Figa u džepu

Aktualni predsjednik RH Stjepan Mesić ono malo predsjedničkog mandata što mu je još ostalo uporno koristi za provođenje političkih poteza i davanje izjava koje će Hrvatsku - barem još neko vrijeme zasigurno ostaviti podalje od Europe, i što je još gore, u opasnoj blizini Zapadnog Balkana. Danas, više nego ikada, a nakon niza godina njegove «vladavine iz sjene», može se ustvrditi da nas je upravo takva politika njega i njegovih političkih istomišljenika kojima su puna usta Europe dok istovremeno u džepu stišću fige, dovela u nezavidnu vanjskopolitičku situaciju.

Nabrajati sve dvostruke poteze i politikantska blefiranja mnogih hrvatskih političara na ovome mjestu nije potrebno, uostalom, većina naših čitatelja je s istima itekako dobro upoznata. Možda se zgodno samo prisjetiti onih koji su obilježili sam početak Mesićevog predsjednikovanja, do ovih današnjih najsvježijih bisera u nizu, kojima se čitava Mesićeva politička priča zaokružuje u jasnu cjelinu. Početak je naravno vezan uz Mesićeva osobna svjedočenja u Haagu i činjenice da su dokumenti s oznakom «državna tajna» mimo procedure završili u Haagu, što bi se u svakoj demokratskoj državi zapadnoga svijeta (koje Mesić tako često spominje) javno osudilo, dok je u RH situacija posve obratna, a Mesić se svojom politikom još hvali i ponosi.

Gotovo desetljeće kasnije – čini se, i dalje varijacije na istu temu – samo što su ovoga puta aktualni takozvani topnički dnevnici, koji ne postoje ili ih nitko nikada nije vidio, osim izgleda predsjednika Mesića koji na sva zvona ponavlja kako oni postoje i kako ih treba tražiti u arhivi Ministarstva obrane. Mesić se naravno poslužio svojevrsnim "lukavstvom", jer po logici je stvari mnogo teže dokazati da nešto ne postoji kada ne postoji, nego obratno. Šteta koju na taj način čini državi velika je, a čitava stvar još je teže probavljiva ako se u obzir uzme da predsjednik svoje postupke opravdava «žarkom željom» da Hrvatska što prije uđe u EU – istovremeno bez ikakvih problema gledajući u oči hrvatskoj javnosti.

U kratkim predasima od svoje mukotrpne borbe s Katoličkom Crkvom - gdje su se s druge strane nedavno baš na temu topničkih dnevnika čula upozorenja o veleizdajničkom ponašanju - Mesić nalazi vremena i za bavljenje njemu tako dragom «fašističkom tematikom». Ovoga puta riječ je o «fašistoidnom» Thompsonu kojem je zahvaljujući mukotrpnim zalaganjima domaćih i stranih dušobrižnika zabranjen ulazak u Švicarsku, a za kojeg se (jer se radi o pravu koje ima svaki državljanin RH) usudilo založiti Ministarsvo vanjskih poslova. Na tu okolnost Mesić je smatrao neophodnim čak i pismenim putem poslati oštru opasku u kojoj upozorava da se «Hrvatska kroz takav postupak prikazuje u najmanju ruku u čudnom svjetlu». Ono što je zaista u čitavoj priči čudno jest da predsjednik nakon svih neugodnosti i klipova koje je, ako se podcrtaju stvari, proteklih godina bacao politici u Banskim dvorima i njenom cilju da Hrvatska uđe u EU (više sa, nego bez dodatnih susjednobalkanskih utega), još uvijek smatra kako ima bilo kakvog kredibiliteta. Zaboravljajući onu staru – Ako laže koza, ne laže rog!

A kako bi svojim političkim mecenama osigurao odgovarajućeg nasljednika na svojoj izrazito važnoj funkciji, Mesić je manje-više javno stao iza predsjedničkog kandidata Nadana Vidoševića. To bi i u slučaju da se uspiju sakriti svi politički repovi toga gospodina, koji će u kampanji imati posla preko glave rasvijetliti svoju ulogu u gospodarskim podvizima i privatizaciji - kao i objasniti podrijetlo svoje imovine o čemu naveliko pišu pojedini hrvatski mediji – već bio sasvim dovoljan znak za opasnost i uzbunu.

A da će Vidošević krenuti utabanim stazama aktualnog predsjednika pokazuju i njegove fige u džepu, odnosno najave u Jutarnjem listu, kako bi kao predsjednik «na menadžerske pozicije postavio časnike iz Domovinskog rata». Reklo bi se, demagogija i pamflet kojeg se ne bi posramio ni njegov,  kako se po svemu čini, glavni politički uzor Stjepan Mesić. Bilo kako bilo, ovakvi «primjerci» političke elite trebali bi zbog svojih postupaka biti pozvani da u najmanju ruku razjasne umjesto da dalje mute neke stvari pred hrvatskom javnošću, a ne nagrađivani visokim političkim funkcijama u državi. A sve dok se to ne dogodi i dok na najviše državničke pozicije ne stupe ljudi bez fige u džepu, ali i čista obraza i s Hrvatskom na srcu, pozitivne je pomake iluzorno očekivati.

M.M.B.