Dječje kazalište

Zahvaljujući unucima u posljednje vrijeme sam vidio mnoge dječje predstave-lutkarske, sa živim glumcima, plesne, kazališno-filmske i tako stekao kakav-takav uvid u suvremeno zagrebačko dječje kazalište. Za razliku od šesdesetih i ranih sedamdesetih kad se još trebalo opirati socijalističkoj estetici poučnih i društveno-potvrdnih dječjih igrokaza u kojima se inzistiralo na „tepanju" i oponašanju nazovi dječjeg glumačkog tumačenja danas se u kazalištima poput Žar ptice, Trešnje, Zagrebačkog kazališta lutaka ili ZKM-u čvrsto zastupa odnos ravnopravnosti s mladim gledateljima u gledalištu kao i istinit način tumačenja dječjih likova na pozornici.

Glumci se većinom više ne krevelje, ne pokušavaju oponašati neko lažno dječje ponašanje, ne glumataju pa čak i kad igraju s djecom amaterima uzimaju ih kao sebi ravnopravne partnere. Za to je svakako zaslužan pionirski rad velikih kazališnih pedagoginja za djecu i mlade Flore Devčić, Slavenke Čečuk i najznačajnije od njih Zvjezdane Ladike na čijim osnovama stoji današnje hrvatsko kazalište za djecu i mlade, ali valja uzeti u obzir i razvoj dramaturgije i napredovanje suvremene kazališne estetike.

Pođimo prvo od dramaturgije za mlade. Mnogo je domaćih naslova, ja bih poželio još više domaćih dramskih autora iako ih je u današnjem kulturnom trenutku, kad se potiskuje sve što nosi naziv hrvatsko pa i dramski autori za mlade, začuđujuće mnogo. Toliki je broj sjajnih hrvatskih pisaca za djecu-Ivana Brlić Mažuranić, Grigor Vitez, Zvonimir Balog, Ivan Kušan, Sanja Pilić, Mladen Kušec, Hrvoje Hitrec, Sanja Šesto, da dalje ne nabrajam, pa su Šenoin „Postolar i vrag" u dramatizaciji Zrinke Kiseljak u Kazalištu Trešnja, „Kako živi Antuntun" Grigora Viteza i „Tonkica Palonkica frrr" Mladena Kušeca u „Žar ptici", „Eko Eko" Hrvoja Hitreca u ZKL-u, pravi putokazi u tom smjeru. Nacionalno kazalište raste i obnavlja se, jača i oduševljava izvedbama domaćih pisaca dok kazalište za djecu i mlade na domaćem piscu odgaja novu kazališnu publiku.

Uzdigla se kvaliteta hrvatskgo „dječjeg kazališta"

Uzdigla se kvaliteta hrvatskog „dječjeg kazališta", postalo je raznovrsno, bogato repertoarom i izričajem, GranicaNestala je nevidljiva granica koja je nekad dijelila ozbiljno od „pionirskog" kazališta koje se često gledalo i ocjenjivalo s visoka. Danas je mnogo dobrih mladih glumaca koji se ne stide igrati za djecu, a vidimo da su jednako dobri i u predstavama za odrasle ili pak u filmovima i televizijskim serijama. Brojne su i nezavisne grupe koje ZKM Emil i detektiviuglavnom stvaraju predstave za djecu i mlade. Čini mi se da s mnogo više napora na „slobodnom kazališnom tržištu" ta kazališta uspjevaju bolje od kazališta za odrasle.redateljskim stvaranjem i glumačkim maštom.

Nestala je nevidljiva granica koja je nekad dijelila ozbiljno od „pionirskog" kazališta koje se često gledalo i ocjenjivalo s visoka. Danas je mnogo dobrih mladih glumaca koji se ne stide igrati za djecu, a vidimo da su jednako dobri i u predstavama za odrasle ili pak u filmovima i televizijskim serijama. Brojne su i nezavisne grupe koje uglavnom stvaraju predstave za djecu i mlade. Čini mi se da s mnogo više napora na „slobodnom kazališnom tržištu" ta kazališta uspjevaju bolje od kazališta za odrasle.

Na žalost po njih, više ne postoji organizacija poput Muzičke omladine koja je u vrijeme socijalizma u masama dovodile mlade gledatelje. Tada su svi učenici organizirano dolazili u kazališta no tog se doba sjećam kao vremena kaosa na predstavama, gomile neodgojenih i nepristojnih pubertetlija koji nisu prezali od gađanja glumaca pračkama i bacanja papirnatih zrakoplova na scenu. Zato me je oduševio mir i pažnja kojom su mladi gledatelji neki dan pratili predstavu ZKM-a „Emil i detektivi" pa ću se na nju prvo osvrnuti.

Predstava „Emil i detektivi" Ericha Kastnera, redatelja Milana Trenca izvodi profesionalni ansambl i Dramsko učilište ZKM-a. Pohvalio bih izbor klasika književnosti za djecu, ali bih u izboru ipak dao prednost autoru poput Ivana Kušana, koji je u svojim romanima s jednakom umješnošću i maštom, sposobnošću za fabuliranje intrigantne, zamršene priče, stvarao djeci prepoznatljive, privlačne i bliske događaje, karaktere i probleme. No ZKM i redatelj Trenc su odabrali Kastnera. U obranu svoga izbora mogu s pravom reći da je Ivan Kušan učio od Ericha Kastnera, a ne obratno.

To je točno, ali je Kušan u svom hrvatskom jeziku, kroz zamršenu priču i likove stvorio izvorne zagrebačke priče o našoj djeci i njihovim roditeljima koje, na primjer, jedan običan događaj gurne u stvaranje istinske detektivske priče. Redatelj Trenc se u ovoj predstavi poslužio filmom kako bi olakšao dramatizaciju romana i objasnio opširnu priču, no u tom miješanju i gomilanju značenja gubio se jedan od dva izraza te predstave-živa igra na sceni bila je „pokrivena" slikom i obratno. Pristaša sam miješanja različitih umjetnosti, ali tad redatelj valja posvetiti mnogo više pažnje preplitanju i rezultatu koji će stalno voditi predstavu naprijed, a ne će je zaustavljati. To se Trencu dogodilo.

Spojeve scena rješavao je svjetlom-mrakom i glazbom zaustavljajući radnju, ne požurujući je. Takva ponavljanja mogu biti znak redateljevog nesnalaženja u zanatu. U predstavi je bilo i previše naznačavanja raznih prostora namještajem i rekvizitima, rješenja su mu bila „unesi-iznesi". za uspostavljenje konvencije, „dogovora s gledateljima" bili su dovoljni natpisi, imena i obrubi kuća naznačeni neonskim cijevima. Paljenjem i gašenjem označavale su Berlin i pojedina mjesta u njemu pa je sve što se donosilo i odnosilo sa scene kočilo ritam predstave.

Pri dramatizacijama proze, u ovom slučaju dječjeg romana, pojavljuju se uvijek glavni problem rješavanja vremena i prostora. Kako riješiti produženi vremenski tijek koji izmiče klasičnim pravilima o kakvom-takvom jedinstvu prostora i vremena? Tako da vrijeme montiramo, a prostore zgušnjavamo na jednu metaforu prostora, jedan opći prostor u kojem je moguća bogata radnja. Ta "metafora prostora" će na višoj značenjskoj razini izreči ono što hoće predstava. Ili PrimjedbaU „Emilu i detektivima" mladi gledatelji, a bilo ih je na predstavi koju sam gledao puno gledalište od 9-12 godina starosti, burno su reagirali i zapljeskali su kad je lopova dopala kazna, sve poslije – EMil i det1okupljanje djece, torta, dolazak Emilove majke - bilo je tek puko prepričavanje kraja romana. Predstava je već bila završena, nije trebalo dramatizirati čitavo književno djelo da bi se stvorila cjelovita predstava.pak valja smisliti „stroj za igru" koji će razgrađujući se i gradeći sve nove inačice prostora omogućiti smještanje bogato razvedene priče u omeđeni prostor scene. No ovdje se redatelj opredijelio za nešto treće, za opisivanje prostora neonskim svjetlima što mu je olakšalo posao, ali scenografskom rješenju nije donijelo ni smisao ni ljepotu.

Nepotrebno prepričavanje kraja romana

Dodao bih još jednu načelnu primjedbu- kod dramatizacije stvaramo novi književni predložak i nije nam važno zadržati cijelo prozno djelo. U „Emilu i detektivima" mladi gledatelji, a bilo ih je na predstavi koju sam gledao puno gledalište od 9-12 godina starosti, burno su reagirali i zapljeskali su kad je lopova dopala kazna, sve poslije – okupljanje djece, torta, dolazak Emilove majke - bilo je tek puko prepričavanje kraja romana. Predstava je već bila završena, nije trebalo dramatizirati čitavo književno djelo da bi se stvorila cjelovita predstava. Predstava se gleda, prati, ćuti u njenoj „materijalnosti" dok se roman čita i njegovi se prostori, lica, događaji dobivaju obrise u čitateljevoj mašti.

Ispada da sam već nanizao previše zamjerki predstavi, koja zapravo i nije loša. Pažnja djece, koja nisu poput mene opterećena znanjem i iskustvom, bila je primjerna. Mogao bih još naći poneku primjedbu, ali one se ne odnose samo na redateljev rad. Na primjer, rad s djecom. Profesionalni glumci ZKM-a su s maksimalnom pažnjom brinuli o svojim malim suigračima, no tamo gdje su amateri ostajali sami na sceni vidio se nedovoljan rad pedagoga. To bi im zamjerila i pokojna Zvjezdana Ladika. Kako bi djeca ostala prirodna s njima treba raditi na poseban način, ne smije ih se pretvarati u loše, neprirodne male glumce.

I možda najdragocjeniji dio te predstave je bila njena publika. Gledalište je bilo ispunjeno školskom djecom koja su zagrajala kad je pao mrak, a onda su pažljivo i u tišni odgledala do istinskog kraja. Kazališna izvedba je sve zajedno-scenografija, kostim, glumci, režija, glazba, svjetlo, ali i gledatelji. U zbiru svega navedenoga „Emil i detektivi" je dobra predstava, ona otvara niz pitanja koja pomažu raščlambu kazališnog čina.

Dvije predstave u Kazalištu Trešnja, „Ana Frank" i „Postolar i vrag" potpuno su oprečne. Prva je multimedijske predstava u kojoj film ima jednaku težinu kao i riječi iz „Dnevnika Ane Frank" dok je druga vješta adaptacija, uspješno osuvremenjivanje klasične pjesme (povjestice) Augusta Šenoe. Prvu, potresnu priču, Ane Frank uspješno je na premijeri tumačila mlada glumica Lucia Stefania Glavich Mandarich, stalno u natjecanju sa strašnim video dokumentima o holokaustu na središnjem ekranu dok u drugoj predstavi, u vrlo suvremenom redateljskom i glumačkom tumačenju gledamo priču o ljudskoj pohlepi, o „prodaji duše", o ljudskom egoizmu uz moderan ples i glazbene brojeve.

Ana Frank Jakova Sedlara

Ana Frank redatelja Jakova Sedlara nas drži težinom svog strašnog povijesnog iskustva, jednostavnošću i nevinošću glumačkog iskaza mlade glumice dok je „Postolar i vrag" svojim glazbenim brojevima, začuđnošću kostima i likova onostranih lica privlačniji mladoj publici. Vrag u vrlo dobrom tumačenju Deana Krivačića je simpatičan kao što su i njegove dvije vražice dok su postolareva žena i djece smiješni u nastojanju da isprobaju sve „ponude" hedonističkog svijeta koje im vrag nudi. Jedino čvrsta i mudra osobnost postolara kojeg vrlo kontrolirano, istovremeno smireno i snažno igra Krunoslav Klabučar, nadvladava zlo kojem je u trenutku slabosti prepisao dušu. Za razliku od nekih prijašnjih predstava, „Pepeljuge" na primjer, gdje su se glumci „krili" iza likova iz bajke, cijeli ansambl ove groteskne i uvrnute predstave pokazao se u svojoj pravoj glumačkoj snazi dobro vođen redateljicom Sašom Broz.

„Žar ptica" producirala je predstavu prema pjesmi Grigora Viteza " Kako živi Antuntun" u režiji Helene Petković, glas Drago Utješanović, igra Ante Krstulović.
„Kako zaista živi Antuntun? Posve na svoj način..." Nekoliko desetaka stihova pjesme Gigora Viteza, niza snažnih i začudnih slika -"jaja za leženje u vrtu sadi", "snijegom soli ovce","loncem hvata mrak", a "bicikl na livadu tjera da pase"- koje bi sva naša djeca trebala znati napamet- poslužili su kao poticaj za razigranu, maštovitu predstavu punu začudnih rješenja u prostoru i glumačkom tumačenju. Tjelesnim izražajem glumac Ante Krstulović, simpatičan dugonja, u ulozi Antuntuna obogaćivao je stihove što ih je zborio Drago Utješanović. Neobična i iznenađujuća predstava za djecu koju su svi mali gledatelji pa i moji unuci odgledali s punom pažnjom.

„ZKL" Hrvoje Hitrec „Eko Eko", režija Neven Hitrec

Na osnovi Hitrecovog dječjeg romana-uspješnice, humorističnog, znanstveno-fantastičnog, romana za djecu s jasnom ekološkom porukom nastala je lutkarska predstava ZKL-a.

"Djevojčica Vesna i njezini prijatelji pomažu izvanzemaljcu Eku i njegovim Boncima, koji su veliki ljubitelji reda i čistoće, da se riješe vladavine Zmaza i njihovog vladara koji nosi nedvosmisleno ime – Smeć"- piše u programu predstave, no ono što otvara vrata dječje mašte, uvodi ih u privlačan i zastrašujući nepoznat svijet u svemiru su lica- vanzemaljci i predmeti- rakete, leteći tanjuri. Ta čudna prometala „odnose" male gledatelje u njima nepoznat, privlačan svijet fantastičnih bića i svemirskih putovanja, ali i poslova oko očuvanja majčice Zemlje. Predstava, koja se kreće na privlačnom rubu straha i novih uzbuđenja, prikovala je mlade gledatelje i istovremeno im na lak način objasnila tko su onečiščivaći koje ne treba slijediti, a tko je Eko i njegova ekološka misija. Laka, duhovita predstava, zanimljiva u scenografiji i kostimima, bila je odmah razumljiva i djeci tek stasaloj da prate i razumiju lutkarsko uprizorenje tog Hitrecovog hit-romana.

Zahvaljujući unucima dobio sam opći uvid u zagrebačko/hrvatsko kazalište za djecu. Ono nimalo ne zaostaje za kazalištem za odrasle, čak ih svojom istinitošću i maštom ponegdje natkriljuje. Svrha tog kazališta je prevažna, ono priprema i odgaja buduće gledatelje hrvatskih kazališta kojih je na žalost sve manje. Nadati se da će gledatelja, poput onih iz ZKM-a na „Emilu i detektivima", biti sve više. Na žalost, današnje hrvatsko kazalište za odrasle ne dočekuje te mlade gledatelje predstavama koje oni zaslužuju. No to je već druga i teža strana hrvatskog kazališta.

Miroslav Međimorec