Ratni zločini u Hrvatskoj

Prije nekoliko dana mediji su donijeli vijest o smrti jednog od, široj javnosti možda i najpoznatijih ratnih zločinaca iz razdoblja nakon završetka Drugog svjetskog rata. Riječ je o Simi Dubajiću – partizanu i komunistu, čovjeku koji se javno hvalio kako je samo na Kočevskom Rogu osobno nadgledao ubijanje oko 13.000 Hrvata. A kako njegova, kako je on to volio kazati «mitološka ubojstva Hrvata i Ustaša» ne bi ostala nezabilježena, Dubajić se 2006. potrudio izdati autobiografiju 'Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga' u kojoj priznaje kako je sa svojim «suborcima» sudjelovao u ubijanju ukupno oko 30.000 ljudi.

Ni izdavanje knjige Dubajiću očito nije bilo dovoljno pa je svoje zločine vrlo iscrpno priznao i opisao i u brojnim novinskim člancima kao i pred TV kamerama. No, usprkos zaista bogatoj arhivskoj građi i dokaznom materijalu, hrvatsko Državno odvjetništvo čak tri godine nije nalazilo shodnim protiv «Titovog ljubimca» (citat iz Dubajićeve knjige) podignuti optužnicu. Tjeralica je raspisana tek proljetos, kada je već 86-godišnji Dubajić u Beogradu ležao teško bolestan, praktički na umoru. Ovo je naravno samo jedan od brojnih primjera kronične "nezainteresiranosti" i nedostatka političke volje u Hrvatskoj za dokumentirano i objektivno istraživanje zlodjela počinjena nad hrvatskim narodom u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Zanimljivo kako se na Dubajićeve priče u današnjoj antifašističkoj Hrvatskoj nitko od vodećih državnih dužnosnika niti jednom nije imao potrebe na ovaj ili onaj način osvrnuti. Što zapravo ni ne čudi ako se u obzir uzme sada već duži niz godina ustaljena politika prešućivanja zločina nad Hrvatima. A to prešućivanje ne odnosi se samo na razdoblje prije šezdesetak godina, slična se taktika primjenjuje i za srpske zločine počinjene u Domovinskom ratu. A kao što su se tada potencirali ustaški zločini kako bi se što više ušutkale priče o Bleiburgu i Križnim putevima, sličnom se metodom danas prenapuhuju pojedinačni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu.

No, ovoga se puta otišlo i korak dalje pa se hrvatskim generalima popraćeno velikom medijskom pažnjom sudi za ratne zločine počinjene u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije, u gotovo jednakom, ako ne i većem omjeru kao i agresoru, što je vjerojatno u povijesti još nezabilježen primjer. Pogotovo ako se uzme još u obzir i nerazmjer žrtava zločina. Tako, primjerice, predsjednik Mesić stalno govori da se svi zločini iz Domovinskog rata, bez obzira na kojoj strani su počinjeni trebaju istražiti,  govori da je on za istinu i da je u Haagu govorio istinu, da se zalaže za vladavinu zakona. Međutim, kada je prije nekog vremena nekoliko osoba osumnjičenih za zločine poslije Drugog svjetskog rata privedeno na obavijesni razgovor, Mesić se tome glasno usprotivio i rekao nešto u stilu kako se «u to ne treba dirati» i da je to «revizija NDH nostalgičara».

Postavlja se pitanje što bi bilo da su primjerice tada Dubajić, ili četrdeset godina kasnije Karadžić, Mladić i ostali pobili na tisuće ljudi, pripadnika neke druge nacije? Što bi se dogodilo da nije riječ o Hrvatima, nego primjerice o Amerikancima, Englezima ili Židovima napadnutima na njihovom teritoriju? Bi li se i njihovim generalima i vojnicima sudilo ovako kao što se sudi Hrvatima u Den Haagu? Odgovor na to pitanje jasan je baš kao i činjenica tko je u čitavoj priči zločinac, a tko žrtva. A prava se istina prešućuje zato što Hrvatskom ponovno na ovaj ili onaj način posredno vladaju ljudi čija savjest nije i ne može biti čista. A dok se to ne promijeni, politika utvrđivanja istine o stradanjima hrvatskog naroda kroz svih posljednjih sedam desetljeća ostati će samo pusta želja.

M.M.B.