Demagogija na djelu - pričom o korupciji do političkih položaja

Mediji u Hrvatskoj u posljednje su vrijeme preplavljeni pričama o korupciji – od korupcijskih afera pa preko promodžbenih spotova koji pozivaju na njeno suzbijanje, do «nadahnutih» govorancija u kojima nas političari na «rubu suza» uvjeravaju u štetne posljedice koje ona ostavlja u društvu kao cijelini. Kao da upravo ti političari ne spadaju u sloj tog istog društva koji je korupcijom kao takvom možda najviše i zahvaćen. A nažalost hrvatskih građana u korupcijskom košu gotovo su podjednako pomiješani ili zastupljeni pripadnici gotovo svih ili bar onih najvećih i najbrojnijih stranačkih opcija u Hrvatskoj. Krenimo redom.

Ovih se dana o malo čemu toliko pričalo i slušalo kao o aferi «kamioni» u vezi s kojom je prozivan HDZ-ovac Berislav Rončević za malverzacije koje su se događale vezano uz funkcioniranje sustava nabave u MORH-u u vrijeme kad je Rončević obavljao funkciju ministra unutarnjih poslova. U detalje same afere na ovome mjestu i nema potrebe detaljnije ulaziti, no o samom «principu rada» dovoljno već govori i jedan jedini podatak, a to je činjenica da neke od tvrtki koje su se prijavljivale na natječaje za poslove u vrijednosti od nekoliko desetaka milijuna kuna, nisu nalazile shodnim u svojim ponudama čak niti prikazati iznos cijene s PDV-om i bez njega. Takvo što je potpuni nonsens ako se zna da je cijena s porezom i bez njega bez iznimke naznačena na računu i za kupovinu najbanalnijih stvari, kao što su primjerice žvakaće gume ili toalet papir. Sama okolnost da su se "poduzetnici" uopće usudili predati ponudu Ministarstvu obrane Republike Hrvatske s takvim nedostatkom, dovoljno govori u kakvoj državi živimo. A premijer Sanader sa svojom je tvrdnjom kako Rončevićeva afera neće štetiti HDZ-u čak i u pravu – HDZ je već pretrpio toliko sličnih afera, da ova zaista predstavlja samo kap u moru.

A prošle su nedjelje i «vrli» HNS-ovci održali deseti Sabor stranke. Na govornici su se redom izmjenjivali sve sami «odličnici» koji su se eto valjda našli pozvanima prozboriti riječ-dvije ili deset o problematici korupcije u državi. Čovjek naprosto ne zna od kojeg bi to od njih krenuo pa je ipak možda logično krenuti od samog predsjednika Mesića, kao HNS-u tradicionalno priklonjenog «glavnog antikorupcionaša» u državi. Šteta samo što Mesić jednakom žestinom nije zagalamio i na primjerice svog šogora koji je prije godinu i nešto dana kupio Podravkino odmaralište za 25, a prodaje ga za 56 milijuna kuna. Ili je od te kupoprodaje prošlo već previše vremena pa je predsjednik kao čovjek u godinama na to jednostavno zaboravio, u što je pak teško povjerovati s obzirom da gotovo svakodnevno ponavlja svoje priče o privatizaciji početkom devedesetih. Pamćenje mu je izgleda, poprilično selektivno.

No, ni ostali HNS-ovi «borci» iz prvih redova nisu ništa kraćeg jezika, ali ni čišće reputacije, barem što se medijskog vezivanja njihovih imena uz korupcijske afere tiče. Pogledajmo samo primjerice Radimira Čačića, koji se vjerojatno ni sam ne može sjetiti kada su njegove tvrtke uopće nešto i radile, a da to nisu bili poslovi koje im je dodijelila držva. Dodijelila, da bi ih one zatim «proslijedile» nekoj drugoj firmi. A njegova je karijera započela još u SFRJ kad je, prema informacijama dostupnim u medijima kao direktor od velike varaždinske građevinske tvrtke Zagorje uspio odvojiti dio i od njega stvorio privatni holding Coning. Nije bilo jasno kako je Coning ulazio iz afere u aferu, od prekinute izgradnje staračkog doma u Dubrovniku, te škole u Zadru, a da se to nije vidno odrazilo na njegovom poslovanju. Nikada nije razjašnjeno niti kako je 2001. godine prodana Varaždinska banka čiji je najveći dioničar bio Coning u vrijeme dok je njegov šef Čačić bio predsjednik Skupštine dioničara te banke. I tako dalje i tako bliže.

A i Čačićev se stranački kolega Srećko Ferenčak, koji mu je za vrijeme njegova nadahnutog govora na Saboru stranke oduševljeno pljeskao iz prvog reda,  može  se pohvaliti «čistim dosjeom» vezano uz korupcijske priče. Naime, prošlog je lipnja protiv njega i Petra Turkovića podignuta optužnica da su zlouporabom položaja zaradili ni više ni manje no 9,5 milijuna kuna. No priča ni tu ne staje. Jer nadalje se spominje i ime predsjednika Mesića koji je 1996. godine bio u komisiji Gradske skupštine koja je za naknadu od 800 tisuća kuna dodijelila nanbudo centru zemljište, radi izgradnje Centra za dnevnu skrb invalida. Prema optužnici, Ferenčak i Turković kasnije su zemljište na temelju navodnog duga nanbudo Instituta prepisali na sebe, odnosno na svoje poduzeće i nakon pet godina prodali ga Konzumu za 10,72 milijuna kuna. (Zanimljivo je napomenuti kako je kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu i USKOK-u još 2003. godine podnio baš gradski vijećnik Tomislav Jelić, o čijoj smo nezavisnoj listi na Portalu pisali jučer.)

Što se pak SDP-a tiče, više je nego dovoljno spomenuti samo jedno jedino ime – ono Milana Bandića. O njegovim smo manevrima mi, kao i većina drugih medija pisali već toliko puta, da o tome pjevaju i ptice na granama. Spominjalo se tu namještanje natječaja, pogodovanje obitelji, prijateljima i kumovima, zlouporaba položaja kod načina donošenja i promjena GUP-a, «zlatni WC-i» i tramvajske nadstrešnice od milijun kuna koje će građani Zagreba, ali i Hrvatske platiti s kamatama. Što se pak mita tiče, novinari Jutarnjeg lista prije nekog su ga vremena uhvatili doslovce s «prstima u pekmezu», no ni to nije pomoglo. Bandićeva moć od tada do danas samo je eskalirala. A da je vezivanje uz priče o korupciji i zlouporabi položaja u Hrvatskoj očito dobar način da se izgradi kakva takva politička karijera, pokazuje i primjer danas već možda i najspominjanijeg Bandićeva protukandidata, dekana Pravnog fakulteta u Zagrebu Josipa Kregara. O Kregaru i takozvanoj aferi «Posmrtna pripomoć» također je suvišno na ovome mjestu pisati, no valja konstatirati da ako su SDP-ov Bandić i «nestranački» kandidat Kregar najizglednije opcije za gradonačelnika, Zagrebu se ni u budućnosti ne piše mnogo toga dobrog.

Slijedom navedenog, situacija postaje vrlo jasna. O korupciji najviše pričaju, oni koji o njoj i najvjerojatnije iz osobnog iskustva puno toga i znaju. A «antikorupcijska» kampanja u Hrvatskoj ne predstavlja ništa drugo nego najobičniji predizborni trik i igrokaz u kojem se svi natječu tko će pod čije noge baciti više klipova i podići više prašine. Afera za takvu «igru» uostalom ima i više nego dovoljno. A sve samo s jednim ciljem – kako bi na sljedećim izborima sebi i svojim opcijama osigurali što veći dio «kolača». Koji će oni međusobno ionako i ovako podijeliti i bit će im vrlo ukusan. Hrvatskim će građanima kao već toliko puta do sada ostati samo i jedino njihove priče, podmetanja i obećanja, koja nažalost ne plaćaju račune, ne hrane njihovu djecu i ne vode računa o zaštiti nacionalnih interesa. Toliko o korupciji i «moralnim vertikalama» koje o njoj «vode brigu». Dok je zapravo jedina briga koju zaista brinu ona o očuvanju vlastitih pozicija. Hrvatska je politika danas zaista školski primjer za demagogiju, utješno je jedino što ni jedna demagogija ne može izdržati dugo. No ova hrvatska već zaista predugo traje.

M.M.B.