Korumpirani u borbi protiv korupcije

Korupcijom se smatra svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru. Pojavljuje se u gotovo svim područjima života i djelovanja, od javnih institucija, preko politike, do gospodarstva i poslovanja s inozemstvom. Ako bi ova teoretska objašnjenja pretočili u praksu, idealan primjer korumpirane zemlje na žalost bi mogao biti upravo Hrvatska. Država, čije su strukture od onih najnižih pa sve do najviših toliko u nju «umočene» da se stječe dojam kako je tu mrežu gotovo nemoguće otpetljati. Situacija je posebno zabrinjavajuća ako se u obzir uzme da su najkorumpiraniji upravo oni od kojih se rješenje tog problema očekuje. Stoga ni najnovija Vladina «akcija», odnosno kampanja pod nazivom «Korupcija to nisam ja» prvenstveno ostavlja dojam zamazivanja očiju javnosti i stvaranja privida djelovanja umjesto njegova realiziranja.

A ako se pogleda način na koji je ova «antikorupcijska» priča započela, jasno je da je teško očekivati velike pozitivne pomake. Prvi podatak s kojim se susrećemo je brojka od 2,4 milijuna kuna poreznih obveznika kojima će se cijela kampanja isfinancirati. Ne bi to bilo ništa novo i neviđeno, kad bi se od iste mogli očekivati konkretni rezultati. No, već druga stavka koja ukazuje na što će se spomenuti novac trošiti ubija svaku nadu u bolje «antikorupcijsko» sutra. Jer tih 2,4 milijuna namijenjeno je prvenstveno snimanju i prikazivanju antikorupcijskih spotova, reklamiranju u medijima i organiziranju antikorupcijskih sajmova. Baš kao da je riječ o nekakvom velikom čudu neviđenom, s kojim hrvatski građani poučeni najčešće i vlastitim iskustvom nisu već odavno itekako upoznati. Ti isti građani trebali bi postaviti pitanje zašto baš sad, zašto baš ovako, zašto se nitko te iste korupcije i tih istih problema nije do sada sjetio. Jer dosadašnje iskustvo prilično je demoralizirajuće ako se u obzir uzme koliko je korupcijskih afera prodrmalo ovu državu, a koliko je tih istih afera na kraju završilo konkretnim sankcijama u vidu inkriminirajućih sudskih presuda. Dovoljno je prisjetiti se samo nekih (iako bi se u tu svrhu moglo spomenuti ime gotovo svih poznatijih i manje poznatih hrvatskih političara).

Tu su dakle afere vezane uz imena najviših državnih dužnosnika – primjerice neutvrđeno porijeklo skupocjenih satova premijera Sanadera ili primjerice afera oko šogora predsjednika Mesića koji je kupio Podravkino odmaralište za 25, a prodaje ga za 56 milijuna kuna. Zlouporabe položaja u Fondu za privatizaciju, akcije Maestro, Gruntovec, afere u zdravstvu, pravosuđu. Akcija Indeks koja je završila s dva studenta osuđenih na uvjetnu kaznu, koji su ocjene u indeksu dobili valjda od nepostojećih profesora, s obzirom da nitko od njih još nije odgovarao. Tu su i brojne afere koje se vežu uz poslovanje Hrvatskih voda, HEP-a. Za tvrdnje o teškom kriminalu u Ini Vesna Balenović doživjela je čak i sudski progon. Tu su i porezne afere, afere u HŽ-u. O sumnjivom načinu trošenja novca poreznih obveznika u Zagrebu pisali smo na Portalu, prisjetimo se samo najnovijeg primjera premlaćivanja direktora Zagrebačkih cesta zbog navodnih korupcijskih istraga... Što se pak sukoba interesa tiče prisjetimo se Marine Matulović Dropulić, vlasnice dionica IGH koja dobiva poslove od države u čijoj se izvršnoj vlasti Drpulić nalazi, Čačićeve firme koje posluju u pravilu na način da dobivaju poslove od države, i tako dalje, i tako dalje... Prisjetimo se i hrvatskih «moralnih vertikala» kao Ive Banca, koji je sebi u korist raspolagao novcem poreznih obveznika, a za nagradu je ponovno izabran za predsjednika HHO-a! Ili dekana zagrebačkog Pravnog fakulteta koji je dobio kredit od 360.000 kuna od Posmrtne pripomoći, a danas je jedan od najglasnijih boraca protiv korupcije.

O čemu to onda Vlada priča i koji su to konkretni rezultati koje su polučile dosadašnje istrage pokrenute inicijativom takozvanih običnih ljudi? Rezultata nema i to je činjenica. Kao što je činjenica da se protiv korupcije ne mogu i ne smiju boriti upravo oni koji se spominju kao u nekom obliku sastavnicom iste, odnosno mogućoj sprezi visoke politike i pravosuđa. To je dakle klupko koje je potrebno raspetljati, to je kancer u hrvatskom društvu koji treba odstraniti kako bi se konačno uveo kakav takav red. Sve dok se to ne učini politička bi nas elita trebala poštedjeti svojih loših i amaterskih igrokaza ili ako to već «mora» činiti zbog EU neka to po mogućnosti čini sa svojim novcem, a ne novcem hrvatskih građana kojega ionako nema ni približno dovoljno kako bi se nadoknadili troškovi svih dosadašnjih korupcijskih afera.

M.M.B.