I roditelji snose odgovornost

Danas, 18 godina nakon početka borbe Hrvata za slobodu i samostalnost, uspomene, bolje rečeno – mnoge rane još su svježe i nezacijeljene, a mnogima ožiljci koji su ostali na tijelu i duši nikada niti neće nestati. No, ovaj vremenski odmak trebao bi omogućiti da jasnije i trezvenije nego prije kao narod, sagledamo i progovorimo o tim događajima i vremenima - nego što se to moglo učiniti odmah nakon završetka krvavih i teških godina Domovinskog rata. Nažalost, događa se upravo suprotno. Kriminalizacija Domovinskog rata koju već godinama sustavno provode dobar dio medija i političara u Hrvatskoj ostavila je posljedice koje svakim danom postaju sve teže, ali i opasnije. Jer danas se o hrvatskim braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz nekolicinu onih koji su se stvarno ogriješili o moralni zakon, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala ogromna većina ljudi. Svi oni u društvu su doslovno pribijeni na svojevrsni stup srama, što nesumnjivo i neumitno vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije.

Strukture onih koji su i danas izgleda nezadovoljni činjenicom što je hrvatski narod, odnosno Hrvatska vojska vođena od strane političkog vrha maestralno pobjedila višestruko jačeg i opremljenijeg neprijatelja koji je čitavo vrijeme igrao prljavu igru, svojim «zalaganjem» dovele su do toga da (pre)velik broj građana, a posebice pripadnici mlađih generacija u Hrvatskoj danas ne znaju nabrojati ni deset junaka Domovinskog rata, osim onih koji sjede na optuženičkim klupama u Haagu. Ne snimaju se filmovi, ne pišu se knjige (čast izuzecima!), a heroji rata spominju se rijetko, tek za kakvu obljetnicu koju je iz objektivnih razloga nemoguće prešutjeti.

Koliko je stupanj kolektivne neinformiranosti i nezainteresiranosti vezano uz tu problematiku zabrinjavajući, zorno dočarava anketa koju je u svojoj školi provela učenica OŠ Antuna Bauera u Vukovaru, a o kojoj piše Večernji list. Praksa da se u školskim udžbenicima ni približno dovoljno ne piše, a onda i ne uči o hrvatskoj borbi za nezavisnost dovela je do toga da hrvatska mladež danas ne zna o ljudima koji su izborili slobodu – primjerice, o pripadniku 5. gardijske brigade, bojniku Robertu Zadri, sinu prvog hrvatskog generala Blage Zadre. Situacija je još i gora ako se u obzir uzme da je u ovom slučaju riječ o mladim vukovarčanima, čiji je grad ponio najtežu i najkrvaviju žrtvu. Jer ako vukovarska djeca ne znaju niti imena onih koji su podnjeli najveću žrtvu kako bi oni danas živili u miru u vlastitoj državi, kako je tek s dječacima i djevojčicama koji žive u mjestima koja rat nisu osjetila u toj mjeri. A oni su stup i temelj ove države i tvorci njene bliže i daljnje budućnosti, koja će, ako ne bude zasnovana na temeljima istine i ponosa, biti sve samo ne pozitivna, za ovu državu i za njezin narod.

A tko snosi odgovornost i krivnju za takvo stanje? Ne zanemarujući ulogu medija i politike, velik dio krivnje na svojim leđima snose i sami roditelji. Roditelji koji su sami svjedočili ne tako davnoj prošlosti, iz koje su trebali mnogo toga naučiti i prenijeti mlađim naraštajima. Za njihovu nebrigu i nezainteresiranost da svojoj djeci ispričaju pravu istinu o zbivanjima devedesetih godina, pogotovo u situaciji kada se ta istina sa svih strana pokušava krivotvoriti, nema nikakvog opravdanja. Zar je tako teško kupiti knjigu, posjetiti groblje, zapaliti svijeću, otići na neko zanimljivo predavanje? Mnogo se toga može također saznati i na Internetu, postoji nekoliko odličnih portala na kojima se mogu pročitati iskustva iz ratnih borbi koja bi, pogotovo mušku djecu mogla itekako zanimati.

Na kraju krajeva, tko te iste majke i očeve spriječava da svojoj djeci sami ispričaju priču o herojima i njihovim junačkim žrtvama za domovinu, da ih nauče da tu žrtvu treba poštivati i njegovati je, ne dopustiti da ikada bude zaboravljena. Jer prošlost je najbolji učitelj za budućnost. A neznanje kojem danas svjedočimo, a koje velikim dijelom proistječe i iz roditeljske nezainteresiranosti da svojim potomcima svjedoče pravu i jedinu povijesnu istinu - jest upravo suprotno – vrijeđanje spomena na žrtve i patnju koje je ovaj narod morao pretrpjeti da bi danas živio u slobodi i miru. A to je krajnje tužno, sebično, kratkovidno, i da ne kažemo sramotno.

M.M.B.