Mesićev cirkus, a ne država

Ovu procjenu potvrđuju i dva najsvježija primjera. Prvi je najava predsjednika Mesića kako će neki dan nepravomoćno osuđenom generalu oduzeti odlikovanja. Na taj način, Mesić po ne zna se koji puta nasilno odlučio demonstrirati i provoditi svoju političku moć, izravno se uplićući u rad sudstva. Ovakav potez ne predstavlja ništa drugo nego prejudicira pravomoćnu presudu prije no što će ona biti donesena. Nepravomoćno optuženog unaprijed se proglašava krivcem, pri čemu je s najviše političke razine upućuju javno lekcije sudskoj vlasti kako treba postupiti.

A u svezi s Mesićevom naknadnim objašnjenjem da će odlikovanja oduzeti zbog nepoštivanja hrvatskoga pravosuđa, valja konstatirati da onda na svoj potez predsjednik nipošto nije morao čekati sve do sada. Zato i ova zadnja predsjednikova objašnjenja nikog u hrvatskom društvu više ne zavaravaju. Nedvojbeno je jasno da je učinjeno ono što baš u ovom trenutku daje najjači mogući željeni politički učinak. Uostalom, upravo ovakvo predsjednikovo iskazivanje sile je već dugo pravilo, a ne nekakva iznimka.

Drugi primjer polupanih lončića što se trodiobe vlasti u Hrvatskoj tiče, a ponovno može se naslutiti u režiji predsjednika Mesića, vidljiv je na primjeru «sigurnosne» provjere sudaca imenovanih za vođenje procesa koji će biti povjereni uskočkim sudovima. Točnije, «sigurnosna» provjera značila je provjeru obavještajnih službi. Opet, očito je došlo do brkanja krušaka i jabuka, jer bi izbor sudaca po logici stvari trebao biti u nadležnosti prvenstveno sudske vlasti - kako se to uvriježilo u civiliziranim zemljama.

Postavlja se stoga pitanje jesu li masovne sigurnosne provjere sudaca od strane obavještajnih služni željeni doprinos nezavisnosti hrvatskoga sudstva o kojoj smo toliko slušali? Postavlja se i pitanje koji su motivi za provođenje ovakve sigurnosne politike unutar našeg domaćeg sudstva? Odgovor na to pitanje nameće se sam po sebi ako se u obzir uzme činjenica da su obavještajne službe dobrim dijelom u nadležnosti predsjednika Republike, koji bi putem ovih «sigurnosnih» provjera mogao imati svoje prste u imenovanju sudaca.

Može se ići i dalje. Zašto se, ako je takva praksa normalna i uobičajena kakvom se u javnosti prikazuje, svi ostali suci onda sigurnosno ne provjeravaju? Na ovo pitanje nitko u ovoj državi vjerojatno ne će ni pokušati suvislo odgovoriti. Jer trenutnim političkim strujama ovakav strukturni nered i kaos očigledno vrlo dobro služi u ostvarenju vlastitih političkih ciljeva.

Društvo u kojem svi mogu sve i nitko ne može ništa plodno je tlo za sijanje razdora, konfuzije, nereda i manipulacije apsolutno svime, od medija, politike do ljudskih prava. I zato, što se svega navedenoga tiče, ne treba se previše nadati da će hrvatske političke stranke, organizacije, vladine i "nevladine" udruge i raznorazne moralne "vertikale" reagirati u zaštitu očito u Hrvatskoj opet povrijeđenih osnovnih civilizacijskih normi. Svi oni su već u mnogo puta dokazali da su njihovi kriteriji i mjerila ne samo dvostruki već višestruki, a izbor štićenika i vrijednosti potpuno selektivan i politički uvjetovan. No, što očekivati od loših slugu, loših gospodara? Upravo ono što upravo u nemoći gledamo - potpuni cirkus začinjen šalama, opaskama ili vicevima predsjednika građanina. Toliko o našoj Državi i državnosti danas.

M.M.B.