Opasna pojednostavljenja

Krajem prošloga tjedna premijer Sanader otputovao je u jednodnevni službeni posjet Beogradu. Oko tog čina pokušao se stvoriti ugođaj kako je sazrela situacija za popravljanje hrvatsko-srpskih odnosa, koji su se nakon hrvatskog priznanja nezavisnosti Kosova sveli na minimum minimuma. No, čin priznanja Kosova zasigurno nije jedini ni glavni kamen spoticanja u odnosima tih dviju država. Postoji mnogo otvorenih pitanja koja se već godinama guraju pod tepih, valjda u nadi da će s vremenom nestati. Upravo suprotno, kao i svaki problem koji se ne rješava i ovi su postali nepremostivom preprekom mogućnosti uspostave normalne suradnje, ponajprije u tržišnom smislu koja je svakako poželjna. Ali i pored toga «Pandorina kutija» s problemima niti prilikom ovog posjeta nije otvorena.

Neka od najvažnijih, a neriješenih pitanja svakako su ona vezana uz brojku od preko tisuću Hrvata koji se iz vremena Domovinskog rata još uvijek vode kao «nestali», pitanje granice na Dunavu, tužbe koju je Srbija podigla zbog «etničkog čišćenja Srba u Oluji» i tako dalje... mjesto suočavanja sa stvarnošću, hrvatski političari i mediji već unaprijed na sva zvona zvone o tome kako Hrvati ne će «glumiti Slovence», odnosno Srbiji stvarati probleme vezano uz ulazak u EU. Takvo naglašavanje uistinu nije potrebno ako se u obzir uzme narav politike hrvatskih dužnosnika koju su do sad sustavno demonstrirali, a koja je sve samo ne čvrsta ili utemeljena na zahtjevima bilo koje vrste (barem onih koje bi postavljala hrvatska strana). Istovremeno, Srbija u tom smislu ne govori ništa, ili bar ništa što bi se moglo protumačiti kao naznaku dobrih namjera za rješavanje međusobnih nesuglasica, štoviše, čvrsto se drži svojih stavova od kojih ne odstupa ni milimetar.

Stoga bi premijer Sanader svakako trebao biti oprezniji kod opasnih pojednostavljenja kao što su usporedba Hrvatske i Srbije s Francuskom i Njemačkom nakon završetka Drugog svjetskog rata, jer Srbi Hrvatima nisu i ne mogu biti isti kao što su Francuzima bili Njemci. Prvenstveno tu se prije svega misli na različit karakter tih dvaju ratova, odnosno činjenicu da Njemci u Francuskoj nisu provodili etničko čišćenje kao što su to pokušali Srbi u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Dalje, Njemci su kao agresori otvoreno priznali poraz i platili značajne odštete, što je ipak nešto drukčiji temelj od onog na kojem Hrvati i Srbi danas «grade prijateljstvo» - upitnim presudama ispolitiziranoga Haaškog suda, zahvaljujući čijem «radu» hrvatski generali danas griju optuženičku klupu za «zajednički zločinački pothvat», a srpski zločinci slobodno šeću ili odslužuju neprimjereno niske zatvorske kazne. Ne treba zaboraviti niti međusobnu tužbu i protutužbu Hrvatske i Srbije za s jedne strane genocid, a s druge – etničko čišćenje.

Sve dok te i takve stvari ne budu konačno i za sva vremena precizirane, teško je očekivati razvoj politike koja bi služila prvenstveno ostvarenju zajedničkih interesa dviju susjednih zemalja. Tadić je toga itekako svjestan i uporno tjera vodu na vlastiti mlin, no je li Sanader uspio iz svojih dosadašnjih (bronjih vanjskopolitičkih) pogrešaka izvući poruku? Je li svjestan  da problematika hrvatsko-srpskih odnosa nikako ne spada pod okrilje prošlosti već predstavlja još uvijek veliki problem u mnogim krajevima Hrvatske, posebice onih koji su jače osjetili strahote rata? Dovoljno je pogledati na koji se način živi i razmišlja u Vukovaru u kojem dan danas egzistiraju dva paralelna, odvojena svijeta. Sve to na svojoj koži najteže proživljavaju djeca, koja su najčešće praktični instrumenti političkih manipulacija, što po ne zna se koji put dokazuje i najnovija nedavna tučnjava učenika hrvatske i srpske nacionalnosti u vukovarskoj Tehničkoj školi.

Ono što je Sanaderu dakle daleka prošlost, mnogim je građanima Hrvatske problematična sadašnjost. I ne samo Hrvatima u Hrvatskoj - postavlja se pitanje razmišlja li hrvatska politička elita ikada o ugroženim pravima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ili oni nikome nisu važni. Za razliku primjerice od srpske vlasti kojoj je itekako bitna problematika povratka izbjeglih hrvatskih Srba u Hrvatsku. No, umjesto da priznaju kako je Hrvatska po tom pitanju i u političkom i u financijskom pogledu napravila znatne napore (vjerojatno veće no što bi ih napravila i jedna druga država na njenom mjestu), srpska politička elita iste jednostavno ignorira. I ne samo to, nego njihovi prohtjevi rastu paralelno s najavom poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa. Jer, sada već osim obnovljenih kuća, stanarskih prava, mirovina i/ili osiguranih radnih mjesta traže ustupke koji prelaze svaku mjeru.

Tako je ove subote u Beogradu održana osnivačka skupština, na kojoj su 25 izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske formirale jedinstvenu Asocijaciju. Asocijacija će se, kako je najavljeno, boriti da Srbima bude vraćeno 42 tisuće stanarskih prava ili da se tamo, gdje to nije moguće, izvrši «pravična nadoknada», kao i da se riješi oko devet tisuća zahtjeva za obnovu porušenih kuća te isplati oko 40 tisuća zaostalih mirovina.Također će inzistirati da se «izgnanim» Srbima vrati oduzeto zemljište, tražiti pravo na udjele i dionice u privatizaciji poduzeća, isplatu dinarske i devizne štednje te se zalagati za otvaranje srbijanskog konzulata Kninu. Zašto je ovim hrvatskim građanima srbijanski konzulat toliko važan, postavlja se pitanje, odnosno čiji su oni državljani?

S jedne strane postoji ono što je Hrvatska do sad napravila, a napravila je puno – do kraja 2008. u povratak je izbjeglih Srba utrošeno oko 38 milijardi kuna! Obnovljeno je više od 145.000 kuća i stanova, a posljednjih godina 80% korisnika obnove upravo su pripadnici srpske nacionalnosti. S druge strane eventualni povratak Hrvata u područja pod srpskom kontrolom ili mogućnost da Srbija plati barem simboličnu ratnu odštetu, zasad su potpuno nemogući. Jasno je stoga kako je ovdje riječ o politici koja ne služi rješavanju zajedničkih, već isključivo jednostranih interesa i to onih srpskih. Što je u konačnici donekle i logično s obzirom na činjenicu da se pokušava napraviti novi krov na kući bez temelja. Iz tog su razloga Sanaderova pojednostavljenja problematike ne samo jalova, već i opasna. I to ponajviše za ono što je posljednjih godina ionako najugroženije, a to su hrvatski nacionalni interesi.

M.M.B.

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 Jednostavno ne ide — Mislav 2009-03-24 22:14

Jednostavno ne ide. Nekima nista ne moze pomoci. Nista nisu naucili ili ne zele nauciti. Dosta smo placali i mrtvima i novcima. Treba ih pospremiti u povijest. Jednom za svagda.

Prijavi Administratoru

#2 Sve karte na stol — Pelitzer 2009-03-24 22:51

Naši odnosi sa Srbima su opterećeni problemima koji se guraju pod tepih s obje strane . Treba igrati posve otvorenih karata i staviti sve probleme na stol, ma kako bolno bilo za bilo koju stranu, ništa ne zaobići. Ivica bi trebao reći : Čuj Jovice, vi Srbi ste ustali protiv Hrvatske 41. jednako kao i 91. sa svim popratnim užasima , skoro ste nas istrijebili. Nije teško, odnosno nemoguće utvrditi žrtve vaše i naše, ako hoćemo. Vi ste protiv bilo kakve samostalne hrvatske države bili , jeste i bit ćete ! Mi smo bili za Jugoslaviju, više nismo i nikada više ne želimo biti! I tako dalje .....ništa zatajiti , ništa zataškavati pijankama i vatrenim trostrukim poljupcima. Dosta je hipokrizije i figa u džepu. Zašto ne bismo realno i zasvagda uredili međusobne odnose i omogućili budućim generacijama miran život bez hipoteka.

Prijavi Administratoru

#3 Jesmo li posve izbrisani? — Eugen Srijemski 2009-03-25 11:29

Ono što je Sanaderu dakle daleka prošlost, mnogim je građanima Hrvatske problematična sadašnjost. I ne samo Hrvatima u Hrvatskoj - postavlja se pitanje razmišlja li hrvatska politička elita ikada o ugroženim pravima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ili oni nikome nisu važni. Za razliku primjerice od srpske vlasti kojoj je itekako bitna problematika povratka izbjeglih hrvatskih Srba u Hrvatsku.
Ogorčeno srijemski Hrvati gledaju u službeni Zagreb, koji čini sve da se povijesni hrvatski teritorij i ljudi na njemu čim prije izbrišu iz sjećanja. Živi sam svjedok svih izravnih poteza hrvatskih vlasti, od 1991. do danas, da se "prizna" postojanje samo jedne (manje) skupine Hrvata u Subotici, a da se niti ne spominju hrvatske masovne grobnice po Srijemu i zajednica koja je, unatoč svemu, opstala.
Hvala M.M.B. za ovo podsjećanje! Rijetki danas imaju volje za spominjanjem Hrvata u (sadašnjoj) Srbiji, pače ni (sadašnji) premijer i predsjednik.

Prijavi Administratoru

#4 Trpimir2 2009-03-25 18:00

Pa što očekivati od aktualnih vlasti posebno od predsjednika države,koji ne priznaje ni žrtve u Sloveniji, za najnoviji kaže da su to "možda"žrtve ratnih i poratnih sukoba"da čovjeku pamet stane-Hoće li itko tom
"građaninu predsjedniku odgovoriti".Fuć ka se njemu i njima za žrtve Hrvata u Srbiji,kao i za živuće..sada trče po šumama i gorama--žalosno

Prijavi Administratoru

#5 Pusti tenk,hvataj putovnicu! — DRAGO DUVNJAK 2009-03-26 16:50

"Iz autokuće BMW Tomić saznali smo kako autombil marke BMW 760 LI snage 327 KW, kakvog si je
priuštio premijer Sanader na hrvatskom tržištu postiže cijenu od oko 180 tisuća eura, te da je riječ o modelu iz 2008 godine. No, kako su nam objasnili u dotičnoj autokući, Sanaderov model je poprilično drugačiji od onih koje si kupuju 'obični' građani, jer je, naime, blindiran.

- Taj automobil za koji me pitate, potpuno se razlikuje od od klasičnog modela 760 LI, i mogli bismo reći da ga s tim modelom povezuje samo tip motora, dok je sve ostalo promijenjeno i prilagođeno određenim sigurnosnim mehanizmima - kazao nam je izvor u spomenutoj autokući. "

Svjestan je što je učinio? Hoće li se Mesić voziti u tenku??

Prijavi Administratoru

#6 Uči od Mugabea ! — DRAGO DUVNJAK 2009-03-26 20:07

"Sanaderov model je poprilično drugačiji od onih koje si kupuju 'obični' građani, jer je, naime, blindiran."

Ljudi ovaj postaje svjestan da pobjeđuje dr Miroslav Tuđman pa se samoblindira.

Prijavi Administratoru

#7 Zbogom pameti! — DRAGO DUVNJAK 2009-03-26 20:32

"Akademik August Kovačec, pak, upozorio je da nakon ulaska u EU hrvatski jezik može biti jedan od službenih jezika EU samo ako sve članice na to pristanu, čime se otvara prostor, kaže, za moguću novu slovensku blokadu. Ako hrvatski jezik ne bude priznat kao službeni, Hrvatska u EU ne bi ni trebala ulaziti, zaključio je.

Marija Peakić Mikuljan kaže da je u komunizmu hrvatki jezik bio stijeg oko kojeg su se okupljali intelektualci. Danas, međutim, mediji na zločinački način koriste manjak samosvijesti u Hrvata i pridonose ubijanju hrvatskog jezika. "

Evo teme za HKV!
"Ako hrvatski jezik ne bude priznat kao službeni, Hrvatska u EU ne bi ni trebala ulaziti, zaključio je."
ZAR SMO NAKON TOLIKE KRVI OPET NA POČETKU ?

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments