Neka o nama ne sude po sebi

Hrvati ne žele raditi, uživaju u državnoj pomoći i povlasticama, a imaju najviše plaće u regiji, stoji po nekim medijskim napisima u zaključcima zadnjeg izvještaja Svjetske banke o hrvatskoj radnoj i socijalnoj situaciji. Pa iako je ovakva percepcija u određenom dijelu točna, s generalizacijama i površnim poopćavanjima takve vrste ipak se nemoguće složiti. Takve «kvalifikacije» Hrvata kao naroda u cjelini neodoljivo podsjećaju na slična medijska ispiranja mozgova koja smo već dugi niz godina prisiljeni slušati, a po kojima su Hrvati – zaostali ognjištari, Balkanci, skloni korupciji i krađi,općenito nesposobni za vlastitu državu, i ne zaboravimo, kada sve ovo nije dovoljno, «profašistički nastrojeni». Zabluda do zablude.

Ako su Hrvati kroz čitavu povijest slovili za odlične radnike (na žalost, uglavnom za tuđu vlastelu) i ratnike (pod tuđim zastavama), postavlja se pitanje kako je moguće da se takav mentalitet pretvorio danas u radikalno drugačiji, odnosno u dijelu u kojem je to točno, gdje leže uzroci problema. A uzroci problema, kao mnogih drugih koji nisu tema ovog komentara, jesu u jugoslavenskom nasljeđu i bivšem komunističkom sustavu.

Kultura nerada i prividne socijalne sigurnosti proizašle iz enormnog vanjskog zaduživanja vrlo je logično ostavila traga na generacijama ljudi rođenih i odraslih u vremenu kada se to događalo. Vremenu kada je posao bio vrlo siguran, kada su se – ako se «ispravno» mislilo i djelovalo vrlo jednostavno rješavala stambena pitanja. Posao i stan, bili su uz takve ustupke gotovo sigurna stvar.

Dati priliku onima koji hoće raditi

Početkom devedesetih dogodio se nagli prijelaz u svojevrsni oblik kapitalizma, ali što je vrlo važno, Hrvatskoj se dogodio rat. Mnogi su se ljudi tijekom tih burnih vremena, pogotovo oni navikli bez puno ili imalo truda živjeti na državnim jaslama tijekom tranzicije naprosto pogubili. Mnogi od njih nisu se «pronašli» do današnjih dana. Upravo taj sloj ljudi danas je onaj koji bismo uvjetno rečeno mogli nazvati neradničkim, jer mnogi od njih kradu Bogu dane na poslu ili u birtijama, pričajući o privatizaciji, kladionici, Blanki Vlašić ili o «dobrim starim vremenima». Mnogi od njih nemaju odgovarajuću ili nikakvu stručnu spremu za poslove koje su komunizmu mogli obavljati iz jednog razloga – što su bili podobni, odnosno neprimjetni. Svi poslovi koje bi oni danas uspješno mogli raditi su nekoliko razina ispod već steknutih pozicija, i stoga – nisu prihvatljivi.

S druge strane, nitko ne spominje veliki broj ljudi u Hrvatskoj  koji danas itekako radi i mora raditi kako bi prehranio vlastitu obitelj, a i sve one koji su se na njih navalili. Isto tako, iako se u Hrvatskoj teško živi, veliki broj građana još uvijek si bez problema može priuštiti osnovne stvari, a mnogi od njih i neke, uvjetno rečeno luksuze, pa makar i preko svojih mogućnosti. Živi se na minuse u tekućim računima, peglaju se kartice i dižu krediti, ali sve se to od nečega mora i platiti. Strane banke u Hrvatskoj ne bi bilježile odlične zarade samo od čistoga zraka, zar ne? Prema tome, u Hrvatskoj se neosporno radi.

I zato nije istina da Hrvati ne žele raditi. Velika većina ipak želi nešto više i bolje za sebe i svoju djecu. No, ono što bi trebalo omogućiti jest da ljudi s odgovarajućim kvalifikacijama za određeni posao i željom za radom dobiju priliku to radom i ostvariti, i na kraju krajeva – zaraditi, a ne samo preživjeti. Oni koji to ne će, a takvih ima svugdje a ne samo u Hrvatskoj, neka žive od socijalne pomoći, umjesto da sjede recimo po nadzornim odborima državnih tvrtki. No sve dok je realno stanje upravo suprotno, dok najviše zarađuju upravo oni koji rade najmanje, a to im, paradoksa radi omogućava novac upravo one šutljive većine koja krvavo zarađuje svoj kruh, pozitivne pomake kao i smanjenje akumuliranog, opravdanog nezadovoljstva građana teško je za očekivati.

Kada je dug nastao?

Drugi najčešće spominjani problem jesu krađa i korupcija. A kad se kaže krađa, automatski se, ponovno pod medijsko-političkim utjecajima pomisli na privatizaciju provedenu devedesetih godina. Privatizaciju koja jest bila manjkava i neprihvatljiva, ali koja zasigurno nije i ne može biti kriva za sve aktualne hrvatske nedaće i probleme. U prilog tome, vrlo precizno, govore brojke i statistika.

Hrvatski vanjski dug do 2000. godine iznosio je i pored rata 7 milijardi eura, od kojih je pola naslijeđeno iz Jugoslavije, a danas je već, nepunih deset godina kasnije, 40 milijardi eura! Ti pokazatelji najbolje ocrtavaju kako 2000. godine nije došlo do najavljivanih i obećanih promjena prema boljem, nego upravo obrnuto. Stoga, neka aktualne političke elite svoje kule u pijesku i dalje grade na lažnim mitovima o «duhovima privatizacijske prošlosti» koji su osakatili današnju državu. To sakaćenje počelo je, zapravo, znatno prije nastanka samostalne hrvatske države, trajalo je za vrijeme Domovinskog rata smanjenim intenzitetom, da bi se danas ispod žita provodilo više nego ikad.

Stoga, nisu nam za ovo što nam se danas događa kriva bivša vlast, Franjo Tuđman, rat, ili lijenost naroda. Kriva je današnja političko-medijska oligarhija koja nas sada još želi izgleda uvjeriti kako bolje nismo ni zaslužili. Jesmo, zaslužili smo puno bolje. Zaslužili smo živjeti od svoga rada. A vi dame i gospodo, koji to ne razumijete, barem ne sudite o nama po sebi.

M.M.B.