Pravda u sjeni politike

Sudeći prema najavama medijskih izvora «bliskih» Sanaderu, relativno pozitivno izvješće koje je o suradnji Hrvatske s Haškim sudom Vijeću sigurnosti UN-a podnio glavni haški tužitelj Serge Brammertz, nikoga nije pretjerano iznenadilo. A što u izvješću piše? Brammertz je dakle naveo kako je Hrvatska u proteklih šest mjeseci učinila pomak te je čak zahvalio premijeru Ivi Sanaderu na njegovu osobnom angažmanu i pomoći. Ipak, istaknuo je kako Ured tužitelja nije uspio dobiti određeni broj «ključnih vojnih dokumenata» vezanih uz akciju Oluja. Riječ je, naravno, o takozvanim topničkim dnevnicima.

Pritom Brammertz, kao uostalom i nitko drugi od strane tužiteljstva ili Haškog suda općenito nisu našli shodnim objasniti kada su to i na koji način imaginarni topnički dnevnici za njih postali «ključnim dokazom» s obzirom da je optužnica protiv Ante Gotovine podignuta 2001. godine, a topnički su dnevnici prvi puta službeno spomenuti u jesen prošle godine. Nije li to zapravo svojevrsni potez očajnih tužitelja, kojima se politički skrojena optužnica na očigled čitavog svijeta raspada po šavovima? Kako drugačije nazvati postupak koji se vodi radi takozvanog «prekomjernog granatiranja» u kojem je poginula jedna jedina civilna osoba?

Sukladno tome, nije li Haag trebao istom logikom i predanošću tragati za topničkim dnevnicima vezano uz primjerice rušenje Vukovara, granatiranje Osijeka, pokolj u Srebrenici, zar tisuće stradalih ljudi danas više nikome nisu bitni? Za «Međunarodni sud pravde» očito ne. Uostalom, za spomenute gradove nikakvi topnički dnevnici nisu potrebni da bi se dokazalo ako se htjelo što se u njima dogodilo, zar ne?

A najnovija «šarada» odigrana ovih dana u Americi na relaciji Sanader – Brammertz još jednom jasno dokazuje kako u cijeloj priči glavnu ulogu igra upravo i jedino politika, od pravde tu nema niti «p». I samo je politika i politikantstvo hrvatskog premijera u određenoj mjeri ublažilo Brammertzovo izvješće o kojem navodno ovisi i ulazak Hrvatske u EU. Ono je moglo biti puno gore, da Sanader nije pribjegao «starim, dobrim» metodama «gašenja požara» «diplomatskim pregovorima». A  obično je  u politici - da bi nešto dobio, nešto moraš i dati. A to nešto na žalost je u današnjoj Hrvatskoj gotovo uvijek na štetu nacionalnih interesa. A što je, i da li je, Sanader dao ovaj puta ostaje za vidjeti.

Što se sprema vidljivo je bilo i iz Sanaderovih izjava koje su neposredno prethodile Brammertzovom izvješću, a u kojima je naglasio kako ne želi unaprijed nagađati o ocjeni glavnog tužitelja u vezi s hrvatskom suradnjom s Tribunalom, naglasivši pritom svoj optimizam i uvjerenje da «kad god ima dobre volje, postoji i rješenje problema». «Dobre volje» je s hrvatske strane do sad bilo i dosta i puno previše. Pogotovo s obzirom na činjenicu kako Haški sud nije ispunio apsolutno niti jedan od ciljeva zbog kojih je osnovan, odnosno zbog kojih je Hrvatska uostalom i pristala na suradnju. Upravo suprotno, pretvorio se u najobičniju politikantsku fasadu suda, koji na političkoj razini trguje «pravdom». A te i takve «pravde» svima je u Hrvatskoj (osim valjda političkoj eliti) već odavno «puna kapa».

M.M.B.