika da se i sam obogatiš...Kamilo, takva se prilika javlja jednom u životu, da postaneš iz ničega bogat...
KAMILO: Van iz mog ureda, u protivnom se ne ću moći više savladati... Sve ću učiniti da te raskrinkam, tebe i slične drugove. Vi ste opasnost za demokraciju, pod svoje zastave sakrili ste vaše laži i prizemne interese, sad ih želite podmetnuti i pod zastave svih drugih boja. Cijeli život sam se zalagao za lijevu ideju, ali takvi kao što si ti ste je zlorabili. To hoćete i ovom prigodom. Van iz moje kancelarije! Van!(otvara vrata, govori svojoj tajnici) Dijana, ispratite gospodina Trupca.
AMADEO: Pardon. Sam ću izaći. Tek dvije riječi za rastanak. Idealisti, romantičari, revolucionari pokreću povijest, pragmatičari, kao ja, razumiju život i vladaju njime. Kamilo, povijest očekuje obojicu, razvijorile su se mnogobrojne zastave. U prvim redovima, stupat ćete vi idealisti, a mi ćemo čekati. Kad obavite težak posao prijelaza iz socijalizma u demokraciju, iz neslobode u slobodu, mi ćemo preuzeti zastave i nastaviti voditi dalje.
KAMILO: Znate li kamo?
AMADEO: U prosperitet i blagostanje. U Europu.
KAMILO: A što ćete s nama idealistima?
AMADEO: Vas će progutati povijest. Doviđenja, moj Don Kihote,vječni gubitniče! I večeras mi pozdravi Emmanuelu. Ona će znati što to znači. Gospođice, sam ću... (izlazi kraj zbunjene tajnice)
Scena dvanaesta
ISTA VEČER, kavana hotela „Palace“
EMMANUELA, KAMILO, NEZNANAC, konobar
(Kamilo i Emmanuela za stolom, večera je završena, konobar toči vino u čaše)
EMMANUELA: Danas je Badnjak. (diže čašu) Blagoslovljen Badnjak! Za stara, dobra vremena! (oboje ispijaju) Kako vrijeme brzo leti.... kao da vas je jučer, prije svoga puta u Ameriku, u vašem uredu na polukatu zgrade Oktogona, s kojeg se vidio Preradovićev kip, posjetila slavna poetessa Ana Borongaj. I onda je bio Badnjak. Naočita, kao da je sišla s Rubensovog platna, preda mnom je glasno izjavila da sam zaljubljena u vas... da mi to vidi u očima...da joj to govori njena intuicija.
KAMILO: Jel' imala krivo? Ana je imala pjesničku intuiciju.
EMMANUELA: A vi ste bili slijepo zaljubljeni u nju.
KAMILO: Priznajem, ta žena me je neobično privlačila.
EMMANUELA: I uništavala. Nakon njene smrti dugo ste se oporavljali. Tek tada ste počeli primjećivati i druge žene...
KAMILO: Najprije vas. Jedno jutro ste donijeli neke spise, stajali ste ispred velikog polukružnog prozora, u pozadini je bio rascvjetali Cvjetni trg, ljudi u prolazu, kao u nekom panoptikumu. Svjetlo je stvorilo auru oko vas, odjednom sam vas vidio onakvu kakvi ste uistinu...skladni, lijepi, ženstveni, privlačni...valovi senzualnosti su se širili oko vas...
EMMANUELA: Prvi puta smo se zajedno u javnosti pojavili na premijeri „Gospode Glembajevih“ u Velikom kazalištu. Uživali ste u znatiželjnim i zavidnim pogledima zagrebačke kreme... Koristili ste svaku prigodu kako bi ih izazvali.
KAMILO: To su i zaslužili.
EMMANUELA: Dobro, ali zašto sam ja bila objekt preko kojeg ste obračunavali s njima?
KAMILO: Bili ste privlačni....mnogi su mi zavidili
EMMANUELA: Privlačna? Samo to?
KAMILO: I senzibilna...i inteligentna sugovornica...pouzdana suradnica....
EMMANUELA: Ipak ne tako senzibilna kao čarobna, nedostižna Ana Borongaj...
KAMILO: Ana je nestala, rasplinula se u američkim prostranstvima kamo ju je odnijela lađa...nje više nema...
EMMANUELA: Da je živa, i dalje bi bila vaša muza...vaše nadahnuće...
KAMILO: Ane više nema. Dosta o njoj. Sada razgovaramo o vama.
EMMANUELA: Sa mnom nikada niste uspostavili takav odnos. Sve vam je bilo važnije od mene, politika, odnos s ocem, Joja, njegove opasne zamisli, prijateljstvo s Amadeom ... ja sam bila u blizini i valjda ste držali da mi ne treba posvećivati previše pažnje... nekada bi zaboravili da sam žena. Slala sam vam znakove ljubavi, ali ih niste primjećivali...Onda je došao rat i svijet nam se srušio na glavu.... Jednu vašu gestu pamtim intenzivno... vaš zagrljaj pred moj odlazak iz Zagreba ... napetost mišića vaših ruku, toplinu vašeg tijela uz koje sam se privila, dah, vaš poljubac u moju kosu... To me pratilo kroz sve kasnije nevolje kao anđeoska gesta...koja mi je pomogla da izdržim.
KAMILO: Izabrali ste lijepog anđela čuvara?!
EMMANUELA: Ipak ste me sačuvali od svih opasnosti....a bilo ih je....bezbroj.
KAMILO: Dugo sam mislio da ste mrtvi. Prvi glas o vama dobio sam od nekog Horvata, bivšeg službenika mog oca u endehazijskom ministarstvu vanjskih poslova koji se s njim povlačio do Bleiburga... poslao mi je pismo iz Argentine.
EMMANUELA: S Horvatom sam u zadnji čas pobjegla kroz britanske linije...
KAMILO: Opisao mi je kako ste se spasili, vaš razgovor s narednikom Ircem, kojem ste rekli da ste katolici koje će komunistički ateisti ubiti ako vas se dočepaju. Horvat vam je dugovao život... bio vam je zahvalan do smrti, koja ga je, ako se dobro sjećam, zadesila u Punta Arenasu.
EMMANUELA: Spasilo ga je moje poznavanje engleskog.
KAMILO: Od trenutka kad ste se razdvojili izgubio vam se svaki trag. Pokušavao sam vas pronaći preko Crvenoga križa , ali kao da ste propali u zemlju...
EMMANUELA: Živim na sjeveru Engleske, na selu, promijenila sam prezime, postala sam gospođa Smith, nisam ni željela da me itko nađe....
NEZNANAC: ( s pokrajnjeg stola, do tada je čitao novine,očito i prisluškivao). Pardonček, milostiva je z Engleske. Jako mi je drago. Nisam mogel ne čuti, milostiva živi v kolevki demokracije, Magna Carta, parlament, kaj ne. Milostiva znaju o čem govorim...Oprostite na smetnji, pardoniram, htel bi šarmantnu milostivu pitati kaj misli o slobodi naše štampe...Naposletku je i do nas došla sloboda tiska, naše novine su postale skoro kak' engleske, slobodno štampaju ono kaj je do jučer bilo zabranjeno. Pišeju da komunisti buju dozvolili slobodne izbore, to znači da bu demokracija. Hvala Bogu, došel im je kraj. Dugo su nam sedili na grbači. Ak' se ja dobro razmem u demokraciju onda buju dozvolili i leve i desne stranke
KAMILO: Nismo čitali novine i ne možemo komentirati...
NEZNANAC: Milostiva ipak gleda na događaje kod nas drugim očima...kaj ne?
KAMILO: Oprostite, mi vas ne poznajemo...
NEZNANAC: Pardon, ispričavam se, držim vas za poštenog Zagrepčana koji se ni prodal režimu. A milostivu sigurno krasi englesko poštenje i fair play. Pomognite mi da s vama podelim radost slobode koja se nalukava kroz ove novine. Tolke godine laži i sad odjednom pišeju slobodno. Vi svetski ljudi pomognite mi razmeti kaj se to kod nas događa. Ak' bu demokracija komuniste bumo mam poterali z vlasti da se nigdar više ne vrneju. Onda bumo mi Horvati osnovali političke stranke koje hoćemo, kaj ni tak milostiva? Ak' hoćemo bumo osnovali i ustašku stranku? To je slobodna narodna volja v demokraciji...kaj to ni tak moja šarmantna frajla i vu Engleskoj?Ak' narod hoće ustašku stranku onda ju more osnovati...
KAMILO: Gospodine, molim vas ostavite nas na miru sa svojim strankama, ustašama i slobodom.....
NEZNANAC: ( prikučio je stolac njihovom stolu, povjerljivo, povremeno se osvrće) Vi ste doputovali iz velikog sveta, iz Londona, vi gledate na ovo kaj se kod nas događa ..znate kaj mislim? .. z drugim očima....Kaj svet veli o nama?...ja mislim da je došel kraj komunizmu...dosta je...dosadili su i Bogu i vragu...pitam se otkle nam Horvatima tolko strplenja...mi smo ipak jedan od najstarejših europskih narodov...
KAMILO: Gospodine, nitko vas nije pozvao za naš stol. Budite dobri i ostavite nas na miru...
NEZNANAC: Kaj smo mi Horvati gorši od Englezov, imali smo kneza, krala i sabor prije njih, i mi smo Europa...nismo zaslužili komunističku dikataturu i teror.. znate na kaj mislim....
KAMILO: (prijeteći ustane) Dovraga! Ostavite nas na miru ...Ne izazivajte... Vi, vi... (kreće prema neznancu). Vi ste jedan običan provokator
NEZNANAC: Pardon, pardon, vi bi se i tukli...ne valjda zbog politike...to ne dela jen đentlemen.... pa naravno, zbog frajle ste takvi..
EMMANUELA: Ostavite nas na miru ili ću zvati osoblje hotela....
NEZNANAC: Pardon, pardon, odmah se vređamo....Gdje je nestala poznata zagrebačka kultura?...Odmah fizički....Svemu je kriv Balkan . U pitanju je ipak nekaj drugega, gospon brani svoju frajlicu, napuhal se kak kokot koji ne da na svoju kokicu...Kokoko! Još ima u vama strasti, a i milostiva je dobrodržeča...
KAMILO: (nasrće na neznanca) Kako se usuđujete vrijeđati...
EMMANUELA: Konobar! Konobar!( žurno dolazi konobar)
KONOBAR: Gospodo, molim vas smirite se, ovo je ugledan hotel....
EMMANUELA: Kamilo, pođimo u moj apartman...tamo ćemo imati mira...
KAMILO: Molim vas, otpratite ovog neznanca...
NEZNANAC: Mogu li vas ja častiti...U počast onome kaj bu se noćas dogodilo gore v apartmanu....
KAMILO: ( prijeteći ) Gospodine ...
NEZNANAC: Pardon, pardon...Moje poštovanje milostiva, za moj ukus ipak bi vam pasal neko mlađi...
KAMILO: (nasrće na neznanca ali se između njih ispriječio konobar) Gospodo, mir...
NEZNANAC: (odlazi) Ak' tak zgleda demokracija onda bu nam lepa budućnost... sloboda govora, ma nemojte, kaj god! (odlazi iz hotelskog restorana)
EMMANUELA: (konobaru) Večeru stavite na račun moje sobe...(polaze)
KAMILO: I neka nam u sobu donesu bocu Veuve Clicquota, dobro ohlađenu. (Emmanuela i Kamilo odlaze)
Scena trinaesta:
Apartman u hotelu Palace
EMMANUELA, KAMILO, vatrogasac, sobarica
(raskošan hotelski apartman, Kamilo, Emmanuela se smjestila u poluležeći položaj na trosjedu, Kamilo u fotelji, glazba u pozadini, piju šampanjac)
EMMANUELA: Ta vaša tajnica Dijana zaljubljena je u vas...pogledala me je onim istim pogledom kao što sam ja pogledala Anu Borongay kad je nakon toliko godina došla u vašu advokatsku kancelariju....i ja sam bila u vas zaljubljena...smrtno...Ali kraj Ane Borongay, vaše muze, nisam imala šanse... Davno je to bilo......
KAMILO: Sami ste rekli da je to bilo jučer..
EMMANUELA: Bila je to stilska figura...Sjećanje na trenutak kad ste me, jednom davno, zagrlili.
KAMILO: I meni se vratilo sjećanje na taj trenutak.
EMMANUELA: Mislite da bi mogli....nakon svega...?
KAMILO: Mislim?... Možda. A vi?
EMMANUELA: Što vi Kamilo znate o meni? Ja više nisam ona ista osoba koju sad idealizirate..koja je otišla iz vašeg zagrljaja u svibnju 45-te.
KAMILO: Ni ja nisam isti...
EMMANUELA: ispila je čašu šampanjca) Natočite mi Kamilo!Žeđam! Ili je to zbog trenutka? (Kamilo puni obje čaše) Kako je lijepo biti opet doma. Godinama nisam pomišljala na Zagreb i predratni život. Kamilo, ne možete ni zamisliti kakvo je bilo poratno vrijeme u okupiranim područjima, posebice za žene. Cijenu slobode na Bleiburgu platila sam odlaskom u krevet s engleskim oficirom, zapovjednikom zarobljeničkog logora u Viktringu koje me zaposlio kao prevoditeljicu. Mijenjala sam mnoge krevete u kojima sam morala platiti za svaki korak prema slobodi. Major, koji je došao u inspekciju logora pomogao mi je da postanem prevoditeljica pri engleskom zapovjedništvu u Klagenfurtu, nova poznanstva su mi otvorila put u Komisiju za repatrijaciju, tamo je moje prevoditeljske sposobnosti zapazio engleski general koji me je prekomandirao u Savezničko zapovjedništvo u Beču. Nizale su se veze sa savezničkim oficirima, Amerikanci, Francuzi, Britanci, čak i jedan galantni Rus, gardejski polkovnik, kako je taj znao lumpati!? Svi su obećavali brda i doline, brak, dobivanje državljanstva. Bila je to cijena preživljavanja i sigurnosti da me ne vrate u zemlju u kojoj su se događale strašne stvari. Tada sam upoznala pukovnika Smitha, u civilu sveučilišnog profesora na Univerzitetu u Yorku, koji je jedini održao riječ engleskog gentlemana i isposlovao mi vizu za ulazak u Veliku Britaniju. Morala sam se priviknuti na novu zemlju, običaje, na koledž, na akademsku sredinu. Vodila sam dvostruki život, službeno sam bila Malcolmova tajnica, neslužbeno ljubavnica. Godinama.... sve dok nije umrla njegova žena. Onda sam brinula za njihovog sina, ja s Malcolmom nisam imala djece. Kad je Edgar odrastao puno smo putovali, Malcolm je volio mjesta koja su poviješću bila vezana uz Britanski imperij, Khyber pass, Kabul, New Delhi, El Alamein, Kartum, Pretoria, Waterloo. Kad je umro prazninu koja je nastala pokušala sam ispuniti radom. Koncentrirala sam se na znanost, na istraživanje novije povijesti Balkana. Nakon Titove smrti pojačalo se zanimanje za Jugoslaviju, što će biti poslije? Zaklade su postale izdašnije i počele su financirati različita istraživanja, analize i prognoze... Zbog toga sam ovdje...Kad sam dobila ponudu i novac da otputujem u Jugoslaviju odjednom se preda mnom otvorio cijeli moj prošli život... pojavili ste se vi, čula sam vam glas, zamišljala kako sada izgledate, dodirivala vas u mašti...jedva sam čekala da vas vidim. Onih nekoliko trenutaka u predsoblju vašeg ureda činila su mi se kao vječnost.
KAMILO: I tada ste ugledali starijeg muškarca kojeg ste prepoznali samo po prezimenu na vratima.
EMMANUELA: Vidjela sam samo malo sjedina na muškarcu koji me je nekada zagrlio. Ni vama nije bilo svejedno. Zanijemili ste, ali su vam oči zaiskrile... Ali ostavimo to, kasno je za sve.
KAMILO: Stvarno to mislite i osjećate?
EMMANUELA: Ne u ovoj nesretnoj zemlji. Možda negdje drugdje... kad bi sa mnom pošli u Englesku?
KAMILO: A Amadeo?
EMANUELA: Amadeo!? Pa niste valjda ljubomorni na njega? Amadeo je šarmantan, drag, ali on nije čovjek poput vas, Kamilo. S Amadeom ne bih željela ostarjeti, on nije muškarac za cijeli život...
KAMILO: A sa mnom?
EMMANUELA: S vama? Možda...Da.
KAMILO: (stanka) Ja vjerujem da su za ovu zemlju godine nesreće prošlost .....i ovdje će vladati blagostanje i ljudska sreća..
EMMANUELA: Da bi se to dogodilo treba doći do velikih društvenih i političkih promjena....valja se angažirati, boriti se, demokracija se mora osvojiti..nitko vam je ne će pokloniti...to će trajati godinama. Mi nemamo toliko vremena..
KAMILO: Svjestan sam toga.
EMMANUELA: Trebat će mnogo znanja, znoja, a možda i krvi....ništa nije isključeno. Ovo je Balkan.
KAMILO: Želim doživjeti tu promjenu
EMMANUELA: Doživjeti? Vi želite sudjelovati. Znam vas Kamilo, ta borba ne će proći bez vas. Godine vas nisu promijenile, ponovno ćete jurišati na vjetrenjače. Imate li još snage za to
KAMILO: Imam
EMMANUELA: Ja sam se navikla na mir i sigurnost.
KAMILO: Zovete me sa sobom u Englesku? Tek što se nije ostvario san o slobodi i pravdi, a vi bi da napustim domovinu. Ovdje će biti jednako lijepo kao i u bilo kojoj zemlji svijeta, pa i u vašoj Engleskoj
EMMANUELA: Hrvatsko, zavičaju moj, ti truješ kao bolest, Krleža vas je neoprostivo otrovao svojim bolnim domoljubljem. Kamilo, vaša ljubavnica-domovina prevarit će vas... ne će ispuniti vaša očekivanja
KAMILO: A vaša Engleska hoće, vaša Europa...?
EMMANUELA: Ona je to dokazala stoljetnim postojanjem, mirom, društvenim redom...
KAMILO: Što mi to nudi umorna, stara Europa? Iscrpljena od svog liberalizma i materijalizma? Koja na sva usta govori o ujedinjenju i zajedništvu? Europa nema ideju kojom bi se nametnula drugim civilizacijama i kulturama, na kraju je puta...
EMMANUELA: Europa je svjesna da je zastala. I traži odgovore. Gospodarska moć joj daje vrijeme da ih nađe.
KAMILO: U gospodarskoj moći, u njenom materijalizmu, krije se njena propast
EMMANUELA: Vaše procjene su nerealne. Hrvatska je mala, slaba, zaostala balkanska zemlja...jedno su privlačne prirodne ljepote i gostoljubivi ljudi, drugo je veličina, moć. Velika riba jede malu.
KAMILO: (pripito, strastveno) Ti dobro ne vidiš, ti si dugo izbivala, ti ne prepoznaješ znakove promjene, narod se budi, drhti od želje za slobodom. Sve će se promijeniti kad ova zemlja postane demokratska i neovisna...
EMMANUELA: Europski intelektualci bi vas odmah prozvali nacionalistom. Svijet se spaja i nadrasta uskogrdne nacionalne okvire, vi živite u romantičnom devetnaestom stoljeću...na vas pogubno djeluje ovaj grad, ova zemlja, njen duh, tradicija, mitovi...pođite sa mnom u svijet gdje toga nema, gdje se slobodno misli i djeluje, gdje vlada mir i sigurnost...
KAMILO: Ne bih mogao živjeti u Engleskoj, ni bilo gdje drugdje. Ovdje sam vezan pupčanom vrpcom za zemlju, za narod...
EMMANUELA: Vi ste briljantan intelektualac, vaši eseji, vaše analize o ovoj zemlji, o jugoistočnoj Europi mogle bi biti otkriće u intelektualno znatiželjnoj Engleskoj.
KAMILO: Mnogo je takvih kao ja.Tko će nas sve plaćati, osigurati nam život?
EMMANUELA: Postoje mogućnosti, postoje zaklade koje financiraju takav rad
KAMILO: I kad sam bio mlađi nisam želio u intelektualnu emigraciju, a kamoli sada. Moje je mjesto ovdje
EMMANUELA: I opet ćete se, po tko zna koji put, razočarati, opet će se vaše iluzije razbiti, past ćete na zemlju... više niste mladi.
KAMILO: I pad je let. I Ikarov let je završio padom. Ali pokušaj, makar i sekunda leta, vrijedi više od cijelog života puzanja. Tko nije probao letjeti protratio je život.
EMMANUELA: A ja, moj Ikare, a ja? Strah od letenja zalijepio me je za zemlju. (prilazi mu, počinje senzualna igra) Bojim se. I ja imam intuiciju. Ona mi govori da ovdje sve ne će biti onako kako zamišljate, kako idealizirati. Kamilo, pođite sa mnom. U Englesku. (približava mu se, počinje ga senzualno doticati) Moći ćete pisati, prevoditi, upoznat ćete utjecajne ljude, postoje dispozicioni fondovi, zaklade su voljne ulagati novac u takve ljude kao što ste vi. Imam lijepu kuću na selu, pravu Viktorijansku ladanjsku kuću, bit ćemo naposljetku sami, sve izgubljeno ćemo nadoknaditi, u meni je mnogo ljubavi....mnogo vatre koju sam čuvala za vas...(zvona ponoćke) Ponoć! Došao je Božić! Natočite nam da nazdravimo novom Božiću, novoj budućnosti!(Kamilo toči, piju) To, to...toliko sam dugo čekala...sanjala sam... željela (približi mu se, stane ga grliti, ljubiti i počinje ga razodijevati, Kamilo se prepustio Emmanuelinom erotskom fluidu, počinje je ljubiti u oči, usta, lice, ramena, razodijeva je, spuznula je njena haljina, Emmanuela ga privlači na trosjed)...Kamilo... sanjam ili je to stvarnost.. (Kamilo se razodijeva, skida hlaće , ostaje u gaćama....spušta se na Emmanuelu... odjednom počne zavijati protupožarni alarmni uređaj)
KAMILO: (naglo se diže, spadaju mu hlaće) Koji je to vrag?
EMMANUELA: Alarm (diže se, grabi nešto stvari). U hotelima najčešće izbijaju požari. Treba brzo napustiti sobu. Ne koristiti lift. Niz stepenice i na ulicu (žuri prema vratima apartmana) Brzo!
GLAS IZVANA: Uzbuna! Napuštajte sobe!Alarm! Alarm!(naglo se otvaraju vrata, na njima se pojavljuje vatrogasac u plinskoj maski, govori kroz nju)
VATROGASAC: Uzbuna! Uzbuna! Žurno napustite sobu....Što vam je? Što ste blenuli? Brže. Požar je...vatra..otrovni plinovi...avioni...atomska bomba! Opasnost! Alarm! (vatrogasac je nestao, izvana se sve slabije čuje) Alarm! Uzbuna!
KAMILO: A stvari
EMMANUELA: Pusti stvari. Bježmo! ( polugoli izlaze, na vratima se sudare sa sobaricom
SOBARICA: Pardon....Ne bojte se ....Nema opasnosti...to je samo vježba.. Dajte samo....dalje...nastavite...to je proba u slučaju rata... nema panike. Samo nastavite... ne dajte se smetati...to je samo proba ...lažni alarm (mrak, sirena i dalje zavija).
Scena četrnaesta:
SUTRADAN, KAMILOV URED, POZIV NA SASTANAK U BARAKU
KAMILO: Dijana, skuhajte mi kavu, danas više nikoga ne primam (tajnica je izašla, Kamilo je prišao tv-prijemniku i otvorio ga)
SPIKER: Sada ćemo emitirati govor predsjednika Predsjedništva Socijalističke republike Srbije Slobodana Miloševića koji je 28. lipnja održao na Gazimestanu u povodu proslave 600-godišnjice Kosovske bitke: Danas je teško reći šta je u Kosovskoj bici istina, a šta legenda....igrom istorije i života izgleda kao da je Srbija baš ove 1989. povratila svoju državu i svoje dostojanstvo.... (tajnica se za nekoliko trenutaka vratila sa šalicom kave na pladnju)
DIJANA: Šefe....
KAMILO: Strpite se trenutak....( i dalje pažljivo gleda i sluša govor) Sticajem društvenih okolnosti, ovaj veliki šestogodišnji jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija , posle mnogo decenija, povratila svoj državni, nacionalni i duhovni integritet. Kosovsko junaštvo već šest vekova inspiriše naše stvaralaštvo, hrani naš ponos, ne da nam da zaboravimo da smo jednom bili vojska velika, hrabra i ponosita, jedna od retkih koja je u gubitku ostala neporažena. Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama.One nisu oružane, mada ni takve nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su one, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovnosti... (Kamilo je odlučno ugasio televizor,tajnica je sačekala dok joj se Kamilo nije obratio)
KAMILO: Izvolite?
DIJANA: Došao je jedan nepoznat gospodin, htio bi do vas. Pokušala sam ga uvjeriti da danas nikoga ne primate, no on je uporan. Tvrdi da je došao zbog važne stvari i da vas treba žurno vidjeti. Predao mi je ovu posjetnicu.
KAMILO: (gleda posjetnicu) Uvedite ga! (tajnica izlazi i ulazi mlađi gospodin)
TEKLIČ: Gospodine Mirkoviću, od osobe koju poznajete zamoljen sam da vam prenesem važnu poruku.
KAMILO: Budite dobri pa mi kažite njegovo ime.
TEKLIČ: Rekao je da vam samo kažem: Joža, gospodin Joža.
KAMILO: A vaše ime?
TEKLIČ: Bolje da se ne predstavljam. Razumijet ćete i zašto. Primili ste posjetnicu?
KAMILO: Da. Izvolite. Govorite slobodno.
TEKLIČ: Gospodin Joža me je zamolio da vam prenesem ovo: Skupina hrvatskih rodoljuba poziva vas na sastanak novoosnovane stranke. Čine je ljudi koje poznajete, s kojima ste se sastajali, razgovarali, branili ih pred sudom, drugovali... Cijene vas i svakako bi željeli da im se pridružite. Sastanak će se održati prekosutra navečer u dvadeset sati u baraci u Savskoj.
KAMILO: Je li to sve?
TEKLIČ: Nije dodao ni riječ više.
KAMILO: (stanka ) Prenesite gospodinu Joži zahvalu za poziv i recite mu da ću doći. Hvala vam na trudu i laka vam noć! ( promjena svjetla, scena se dekorira za novu Galiciju, novi rat, ulaze dva scenska radnika s početka komada)
Prvi scenski radnik: Daj one stare kulise!
Drugi scenski radnik: Što, zar opet rat?
Prvi scenski radnik: Pa zar ne čuješ?
(ponavlja se govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu) ..... Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama.One nisu oružane, mada ni takve nisu isključene. Ali bez obzira kakve da su one, bitke se ne mogu dobiti bez odlučnosti, hrabrosti i požrtvovnosti... (na prosecenij izlaze JOŽA, KAMILO )
JOŽA: Primili ste moj poziv?
KAMILO: Da.
JOŽA: Znači idemo istim putem?
KAMILO: Da, ali upamtite ovo što ću vam reći: Iako idemo istim putem moji ideali se razlikuju od vaših.
K R A J
Miroslav Međimorec
{mxc}