Škegrina plaćenićka demagogija

Nakon Lepe Brene i Ive Josipovića, u emisiji Aleksandra Stankovića "Nedjeljom u 2" gostovao je na HRT-u «PDV» ministar - a današnji direktor tvrtke Quaestus koja se bavi upravljanjem alternativnih ulaganja i pružanja usluga financijskog savjetovanja - Borislav Škegro. Cijela emisija prošla je u ugodnom tonu, a Stankovićevu rehabilitaciju doživio je i Ivica Mudrinić, objašnjavajući u posebnom prilogu greške hrvatske politike (čitaj Franje Tuđmana) devedesetih godina. Zanimljivija tema razgovora svakako je bila privatizacija, za koju Škegro i dan danas tvrdi kako je provedena manje više uspješno, što ga čini među rijetkima u državi koji tako misle. Uostalom, nerealno bi bilo očekivati da osoba Škegrine taštine o samome sebi izusti bilo kakvu pa makar i polukritiku. No, ono što nam je posebno privuklo pažnju jesu neke druge izjave koje je Škegro u emisiji dao gledajući mrtav hladan hrvatskoj javnosti u oči. Naime, dotaknuvši se konkretno privatizacije hrvatskih banaka, Škegro je kazao kako on i dalje podržava prodaju banaka strancima, tvrdeći da domaći vlasnici ne bi napravili ništa pozitivno. Time je Škegro osebujnom bahatošću još jednom hrvatskoj javnosti zapravo otkrio sve o sebi i njemu sličnima koji su hrvatsko gospodarstvo ozbiljno potkopali još za vrijeme predsjednikovanja dr. Franje Tuđmana.

»Sve bi razbucali i uništili (domaći kupci, op. a.), a onda bi zvali Škegru da sanira to» - u svezi prodaje banaka strancima objasnio je javnosti bivši potpredsjednik Vlade i ministar financija. Ova izjava je sramotna da ne može biti sramotnija. Zato mi postavljamo pitanje kako to da su po Škegri «nesposobni» Hrvati primjerice početkom devedesetih vojsku uspjeli napraviti doslovno iz ničega. Sa Škregrinim načinom razmišljanja trebalo se valjda u sukobu s JNA i srpskim pobunjenicima osloniti na vanjske vlasnike, odnosno prepustiti strancima odlučivanje o našoj sudbini. Nije teško pretpostaviti kako bi to završilo. Međutim, goloruk hrvatski narod radije je izabrao u kratkom vremenu se organizirati i boriti protiv višestruko jačeg protivnika i na kraju dugogodišnjeg rata osloboditi zemlju.

I sada ti isti Hrvati ne bi znali navodno kako voditi banke, kao da je vođenje banke nešto potpuno nedokučivo hrvatskim stručnjacima - svima osim Škegre, naravno. No, istina je potpuno suprotna. Nesposobnost u vođenju banaka mogla bi se ustvrditi ponajprije i jedino vezati za Škegru i njegove «kompanjone». Dovoljno se prisjetiti kako je izgledala sanacija banaka u godinama neposredno nakon okončanja Domovinskog rata, kada je financijama odlučivao upravo Borislav Škegro. Prema podatcima dostupnima na Internetu, u razdoblju od 1995-2000. godine sanirano je 6 hrvatskih banaka. Ta se sanacija izvršila naravno novcem iz državnog proračuna, dakle, novcem poreznih obveznika. Znači, sanirati banke smo znali.

Tako je na sanaciju Slavonske banke potrošeno približno 150 milijuna kuna, na Splitsku oko 800 milijuna, Riječku skoro 600 milijuna jednako kao i na Croatia banku. A tu još govorimo «samo» o milijunima. Na sanaciju Dubrovačke banke potrošene su primjerice 2 i pol milijarde kuna, a najdrastičniji primjer svakako je onaj sanacije Privredne banke na koju je utrošeno skoro 7 milijardi kuna. Ukupno, sanacija 6 spomenutih hrvatskih banaka premašila je 11 milijardi kuna. S druge strane, prihod od prodaje, odnosno «uspješne» privatizacije 6 hrvatskih banaka kako Škegro tvrdi iznosio je 5 milijardi kuna.

Uzmimo samo primjer Privredne banke koja je sanirana sa 7 milijardi kuna, a onda 1999. godine prodana po 2,2 milijarde kuna. Samo 2007. godine, ta ista banka nakon oporezivanja upisat će dobit od skoro milijardu kuna, dakle pola onoga po koliko je prodana. I to ne zbog neke ne znamo kako pametne financijske politike ili ne znamo kako sofisticiranih usluga koje je ponudila hrvatskim građanima, već zbog jednostavne činjenice da je nudila ono što nude i sve druge banke, a to su krediti. A kredite bi znale nesumnjivo dati iste te banke da su ostale u hrvatskom vlasništvu, jednako kao što bi hrvatski građani od tih istih banaka znali uzimati kredite da su ostale u hrvatskom vlasništvu - možda ipak malo povoljnije. Međutim nisu, pa strani vlasnici mogu trljati ruke. Samo u siječnju ove godine, usred globalne financijske krize, banke su u Hrvatskoj ostvarile 440 milijuna kuna dobiti. Dakle, ukratko, prvo smo banke sanirali, onda su ih Škegro i razni Škegre jeftino prodali, a sada te banke na nama odlično zarađuju. Nije teško uočiti  u kojoj točci su stvari skrenule krivo. Zato opravdavanje rasprodaje hrvatskog gospodarstva strancima, prije no što ga «nesposobni» Hrvati unište, zvuči krajnje cinično. 

S druge strane, ovih se dana puno govoro o tome kako upravo HNB na čelu s guvernerom Rohatinskim spasilo Hrvatsku od krize diktirajući stranim bankama uvjete iznosa rezervnog pričuvnog kapitala. Postavlja se pitanje ako to HNB tako dobro radi sa stranim, zašto to isto ne bi mogao činiti i s domaćim bankama? I obrnuto, ako su strani vlasnici tako velika prednost čemu je onda uopće služio i služi Rohatinski i HNB?! Ovako, preostaje samo istina o pogrešnim ekonomskim i gospodarskim potezima koji su u velikom dijelu pripomogli da se Hrvatska danas nalazi «u banani» kakvoj se nalazi. A to što Škegro kao uspješni konzultant i plaćenik stranih tvrtki sada pokušava prodati javnosti, može samom sebi zataknuti za šešir. Jer, nije istina da Hrvati nisu mogli bolje, istina je da bolje (ili gore) zapravo nije mogao on - i njemu slični.

M.M.B, M.M.