Postoji li sloboda govora u Hrvatskoj?

Sloboda govora je temeljno pravo čovjeka, osnova slobodnog društva. Ona daje mogućnost pojedincu da iskaže svoje ideje, pokaže svoje nezadovoljstvo ili zadovoljstvo s nekim ili nečim. Smatra se da je neophodna za postojanje demokratske vlasti. Ovako nekako bi glasila definicija slobode govora u teoriji. No u praksi, konkretno u današnjoj «demokratskoj» Hrvatskoj o slobodi je govora pričati ili pisati poprilično osjetljiva tema. A jedan od najsvježijih primjera kako «sloboda govora» u Lijepoj Našoj zaista funkcionira (ili bolje rečeno –ne), jest od određenih političko-medijskih struktura na nož dočekana propovijed biskupa Slobodana Štambuka, održana povodom obilježavanja Dana hrvatskih mučenika na Udbini.

O toj je propovijedi riječi bilo i na ovome Portalu. Podsjećamo, na biskupovu izjavu kojom se usudio izraziti želju da za novog hrvatskog predsjednika bude izabran katolik, i to ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, pobunili  su se dežurni dušobrižnici koje ne treba ponovno poimence nabrajati i raditi im dodatnu reklamu. O tome je konkretnom slučaju već zaista mnogo rečeno, no ostaje činjenica da katolici u svojoj «demokratskoj» državi danas očito itekako moraju paziti što i kako govore, baš kao što su to morali činiti prije devedesetih. U biskupovoj propovijedi postoji još jedan vrlo važan trenutak, koji naravno ni približno nije izazvao takvo medijsko zanimanje, a sadrži vrlo važnu i temeljnu poruku.

«...Ovdje ćemo se učiti biti svoji! I danas smo ovdje došli učiti kako se snalaziti u vremenima kad su neki sjetili koliko Križ Kristov smeta, ometa, ometa suživot… Tako kažu i zato ga treba ukloniti, a sve zbog tolerancije! Tolerancija je uvažavanje dugoga, prihvaćanje drugoga s njegovim osobitostima, ali ne i izbjegavanje svojega, ustuk pred drugima kako bi se njima svidio. To Gospodine moje, nije tolerancija – to bi bilo samoubojstvo svojega dostojanstva! U vrijeme kada neki i na javna prijevozna sredstva žele postaviti parolu: „Nema Boga – nema gospodara!“ Da, dobro ste rekli, kad nema Boga – nema ni gospodara, činiš što te je volja, putuješ u pravcima kojim ti želiš, nema nikakve kontrole. Ili ono što davno izreče slavi Rus: „Ako nema Boga – sve je dozvoljeno!“ (Dostojevski) Zastrašujuće dozvoljeno! Zastrašujuće opasno!»

Postavlja se pitanje možemo li mi danas zaista govoriti i živjeti vlastitu slobodu misli, izražavanja uz toleranciju tuđeg prava na isto? Odgovor je vrlo jednostavan – ne možemo. Probajmo samo zamisliti koliko bi se Udruga i «moralnih vertikala» u Hrvatskoj uzbunilo  kad bi se primjerice neka javna osoba usudila reći kako bi radije da joj dijete bude heteroseksualnog nego homoseksualnog opredjeljenja. Ovdje je naime riječ o primarnoj borbi za nastavak ljudske vrste. A u hrvatskim uvjetima i preduvjet funkcioniranja društva za koje desetljeće, odnosno pitanje od iznimne važnosti pogotovo kada je riječ o brojčano malim nacijama ozbiljno pogođenim demografskim padom.

Nadalje, kakva su današnja prava roditelja u odgoju svoje djece i može li si roditelj pod paskom raznoraznih «dobronamjernika» u današnjem «slobodnom» društvu uopće dopustiti u javnosti i na najblaži mogući način kazniti svoje dijete za neposluh? Ili to ne će učiniti jer mu više nitko ne može jamčiti da mu socijalne službe ne će pozvoniti na vrata. Kakve su ovlasti profesora u školi spram učenika? Nitko pri zdravoj pameti ne može zagovarati fizičko maltretiranje djece, kako vlastite tako niti tuđe. Ali određene preventivne, a zatim i restriktivne mjere i sankcije moraju postojati, na kraju krajeva zbog dobrobiti te iste djece koja moraju naučiti kako postoji granica dobrog ukusa i odgoja. Granica koja se, pogotovo u javnim ustanovama za obrazovanje, ne bi smjela prelaziti jer te iste institucije tada gube svoj primarni smisao.

Vrlo je popularna priča i o zlostavljanju na poslu, takozvanom «mobingu». Za koji apsolutno trebaju postojati kaznene mjere, ali takve mjere trebale bi postojati i za one koji tu mogućnost zloupotrebljavaju ili od nje pokušavaju izvući materijalnu korist: A takvih je u ovom beskrupuloznom svijetu danas također sve više i više... Dapače, borba protiv «mobinga» postala je i sama unosan posao na kojem se može dobro zaraditi.

Uzevši u obzir samo ovih nekoliko primjera moglo bi se zaključiti kako se Hrvatska danas vezano uz «slobodu govora» može mjeriti samo i jedino s zemljama poput Irana, Uzbekistana, Čada ili Afganistana. Ali, na žalost, samo na prvi i površan pogled. Jer opisana je problematika prvenstveno i ponajviše boljka današnjeg Zapadnog svijeta, kojem mi Hrvati bezrezervno i nekritički težimo godinama. Vremena su se promijenila, a Zapad neumitno ulazi u krizu vrijednosti. Danas na Zapadu ne vladaju više «demokracije» kakvima bi hrvatsko društvo trebalo stremiti i demokraciji kakvu je željelo razviti nakon pola stoljeća komunističkog mraka. A u tom se komunističkom mraku barem znalo što se smije, a što ne, što je zabranjeno, a što dopušteno (naravno bez ikakvog opravdanja za isto).

No u današnjoj Hrvatskoj, situacija se na žalost što se same slobode tiče i nije previše promijenila. Znatno je samo porasla količina dvoličnosti, po kojoj je formalno «sve dopušteno», a zapravo dopušteno nije ništa. Odgajati djecu u zdrave i normalne ljude, potpuno slobodno prakticirati svoju vjeru ili otvoreno reći vlastite političke želje i nade. Iz javnih će se ustanova kako se stvari čine početi uklanjati križevi, a sljedeći će korak biti trganje križića koji se nose oko vrata, baš kao u «dobra stara vremena». Samo što su onda svi znali u kakvom režimu žive, a danas to još mnogima ipak nije do kraja jasno. Ali će im lako može biti ubrzo postati.

M.M.B.