Opravdano nezadovoljstvo + nerealni zahtjevi = manipulacija

Studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta okupljeni u Nezavisnu inicijativu za pravo na besplatno obrazovanje ovog su ponedjeljka započeli s blokiranjem nastave i to će činiti sve dok se potpuno ne ukinu školarine za sve oblike visokog obrazovanja. Njihovi su zahtjevi naravno opravdani jer školarine čija visina iz godine u godinu kontinuirano (za razliku od prosječnih plaća i hrvatskog standarda) rastu. Ti su iznosi već sada stavka koja itekako opterećuje kućni budžet njihovih obitelji, prisiljenih uzimati zajmove, koji se za razliku od studentskih kredita u većini razvijenih zemalja otplaćuju uz gotovo lihvarske kamate. Naravno, u tim istim zemljama koje volimo uzimati kao uzor, sveučilišna diploma također predstavlja svojevrsnu kartu ili ulaznicu za takozvani «bolji život». Život koji podrazumijeva dobro ili vrlo dobro plaćen posao, koji logikom stvari omogućuje zadovoljavanje svih drugih, barem egzistencijalnih potreba.

U Hrvatskoj tako nije. U Hrvatskoj diploma još uvijek ne znači da se mjesecima nakon dobivanja iste mladi ljudi (osim ako se ne radi o sretnicima čije su profesije uvijek tražene) ne će naći u situaciji «obijanja» raznoraznih natječaja, od kojih je veliki dio njih ionako tek formalno raspisan, a ako nakon niza ponižavajućih odbijenica posao i dobiju, plaća često nije adekvatna stupnju naobrazbe i ne omogućava baš ništa više od pukog preživljavanja, kako se u narodu voli reći «od prvog do prvog». No bez obzira na apsolutnu opravdanost zahtjeva studenata za besplatnim obrazovanjem, ti isti zahtjevi su istodobno naravno i nemogući. A zašto je tome tako? Zato što u situacijama kad fakulteti megalomanski upisuju tisuće i tisuće ljudi, kako bi se pritom što više na njima zaradilo, ne postoji institucija koja bi podnjela takav financijski teret. U ovom slučaju to bi trebala biti država, država koja sama po sebi ionako grca u dugovima i iz mjeseca se u mjesec iznova u inozemstvu zadužuje kako bi isplatila plaće i mirovine.

No kada bi se apetiti Sveučilišta sveli na normalnu razinu, kada bi se počelo upisivati onoliko ljudi kojima bi se realno kvalitetna nastava u smislu programa, vježbi i ispita fizički mogla pružiti, broj upisanih studenata i školarina koje bi trebalo stipendirati izgledao bi znatno drugačije. Kada bi se sukladno tome također radilo u državi u kojoj bi politička elita našla sluha i vremerna za mišljenje struke, možda bi se i financijska struktura uspjela složiti na zadovoljstvo sviju ili bar većine. Jer građani ove zemlje i sada izdvajaju nezanemariv dio svojih primanja koji bi se trebao sliti u državni proračun za obrazovanje ili primjerice zdravstvo, no što se više izdvaja, zanimljivo i jedno i drugo sve više košta.

No postoji i još jedan važan moment na koji svakako treba skrenuti pažnju, a to je pitanje, kome bi s druge strane itekako pogodovala situacija u kojoj bi se čitavi financijski teret prelio na državu? Na žalost, ponovno onima koji «vrhnje» ubiru i sada. Još i više. Jer država je ionako osigurala infrastrukturu, zgrade, učionice, opremu. S obzirom na «blagodati» famozne Bolonje, najveći dio posla već neko vrijeme leži na asistentima, dakle previše se znoja ni tu ne proljeva. Još kada bi se dogodilo da država financira svakog upisanog studenta, iz te vreće novac bi nestajao jednakom brzinom kao pokloni iz vreće Djeda Božićnjaka. Dakle, novaca bi bilo još više, a znanja sve manje. Ali znanje je ionako u čitavoj bolonjskoj priči zadnja rupa na svirali, a način na koji se nastava i ispiti po tom sustavu održavaju više nalikuju pričama Mark Twaina iz 19.st. kad je njegov junak Tom Sawyer skupljao kartice u bojama, a upitan da nabroji dva apostola u očaju naveo – Davida i Golijata. Tako i današnji zakonom zaštićeni «bolonjezi» skupljaju svoje plusiće i polažu «ispite» s prolaznošću od 80%.

Na uštrp mladih pametnih ljudi željnih znanja, a ne igranja fakulteta. A posljedica cijele te priče jest da će uskoro s tih istih, preskupo plaćenih studija izlaziti tisuće i tisuće ljudi čije diplome, s obzirom na uloženi trud i usvojenu količinu informacija i ne će vrijediti više od pišljivoga boba. I tako se vrtimo u začaranom krugu, a riješenje je zapravo relativno jednostavno. Upisivanjem manjeg broja studenata, plaćao bi se i manji broj školarina, od kojih bi tada veći broj mogao biti stipendiran od strane države. Možda bi tada oni koji danas razmišljaju više o novcu, a manje o znanju bili prisiljeni više vremena provesti s tim istim mladim ljudima, koje uvedena Bolonja očigledno sputava u razvoju vlastitih znanja i sposobnosti. Tako bi to bilo u nekom idealnijem svijetu u kojem politika interesa ne bi imala svoje prste u svemu čega se može dotaći. Jer svima dostupno obrazovanje nije, kako bi neki možda pomislili, luksuz - ono je apsolutni prioritet državi poput Hrvatske danas.

Kvalitetno obrazovanje omogućeno mladim talentiranim ljudima kojih u ovoj državi ima mnogo, jedini je pravi put prosperiteta društva u svim područjima. A upravo se za takvu šansu ovih dana na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zalaže Nezavisna inicijativa studenata koja traži besplatno školovanje na svim razinama. Njihovo je nezadovoljstvo skupim, većini njih nedostižnim školarinama u potpunosti opravdano, no njihovi su zahtjevi istodobno i veoma nerealni i podložni raznoraznim manipulacijama. Za početak potrebno ih je bolje i preciznije definirati, kako bi se mogućnost politikantskih zlouporaba onih koji na takvu priliku samo čekaju svela na minimum. A možda bi se o spomenutoj temi tada izjasnio i ministar Primorac koji je zadnjih dana nestao u «mišju rupu» potvrđujući opet i iznova sumnju kako nije dorastao ni situaciji u kojoj se visoko školstvo danas našlo, kao ni odgovornoj funkciji koju obnaša.

No, ni ta okolnost, kao uostalom sve prije navedeno ništa ne povećava simpatiju prema onima koji su od spornih upisnina odnosno školarina napravili «odličan posao» - naravno za sebe i svoj džep. Pogotovo ako se u obzir uzme sve jasniji cilj u cijeloj priči – a to je čista politizacija i udar na aktualnu vlast prije lokalnih izbora. Toliko o stvarnoj «brizi» za studentska, ali i općenito ljudska prava u ovoj državi koja se gotovo u pravilu koriste za politikantska podmetanja. I u ovom slučaju jednadžba je dobro znana:

opravdano nezadovoljstvo + nerealni zahtjevi = manipulacija!

M.M.B.