Rizična igra

U skladu s predviđanjima koja smo posljednjih dana iznijeli na Portalu, 13. Opći sabor HDZ-a održan u subotu u zagrebačkoj Areni pokazao je kako je dr. Ivo Sanader doduše po svojim riječima napustio politiku, davši ostavku na svoje funkcije premijera i voditelja stranke, ali, kako je to isto tako i sam ustvrdio, politika nikako nije izašla iz njega. Pa iako se nije već sada kandidirao za predsjednika na predstojećim predsjedničkim izborima, iz njegova se nastupa i držanja na Saboru jasno moglo iščitati da je dojučerašnji hrvatski premijer, usprkos svojim javnim odlukama koje ukazuju na suprotno, zapravo itekako željan politike i kako je se ne namjerava samo tako odreći.

Zadnji Sanaderov, svakako radikalan i za politiku ipak neuobičajen potez, mora se dovesti u izravnu vezu s teškim neuspjehom njegove politike na unutarnjem i vanjskom planu. Jer, nakon svih doživljenih poraza, nakon što je Europi na pladnju ponudio sve što je imao i mogao (ne i smio!), a za što je Hrvatska od te iste Europe zauzvrat dobila gotovo ništa, Sanader je valjda procijenio kako mu je najbolje zaigrati „ruski rulet“. Odnosno, krenuti u rizičnu igru koja bi mu mogla donijeti, ali i oduzeti mnogo od onoga što je do sad u svojoj političkoj karijeri kroz posljednjih dvadesetak godina za sebe izgradio i namaknuo. A ako i ne uspije, rekli bi, nikom ništa. Lagodan život mu je osiguran, nastavio se on u Hrvatskoj ili se Sanader preseli u Europsku uniju - potpuno svejedno.

Trgovina samim sobom

Nakon što više ništa nije ostalo za prodati, te nakon što je vrlo uspješno kroz nametanje "nove paradigme hrvatstva" završio s projektom zatiranja nacionalnog identiteta i ponosa, Sanader je ponudio Europskoj uniji ono zadnje - sebe - odnosno, svoju ostavku.

Koje su političke konzekvence takvog poteza? U trenutku povlačenja Sanader je automatski po prirodi stvari otvorio prostor takozvanom „desnom krilu“ HDZ-a, što god to zapravo danas u HDZ-u značilo. A ovakav razvoj, za početak, mnogim stranim čimbenicima ne može biti po volji. Kako onima koji su bili skloni Sanaderu, kao primjerice oni iz Njemačke i Austrije, tako ni onima koji bi u novim okolnostima na vlast rado doveli SDP, a pogotovo Mesiću našli dostojnog nasljednika, kao primjerice Velika Britanija. Ovim drugima, Zapadni Balkan sa Srbijom u središtu je nesumnjivo i dalje glavni strateški cilj, koji Sanader ničim bitno nije ugrozio, ali netko drugi daljnjim preslagivanjem političke scene  u Hrvatskoj bi mogao.

Podrška Angele Merkel

Sanader je u skladu sa željama raznih stranih čimbenika proteklih godina obavio mnoge „prljave poslove“. Ponajprije se tu misli na prodaju „obiteljskog srebra“, trgovanje nacionalnim interesima poput ZERP-a, izručenje hrvatskih generala, pa sve do aktualnog tragikomičnog fabriciranja dokaza za Haški sud u vidu nabavljanja imaginarnih topničkih dnevnika. Zaista, može se slobodno reći, Sanader je svojom „velikodušnošću“ itekako zadužio i svoje simpatizere, ali i svoje protivnike unutar Europske unije.

Nakon Sanaderove ostavke, njegovi protivnici zaigrat će vjerojatno na kartu SDP-a, dok će njemu skloni krugovi pokušati očistiti mu put za povratak. A da bi tome moglo biti tako pokazuje i prisutnost Christiana Schmidta, njemačkog državnog parlamentarnog tajnika i izaslanika njemačke kancelarke Angele Merkel na 13. Saboru HDZ-a. On je politici Ive Sanadera pružio izravnu podršku najavivši kako se od jeseni može očekivati jača inicijativa u rješavanju slovenske blokade hrvatskih pregovora s Europskom Unijom, te kako je Hrvatska jedina nova članica na putu u EU koju će svim mogućnostima podupirati.

Drugim riječima, ako se kroz iduće mjesece slovenska blokada obustavi i pregovori ponovo pokrenu, zasluge će neminovno pripisati Sanaderu. On bi se onda u tom slučaju, možda već i u rujnu kao kandidat za predsjedničke izbore, u politiku mogao vratiti kao hrvatski „spasitelj“, na krilima svojih „fantastičnih, dalekovidnih i hrabrih“ političkih promišljanja.

Predsjednički kandidat Andrija Hebrang

Iako je Sanader osobno podršku u predsjedničkoj kandidaturi Andriji Hebrangu, treba primijetiti kako HDZ svog kandidata još nije službeno izabrao. Uostalom, kandidaturu Andirje Hebranga smo na Portalu kao izglednu mogućnost predvidjeli neposredno nakon obilježavanja Bleiburške tragedije, kada smo objasnili zašto bi po nama upravo Hebrang za Sanadera bio odličan izbor [Andrija Hebrang - HDZ-ov kandidat na predsjedničkim izborima?].

U međuvremenu, na čelo Vlade i HDZ-a Sanader je prikladno postavio svoju „pobočnicu“ Jadranku Kosor, ženu koja je ne tako davno doživjela veliki politički poraz, izgubivši uvjerljivo u utrci za predsjednika RH. Štoviše, danas, kao ni jučer, Jadranka Kosor nema veću podršku ni u stranci ni u narodu. Tako su već na samom Saboru neki HDZ-ovci tijekom njena izlaganja otvoreno pokazivali znakove dosade i nezainteresiranosti. Zato je za očekivati da Sanader s kartom Jadranke Kosor ne će biti u mogućnosti držati sve konce u rukama u nedogled, i da u tom smislu Sanader nema nego vjerojatno nekoliko mjeseci.

I u tome je upravo glavni rizik Sanaderove „igre“. Jer logično je da će njegov trenutno jak utjecaj u stranci i državi s vremenom kopniti. Hoće li se preduvjeti potrebni za Sanaderov povratak na velika vrata u politiku (prestanak slovenske blokade) do tad ispuniti, ostaje za vidjeti. Bilo kako bilo, Sanader je svjesno riskirao, ali se prije toga potrudio stvari optimalno organizirati i pripremiti u svoju korist i u korist mogućeg političkog „uskrsnuća“. No, isto tako, stvari u politici lako mogu krenuti neočekivanim putem, kao što recimo bilo teško predvidjeti da će "jaki premijer" već nakon dva dana od mnogih biti doživljen kao prvorazredna kukavica.

Sjevernokorejski model

A što je tek s posljedicama Sanaderove vladavine? One su itekako vidljive već i u načinu na koji je provedena nova kadrovska križaljka na Saboru HDZ-a. Scena u kojoj deset tisuća ljudi u dvorani javno diže ruke samo za jednog kandidata, jednoglasno, režirana je u maniri na kojoj bi aktualnoj HDZ-ovoj vrhuški mogla pozavidjeti možda još samo ona sjevernokorejska. To se do sada nije radilo nikada, odnosno, nečega takvoga nije naravno bilo ni na jednom HDZ-ovom Saboru. Toliko o demokratskoj Republici Hrvatskoj i njezinom velikom desetgodišnjem napretku.

M. M. B. i M. M.