Loše sluge loših gospodara

Prašina koja se u javnosti, a posebice među pripadnicima opozicijskih stranaka SDP-a i HNS-a podigla vezano uz ostavku sada već bivšeg premijera Sanadera još uvijek se nije slegla. I ne samo to, nego kao da se stalno pronalaze razlozi kako bi se potenciralo stanje svijesti o po riječima neumorne Vesne Pusić padu vlade i potrebi prijevremenih izbora, koji bi značili gubitak vremena od još barem dva mjeseca u trenutku kada vremena za gubljenje jednostavno nema. Ali ta činjenica navodno socijalno osviještenu oporbu, kad zamiriše mogućnost osvajanja vlasti izgleda ne smeta ni približno kao inače. A da SDP zaista ne misli odustati od svoje borbe dokazuje i nedjeljni istup uvijek prisutnog Nenada Stazića, koji se ovoga puta prigodno privremeno s afere «kamioni» prebacio i obrušio na HTV zato što se kao nacionalna televizija usudila emitirati posljednji govor premijera u ostavci.

Jer to po SDP-u nije pitanje od nacionalne važnosti već puko kršenje Zakona o elektroničkim medijima. SDP-ov «glasnogovornik» Stazić spominje mogućnost podizanja kaznene prijave i smatra kako bi Vanja Sutlić i Hloverka Novak Srzić trebali podnjeti ostavke jer su po njegovim riječima od HTV-a «napravili bilten HDZ-a». U što bi možda još i mogao povjerovati čovjek koji proteklih godina niti jednom nije upalio TV. Ali, ako je riječ i o samo povremenom gledatelju informativnog programa nacionalne televizije ne bi mogla promaći činjenica da je situacija blago rečeno upravo suprotna. Jer su i središnji dnevnik i ostale vijesti i nažalost većina informativnih emisija već godinama manje ili više suptilno, ali neosporno vješto obojane naglašeno anacionalnim bojama. S druge strane time se izravno krše odredbe Zakona o HRT-u koje jasno kažu da je njegova zadaća emitiranje programa koji obuhvaća sve elemente koji se odnose na nacionalne vrijednosti i bogatstvo, što se naravno ne odnosi samo na informativi program. Primjerice, dokumentarni program takve emisije ne proizvodi već godinama, pa se postavlja pitanje kamo odlaze silne milijarde kuna koje nacionalna televizija dobiva i kako to da Stazić i njemu slični nikad vezano uz tu problematiku nikada ništa nisu našli spornim. Pitanje je naravno retoričke naravi.

Javna je tajna da je većina novinara koji su mislili i željeli raditi drugačije, odnosno objektivno i nepristrano već odavno izgubila priliku raditi svoj posao ili su gurnuti na margine zbivanja i mogu biti sretni da ne izvješćuju o promjenama cijena sira i vrhnja na tržnicama. Građani dakle već duže vrijeme imaju prilike slušati zagovornike gotovo isključivo samo određene političke opcije. Možda su najbolji primjeri predstojeći predsjednički izbori i usporedba u koliko je emisija HTV-a primjerice imao prilike gostovati SDP-ov kandidat dr.Ivo Josipović u odnosu na dr. Miroslava Tuđmana. Josipović je naime od Nove Godine do sada gostovao više od 30 puta, što bi u prijevodu značilo barem jednom tjedno (o čemu smo i pisali na Portalu), dok se prilozi o Miroslavu Tuđmanu jedva i ako mogu nabrojati na prste jedne ruke. Toliko o neovisnom novinarstvu na samo jednom banalnom primjeru, a sličnih je primjera nažalost beskrajno mnogo.

Ako bismo pak pričali o istraživačkom novinarstvu, situacija je još i gora, jer ta je vrsta u hrvatskim medijima gotovo u izumiranju. Drugim riječima ili ga nema ili se radi planski i smišljeno u smislu diskreditiranja pripadnika samo određenih političkih opcija, koje se uvijek i iznova povezuje s kriminalnim radnjama. A kriminal je kao što svi znamo neosporno u velikoj mjeri prisutan svugdje i niti jedna politička stranka od toga se do sad nije pokazala imunom, samo što se građanima uporno pokušava naslikati crno-bijela slika. Nedavno smo na Portalu pisali o novinaru Hrvoju Appeltu, koji je na tematskoj sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije 'Sloboda medija i borba s korupcijom' prepričao okolnosti pod kojima je dobio otkaz prvo u Jutarnjem listu, a onda i u tjedniku Globus u kojima se bavio istraživačkim novinarstvom.

Ono što se dogodilo Appeltu za svaku je osudu no ipak se postavlja pitanje kako to da je sve bilo u najboljem redu, odnosno kako je duži niz godina smatran jednim od istaknutijih istraživačkih novinara u Hrvatskoj, dok je naravno pisao «gazdama» po volji. Međutim, bio je dovoljan i samo jedan pogrešan korak, bolje rečeno napad usmjeren na «krive ljude u krivo vrijeme» (između ostalog pisalo se i o stipendiji Sanaderove kćeri), a da ga se preko noći proglasi lijenim zaposlenikom koji ne piše dovoljno članaka. Čovjek očito nije na vrijeme shvatio da su se «gazde» u međuvremenu zbližile s ljudima koji su im ranije bili omiljena meta. Postavlja se pitanje zašto Appelt u situaciji u kojoj se našao do kraja otvoreno nije progovorio o načinu na koji se moraju opsluživati mediji u Hrvatskoj i o postavljenim pravilima igre, te pružio nekoliko primjera koji bi obuhvatili čitavi spektar hrvatske politike, a ne samo pojedine segmente i aktere. Ovako i Appelt je svojom nedorečenošću ispao prije svega dvoličan i ciničan.

Novinari su dakle danas u Hrvatskoj miljama daleko od profesionalnosti i objektivnosti koje su osnovna pretpostavka ostvarenja potpune medijske slobode govora i pisanja, većinom u sprezi s određenim političkim strujama, baš kao «loše sluge loših gospodara». U takvoj situaciji istupi poput ovog najnovijeg Nenada Stazića vezano uz HTV-ovo prenošenje Sanaderova govora, čine se kao opstrukcija zdrave pameti, oksimoron mentalne svijesti i žalosna potvrda nezadovoljavajuće razine i osakaćene demokracije koju danas u ovoj državi na svojoj koži, neki više, a neki manje sustavno osjećamo.

M.M.B.