Suradnja Ivana Kušana i Miroslave Međimoreca

Prije nego što sam upoznao Ivana Kušana čitao sam njegove dječje romane s glavnim junakom Kokom (Uzbuna na zelenom vrhu, Koko i duhovi), ali nisam ni pomislio da bih ga mogao kazališno uprizoriti. Krajem šezdesetih bio sam oduševljen modernim, eksperimentalnim kazalištem Bertolta Brechta, Jerzyja Grotowskog, Living theatrom, Peterom Brookom, Charlesom Marowitzem, opirao se realističnom načinu i kazalištu u kojem je vladao govor. Nisam vidio izvedbu njegovoga kazališnog komada Spomenik Demostenu u HNK, a i da sam je vidio držao bih je staromodnom i nezanimljivom.

Zimi 1970. radio sam u kazalištu Marin Držić u Dubrovniku buntovni mladenački komad Bertolta Brechta Baal. Zimskom Dubrovniku sa svojim južnim vjetrovima, teškim zavjesama kiše i težinom koja je nalegla na grad i njegove stanovnike, noćnim osamama nakon večernjih proba kad bi se svi domaći povukli u svoje kuće, a ja u malu sobicu visoko nad Stradunom, opirao sam se čitanjem i smišljanjem novih kazališnih projekata. Predstavu sam imao već gotovu u glavi i na skicama, trebalo je tek izdržati mukotrpnu borbu s nepovjerenjem glumaca dotada naviklih na klasičan repertoar i rutinski način njegovog uprizorenja.

Toranj

Jednoga dana u Vjesniku sam pročitao sjajnu pohvalu Igora Mandića novom Kušanovom romanu Toranj i odmah požurio u ivan-kusan-toranj-slika-9198493knjižaru kraj Onofrijeve česme kako bih kupio časopis Kolo u kojem je objavljen. Istu noć sam ga pročitao u dahu i ujutro oduševljeno pričao glumcima o duhovitom, ali zajedljivom romanu s galerijom sjajnih likova, bogatim jezikom i strukturom koja se vrlo lako može dramaturški uobličiti u kazališni komad. Odlučio sam roman adaptirati, pokazati adaptaciju autoru i ponuditi projekt ZKM-u u kojem sam godinu prije uspješno postavio Zriniadu, vlastitu montažu/adaptaciju različitih izvora o tom značajnom hrvatskom povijesnom događaju ovjekovječenom u kultnoj operi Nikola Šubić Zrinjski.

Zriniada je bila ironičan otklon od tradicionalnih povijesnih klišeja, politička satira kazališno ispričana na dotad neuobičajen, nov način. Sličan satiričan duh i otvorenu strukturu romana pronašao sam u Tornju. Ivan Kušan je u svojoj knjizi Slavnih 89 iz Soca opisao naš prvi susret: U kavani (Kavkaz) me dočekao bradati redatelj i jednostavno mi uručio svoju torbu. U njoj je bio moj Toranj. Promrsio je vrlo sažetim rječnikom -Tu je vaš Toranj....Ja sam tu samo malo...Kad biste vi još nešto....Za scenu...Roman je jednostavno, što bi se reklo kazališnim rječnikom, kojim ću se tek naučiti služiti, malo poštrihao.-Eto, rekao je Miro Međimorec, kao da se ispričava. –Kad biste vi još malo...Za glumce i pozornicu... Nemojte krivo shvatiti... Ne treba tu ništa.... Samo malo.... Ponio sam poštrihanu knjižicu, obećavši da ću nešto pokušati napraviti.

Zriniada

Kako ZKM tada nije imao svoju dvoranu predstave je izvodio na različitim mjestima u gradu, Zriniada je, na primjer, izvedena u Društvenom domu na Trešnjevci, predložio sam direktoru Nikoli Vončini da nađemo veću nekazališnu dvoranu u kojoj ćemo stvoriti novi odnos gledališta, prostora za igru, glumaca i predstave. Prvi izbor je bila dvorana današnje knjižare Profil u Bogovićevoj, tada je taj prostor služio kao gimnastička dvorana. Gimnastičko društvo Partizan ustupilo nam je prostor, ali se tijekom rada pokazalo da nam treba veća dvorana. Pronašli smo je u Kolu, također mjestu koje su koristili gimnastičari, i premjestili se u dvoranu pokraj moje Akademije za kazalište i film na kojoj će Ivan Kušan nekoliko godina kasnije predavati dramaturgiju.

Kušan se složio s mojim štrihovima i redateljskom zamisli i prema mojim zamislima dao se na pisanje nekih scena i songova. Moj izbor prostora i zamisao da gimnastičke sprave budu elementi iz kojih će se graditi predstava, pa i sam toranj, nisu ga previše opterećivali, nije sumnjao u moju redateljsku koncepciju niti se u nju uplitao. S punim pouzdanjem dolazio je na probe i pratio nastajanje te tada politički i kazališno prilično smione predstave. Kušan se u svojoj knjizi uspomena na ljude iz Soca prisjeća: Toranj u dvorani Kola, pokraj moje buduće Kazališne akademije, bio je pun pogodak (...) glumci su igrali na gimnastičkim spravama. Glazbu je pisao, kao i za sve moje predstave s Mirom Međimorcem, Ladislav Tulač.

Kazališna kritičarka Marija Grgičević u najavi predstave u Večernjem listu od 3. II. 1971. istaknula je rijedak primjer suradnje pisca i redatelja i poželjela da se ona proširi, jer se pokazala dobra u slučaju Gerić - Šoljana i njihovih uspješnih i nagrađenih predstava Brdo i Dioklecijanova palača: Nezavisno od krajnjeg uspjeha, uostalom ne valja se igrati proroka, već sam primjer suradnje književnika (Kušan upravo dopisuje songove) i redatelja, koji je kod nas, na žalost tako abnormalno izuzetan, ugodna je novost. Hoće li se nakon plodnog tandema Šoljan-Gerić pojaviti možda još jedan, pred kojim ne bi morale stajati jedino dramatizacije?

Medijski odjeci

Umjesto kod autora, koji je trebao biti mnogo više zabrinut za neobično hrabru scensku prezentaciju svoga hvaljenog satiričnog romana, mnogo veće nepovjerenje vladalo je među glumcima. Većina ih je sa mnom radila Zriniadu, predstavu koja je 1970. dobila Zlatan lovor vijenac na MESS-u (Male eksperimentalne scene u Sarajevu) i bio sam siguran da podržavaju moj redateljski način i mišljenje kazališta. Potpuno novi prostorni dispozitiv predstave u dvorani u kojoj su gledatelji bili smješteni s tri strane, a gimnastičke sprave se pretavarale u stolove i krevete, dvoranu za politički miting i seoski kirvaj, na kraju i u toranj, neke glumce je zbunio.

I sam sam svojim ponašanjem dodao ulje na vatru njihovog nezadovoljstva. Na jednoj od proba, ljut zbog njihovog neangažmana i nevjerovanja u cjelokupnu zamisao predstave, u predstavi su uz glumce statirali i polaznici Glumačkog studija ZKM-a, nazvao sam ih diletantima i oni mi to nisu zaboravili. Svoje nepovjerenje u uspjeh predstave pokazali su slanjem brzojava koji su stali stizati na dan premijere: Mnogo zlatnih i drugih vijenaca, Diletant; Mnogo lijepih novinskih kritika, Diletant; Veliki toranj u karijeri želi manipulirajući, Diletant; Još mnogo scenskih manipulacija, Diletant dva; Mnogo Draženmanipulacije u teatru i životu,vaš diletant; Obdarilo vas divnim novinskim odrescima,odani vam diletant; Obdarilo vas divnim novinskim odrescima, Vama na usluzi diletant; Obdarilo vas divnim novinskim odrescima, Diletant bez zviždaljke, Obdarilo vas divnim novinskim odrescima, Ljubeći vas diletant.

Brzojavi su dokaz kolika je na sam dan premijere bila nesigurnosti i nepovjerenju glumaca u predstavu. Kao uvod u predstavu pred zgradom Kola svirala je limena glazba, dvorana i galerija bile su dupkom pune. Predstava je počela u grču, no kad se publika prvi puta nasmijala Kušanovom duhovitom i zajedljivom dijalogu sve se opustilo, glumci su dobili povjerenje u tekst, svoju igru, prostor, redateljsku zamisao, čak ni mali incident, pad jednog glumca s gimnastičkih sprava, kasnije se ispostavilo da je to bio jedan od pošiljatelja brzojava koji je za hrabrost malo više popio, nije poremetio predstavu.

Uspjeh je bio očigledan, gromoglasan i dug pljesak bio je nagrada za hrabro kazališno istraživanje. Dražen Vukov Colić, u svojoj kazališnoj kritici u Vjesniku, usporedio je dvije predstave koje su se istu večer igrale u HNK-u i dvorani Kola preko puta : U četvrtak navečer u Zagrebu su se sastala dva kazališna vremena (...) U obje se zgrade sviralo i pjevalo, glumilo i plesalo (HNK R. Wagner Majstori pjevači), ali glazba u praizvedbi Tornja Ivana Kušana u režiji Mire Međimorca i izvedba Zagrebačkog kazališta mladih - i pored toga što je bila i vesela i ponekad loše svirana - često je zazvučala kao posmrtni marš starom i konvencionalnom kazalištu....

Na nesreću taj dan bio je izveden atentat na jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Rolovića i političari su predstavu shvatili kao političku provokaciju. Do kraja sezone odigrana je osam puta i na jesen, vruću jesen 1971., nakon još jedne Kušan-Međimorčeve kazališne provokacije u Dubrovniku sa Svrhom od slobode Toranj je zauvijek skinut s pozornice.

Svrha od slobode

Ni Kušan niti ja nismo znali što nam donosi budućnost i nismo bili svjesni da ćemo nakon nekoliko mjeseci i mi postati hrvatski nacionalisti i politički nepodobne osobe, kojima će za dulje vrijeme biti kosta-spaic-150x200onemogućen normalan rad u javnosti, Kušanu u književnosti, meni u kazalištu. Lebdjeli smo na krilima sjajnog prijama gledatelja i dobrih novinskih recenzija na kojima je doletio i poziv umjetničkog ravnatelja dubrovačkih Ljetnih igara Koste Spaića. Pozvao nas je da gostujemo na Igrama, Kušana kao pisca komada koji ću ja režirati. Kušan se ovako prisjeća nastanka tog poziva: Kosta je Spaić predstavu ( Toranj) vidio ili čuo za njen uspjeh (...) tek, naručio je od mene da napišem, za Dubrovačke ljetne igre, igrokaz za redatelja Miru Međimorca i za mlade glumce, netom diplomirane studente glume ili one pred diplomom. Ja sam napisao Svrhu od slobode.

Kosta Spaić, tada Umjetnički ravnatelj dramskog dijela Igara zamislio je za ljeto 1971. dramski program od tri predstave: Pavlimir Junija Palmotića kojeg će on režirati, Eduard II. Bertolta Brechta u režiji Georgija Para i Svrhu od slobode Ivana Kušana u mojoj režiji.

Mene je pozvao da režiram komad na Ljetnim igrama i izaberem pisca s kojim ću surađivati. Naravno da sam izabrao Ivana Kušana s čime se Spaić složio i Kušan je prionuo na posao. Napisao je scenarij i poslali smo ga Spaiću u Njemačku gdje je tada režirao. Složio se s idejom i Kušan ju je stao razrađivati.

Navodim dijelove pisma koje mi je Kosta Spaić poslao iz Njemačke:

"Wuppertal, 6. V. 71. Dragi druže Međimorac, danas sam primio vaše pismo i scenarij. Ideja mi se neobično sviđa. Kritička analiza pojma sloboda-libertas danas je više nego potrebna. Dakako, sada je na Kušanu da tu ideju oblikuje u dijalogu. Kako daleko je došao? Što se tiče scenarija imadem dvije primjedbe. Prvo, prostor: onaj čošak kod ribarnice, koliko se sjećam, nije popločen i prilično je neravan. Valjalo bi izmisliti takva Orlandovsko-Tespijska kola koja se mogu kretati i izvan autostrade. Drugo, svršetak: mislim da su u dramaturgiji (kazališnoj kao i filmskoj) izleti u budućnost, kod vas Marsijanci, dubiozni. To uvijek nekako miriše na kabaret, variete, ili tako nešto. Ali ako vi znate i vidite takvo rješenje, ne dajte se od mene zbuniti. Sada je najvažnije ( podcrtao K.S. ) da sa Izetom, Parom i Racom složite takvu podjelu koja ne kolidira ( podcrtao K.S.) sa Eduardom i Pavlimirom. Molim vas da nakon primitka ovog pisma odmah prionete (podcrtao K.S.) na taj organizacioni težak posao. Koliko znam vi već imate oko sebe grupu mladih glumaca iz Pika i vjerojatno biste najbolje mogli s njima raditi.-Još nešto: ukoliko me moj nos ne vara, ta predstava ne bi smjela biti raspršena na veliki prostor. Otiđite u Dbk i vidite nisu li zidine ipak previsoke, odnosno nisu li suviše naturalističke za ono što želite. Inače sam sretan da ste vi i Kušan nešto poduzeli. Meni sa starijim književnicima to nije uspjelo godinama. Do te predstave mora (podcrtao K.S.) ljetos doći. Javite se. Mnogo pozdrava Kosta Spaić".

Dubrovnik

Ja sam odletio u Dubrovnik i sa scenografom Zvonkom Šulerom, s kojim sam uspješno surađivao u predstavi Baal, razgledao sam dubrovačke otvorene prostore. Protivno Spaićevoj sugestiji, koja se pokazala točnom, odlučio sam se za dio luke s peškarijom, malim gatom i zidinama pozadi. Po mojoj redateljskoj zamisli osvajači su trebali uploviti pravim brodom u luku, penjati se na zidine, osvajati grad koji bi Dubrovčani na zidinama branili. Mala zgrada ribarnice služila bi čas kao zatvor, čas kao Knežev dvor. Kad je Kušan zgotovio prvu verziju teksta napravio sam podjelu od glumaca s Akademije i iz ZKM-a s kojima sam surađivao u Zriniadi i Tornju. Glazbeni suradnik Ladislav Tulač, koji je radio glazbu za obje predstave, sjajno je uglazbio songove za Svrhu od slobode koje su dubrovačka djeca s nama pjevala na probama i po dubrovačkim ulicama i trgovima.

U Zagrebu smo imali nekoliko čitačih proba, a onda smo otputovali u Dubrovnik, s nama i Ivan Kušan. Prisustvovao je čitačim probama i prvim aranžirkama na pozornici Kazališta Marin Držić, gdjegod smo vidjeli da je to dramaturški potrebno Kušan je dopisivao i proširivao dijalog, likove i radnju. Što bismo dogovorili na probi Kušan bi dopisao preko noći. U zajedničkom radu glumaca, redatelja i pisca dovršavali smo tekst, razvijali maštovitu, neverbalnu igru, improvizirali, domišljali kako vješto premostiti velika vremenska razdoblja koja je doticao tekst, trudili se postići brzinu u igri i začudnost događanja.

Uvježbavali smo pjevanje, ples, tehnički zahtjevne promjene mjesta i vremena, pokušavali sabijati stoljeća u kratke i sažete scene. Radovali smo se svakoj dosjetki, gegu, glumačkoj darovitosti Mladena Budiščaka-Budilice, neumornog pokretača igre, neodoljivog šarmera i sjajnog improvizatora. Dani su se spajali s noćima, bili smo obuzeti radošću stvaranja duhovite, istovremeno i jako ozbiljne predstave koja se ticala svih nas.

Miroslav Međimorec
Simpozij u Društvu hrvatskih književnika 24. kolovoza 2008.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.