Novinarska lista za odstrel

Javna je tajna da se u posljednje vrijeme u mnogim medijima, a pod krinkom ekonomske krize, vrše pritisci na novinare. Tako je sve više i više primjera da je mnogo poznatih novinarskih imena u relativno kratkom vremenskom razdoblju ostalo bez posla. Neki od tih incidenata u javnosti su odjeknuli jače, poput primjera nekadašnjih novinara splitskog Ferala, Marinka Čulića i Viktora Ivančića koji u Novom listu dobivaju plaću, ali im ne objavljuju članke. S obzirom da je ovdje riječ o novinarima koji pišu onako kako određenim jakim političkim strujama odgovara, u njihovu je zaštitu ustao i HND, ali i neke nevladine udruge. Najglasniji među njima svakako je Zoran Pusić, koji je naglasio kako ovaj dvojac ne smije biti višak ni u jednoj redakciji. No, u nekim drugim slučajevima otpuštanja «novinarskog viška» nije se podiglo ni približno toliko prašine, prvenstveno se tu misli na one poput kolumnista Tihomira Dujmovića, jednog od dvojice redovitih komentatora u tom dnevniku kojih se isplatilo čitati.

Naravno, Dujmović ne igra za Pusićev tim, niti za timove drugih istaknutih hrvatskih dušobrižnika i «moralnih vertikala», pa se  na žalost o njegovom "nestanku" nije puno moglo ni čuti. O spomenutoj problematici ovih se dana izjasnila i bivša novinarka HRT-a i Nove TV Mirjana Hrga istaknuvši kako su u prošloj godini iz tiražnih medija ključni novinari doslovno pometeni. Dakle, kao što vidimo, Hrvatska možda (još) nije zemlja gdje se novinari uhićuju, ali su novinari izloženi maltretiranju  svih drugih vrsta. O slobodi medija dovoljno govore primjeri vladina izbora upravnog vijeća Hine i suspenzija novinara na HRT-u zbog emitiranja proustaški intoniranog govora predsjednika Mesića iz devedesetih. No, ono što se danas odvija pod alibijem ekonomske situacije, zapravo je u suštini samo nastavak čistke novinara s kojom se krenulo nakon 2000. godine, tada tek puno politički otvorenije zbog uspješno stvorene klime linča u društvu. A kako mi sada živimo u politički «korektnom» društvu, takve se stvari više «ne» događaju javno i glasno. (Ili samo ne toliko očito).

O «lovu na vještice» 2000. godine iz prve se ruke moglo čuti i na tribinama HKV-a, posebice u izlaganju Marije Peakić Mikuljan s tribine "Velika čistka 2000." O tome kako je čistkama na HTV-u naša nacionalna televizijska kuća postala politički servis ideološkom obrascu koji nema puno dodira s mišljenjem i željama većine hrvatskih građana. Pojedinosti vezane uz ove čistke, koje je Marija Peakić Mikuljan, imaju i dokumentarnu vrijednost zbog niza podataka kojima je ona opisala zbivanja nakon izbora 2000. godine, pri čemu su novinari koje smo bili navikli gledati na HRT-u odjednom nestali. Kriterij po kojem su se čistke provodile nije bio vezan uz stranačku pripadnost, već uz odnos prema hrvatskoj državotvornosti: "Točnije rečeno, pokazalo se da to nije bilo stranačko pitanje i nisu stradavali samo članovi HDZ-a. Stradali su, stradavali su i čvrsto stojim na tome da i danas stradavaju svi ljudi koji su se borili za hrvatsku državu, koji su podupirali njezino jačanje i razvitak i borili se za njezinu afirmaciju i ugled u svijetu."(Velika čistka 2000) .

No iako je najveći, nije samo HRT primjer u kolikoj se mjeri sustavno radilo na onemogućavanju iznošenja mišljenja onih čija se mišljenja iz političkih razloga nije smjelo čuti – prisjetimo se Slobodne Dalmacije koja se nakon «preorijentacije» i progona novinarskog kadra u vrlo kratko vrijeme od visokonakladne novine s tiražom od preko stotinu tisuća primjeraka danas svela na nekakvo polulokalno glasilo koje malo tko čita iz drugih razloga osim vremenske prognoze i brojeva lota, odnosno famoznih osmrtnica - po čemu su ove novine za Dalmaciju u neku ruku posebne.

No, problem ima dodatnu težinu i dubinu. Ono što se sada već godinama događa u Hrvatskoj, a događat će se još i više, jer novinari pritisnuti prijetnjama otkazima rade pod sve većim pritiskom, zapravo ima sličnosti sa stanjem na takozvanom  razvijenom Zapadu. Tamo su mediji već odavno po riječima prognostičara Geralda Celentea, čiji smo intervju baš jučer prenijeli, «u krevetu s moći». Samo, u Hrvatskoj još uvijek možda postoji izlaz, postoji alternativno rješenje.  Naime, Hrvatska je razmjerno mala država s razmjerno malim tržištem, gdje se novine da bi uvjetno rečeno preživjele ne moraju prodavati u milijunskim tiražama.

S obzirom na činjenicu da je mnogo kvalitetnih novinara ostalo zadnjih godina bez posla možda bi bilo uputno razmisliti o stvaranju novog, nezavisnog medija, autonomnog u odnosu na politiku i njene pipce. Istina, pitanje je koliko bi novinari u takvoj novoj redakciji posve opravdano za takav rad bili zainteresirani u situaciji kad je pisanje istine u ovoj državi danas ravno nošenju glave u torbi. A kad se istina konačno i napiše – nikome ništa. A to je ipak još uvijek bitna razlika između nas i zapadnih zemalja. I na Zapadu se naravno laže, krije, mulja i krivotvori, no kad istina jednom dođe na vidjelo – još uvijek postoje posliedice za uhvaćene u skandalima. Dok u Hrvatskoj padaju jedino novinarske glave. A dok se ta klima ne promijeni, ne mogu se očekivati bilo kakvi ozbiljniji pomaci na bolje. Upravo obrnuto, stvari mogu ići samo na gore.

M.M.B.