Svima poželjeti uspjeh je isto kao poželjeti im neuspjeh

Mediji prenose kako je ovih dana, među posljednjima kandidaturu za Gradsku skupštinu predao i umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs, nositelj liste stranke Jedino Hrvatska - Pokret za Hrvatsku. Uz njegovu, zagrebačko Gradsko izborno povjerenstvo do sad je zaprimilo ukupno 27 lista za Skupštinu Grada Zagreba, od kojih je 10 nezavisnih, a 17 stranačkih (pojedinačnih i koalicijskih). Iako u duhu demokracije valja konstatirati kako apsolutno svatko ima jednako pravo na kandidaturu, postavlja se pitanje – ne postiže li se s velikim brojem nezavisnih lista zapravo suprotan učinak, a glasače prepušta na milost i nemilost današnjoj vladajućoj eliti.

Naime, o čemu je riječ. Već godinama je itekako primjetan trend kako se neposredno prije izbora – parlamentarnih ili lokalnih – sasvim svejedno, pojavi veliki ili bar značajan broj nezavisnih lista. Još ako se pritom u obzir uzme činjenica da veliki broj njih pretendira na isto biračko tijelo, njihov jedini stvarni učinak je da disperzijom glasova građana direktno postižu «pogotke» upravo za – suprotnu stranu. Ovo naravno ne bi trebalo shvatiti kao kritiku bilo koje nezavisne liste, kako onih koje inkliniraju «ljevici» tako ni onih koje svrstavamo u onu «nacionalnu», obično po listama znatno brojniju struju, već kritiku načina na koji politička scena u Hrvatskoj općenito funkcionira. Uostalom, pogledajmo što kažu brojke. Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske objavilo je službene rezultate izbora zastupnika u Hrvatski sabor provedenih dana 22. i 23. studenoga 2003. godine, a prema kojima je primjerice u 1. izbornoj jedinici (u koju potpada dio Zagreba) od 40 prijavljenih lista samo njih 4 prešlo izborni prag, odnosno dobilo preko 5% glasova birača. Ispod «čarobne crte» ostali su redom:

Hrvatska stranka umirovljenika, Hrvatska seljačka stranka, Hrvatska socijalno liberalna stranka, Demokratski centar, Neovisna lista Zdravka Tomca, Neovisna lista Borisa Mikšića, Hrvatski istinski preporod, Hrvatski blok, Zelena stranka, Hrvatska stranka prava 1861., Zeleni Hrvatske, Hrvatski demokršćani, Hrvatska demokratska republikanska stranka, Socijalistička radnička partija Hrvatske, Akcija socijaldemokratska partija Hrvatske, Hrvatska čista stranka prava, Hrvatska kršćanska demokratska unija, Demokratska socijalna unija snaga naroda, Bebić Vladimir, Hrvatski nezavisni demokrati, Hrvatska kršćanska demokratska stranka, Neovisna lista Đula Rušinović-Sunara, Alijansa za pravnu državu, Stranka hrvatskih branitelja, Hrvatska pučka stranka, Pokret za ljudska prava, Istarska nezavisna stranka, Hrvatska radnička stranka, Neovisna lista Vesna Kanižaj, Hrvatska pučka seljačka stranka, Neovisna lista Božidar Špoljar, Hrvatska republikanska zajednica, Hrvatska europska stranka, neovisna lista Robert Pesserl, Hrvatski pravaši, Hrvatski proljećari, Neovisna lista Josip Krznarić, Domovinska građanska stranka, Socijalno demokratska unija Hrvatske, Hrvatski republikanci i Neovisna lista Ante Grabovac.

Svi oni zajedno «osvojili» su 25% glasova. Ostatak, odnosno onaj veći dio kolača među sobom u najznačajnijem dijelu podijelile su dvije najveće stranke u Republici Hrvatskoj, HDZ i SDP. Veliki broj birača koji nisu željeli svoj glas dati jednoj od te dvije stranke, u strahu da će svojim glasom poklonjenim jednoj od pre-mnogobrojnih manjih opcija zapravo učiniti uslugu onoj neželjenoj, svoj su glas poklonili ipak HDZ-u ili SDP-u, odnosno jednoj od dvije mogućnosti kojoj su manje neskloni. A što bi se dogodilo kad bi se primjerice na onoj nacionalnoj liniji umjesto njih deset pojavila jedna kvalitetna opcija za koju bi ljudi zasigurno glasali i koja bi osvojila primjerice barem nekih 10-15% glasova, ako ne i više? Rezultati bi se izbora tada uvelike promijenili, a «kolo sreće» SDP-a i HDZ-a prikočilo ili zaustavilo. Štoviše, kada bi postojala neka koherentna treća inicijativa onda dvije najjače stranke ne bi mogle više računati ni na glasove koje sada rutinski dobivaju. U svakom slučaju, postotak od 25% raštrkanih glasova, možemo nazvati bačenim u vjetar. Povijest nas je naučila da je potrebno osim dobre volje, ipak i nešto sloge i organizacijskih sposobnosti da se dogode promjene. A promjene su nam danas itekako potrebne - i to hitno - u štoo ćemo se vjerojatno svi složiti.

Ovako, ostaje činjenica da ćemo po svemu sudeći i iza nadolazećih lokalnih izbora imati presliku dosadašnjeg stanja, malo više na «lijevo» ili malo više na «desno», i čudom se čuditi, ljutiti i plakati kako su građani opet birali one iste koji su se toliko puta već sami sebe dezavuirali. Što je najgore, sigurni smo i znamo da među listama koje se opet u ogromnom broju pripremaju za izbore, primjerice u Zagrebu, ima puno poštenih i časnih ljudi s kojima bi se mogao obrnuti proces posvemašnjeg rasula u Republici Hrvatskoj. Ali svima njima zaželjeti uspjeh na izborima je isto kao i zaželjeti im neuspjeh. Evo, u tome je problem. A velike stranke, kao što su SDP i HDZ i dalje mogu zadovoljno trljati ruke, jer ni nakon deset izgubljenih godina nije se pojavio nitko koji bi ih na ovim lokalnim izborima ičim ozbiljnije ugrozio. Izbori će proći, liste s nekoliko promila glasova otići u zaborav, a njihovi nositelji vjerojatno se već sada spremaju čekati izbore za četiri godine, kada će se probuditi iz zimskog sna i opet napraviti isto. Sve dok ne bude potpuno svejedno tko je pobijedio na izborima u Hrvatskoj, jer Hrvatske kako stvari idu uskoro neće biti osim na papiru.

M.M.B.