Društvo "znanja" ili odljev mozgova

O problematici odlijeva mozgova bilo je riječi na tribini HKV-a "Kako do vrhunskog visokog školstva?" održanoj u veljači 2008. godine. Jedan od govornika, dopredsjednik HKV-a akademik Slaven Barišić, istaknuo je kako smo odlaskom jednog od tri visoko školovana mlada čovjeka ispred samo četrnaest nerazvijenih država na svjetskom planu. Odlazak mladih posebno pogađa prirodoslovno, tehničko i medicinsko područje. Naši mladi ljudi odlaze uglavnom u potrazi za otvorenim tržištem rada, koje u prvom redu cijeni stečeno znanje, a rijetki nas studenti napuštaju u potrazi za još boljim znanjem. Dobar prijem naših završenih studenata u razvijenim zemljama ili lak nastavak na tamošnjim studijima pokazuju da je odsustvo naših sveučilišta sa svjetskih top lista bar djelomično rezultat loše prilagodbe ustaljenim i diskutabilnim shemama ocjenjivanja kvalitete, a samo djelom u sadržajima i kvaliteti znanja koje se u Hrvatskoj dobiva. No starenje našeg sveučilišnog kadra i odlazak najboljih mladih prijeti spiralom brzog propadanja sveg dobrog što smo naslijedili od stotina godina našeg visokog školstva. Nije problem u tome što naši mladi ljudi odlaze i stječu strana iskustva, dapače trebaju ići, nego je problem u tome što se ne vraćaju. Prema podatcima nadležnog ministarstva od kraja 2004.g., nakon dva medijski vrlo eksponirana kongresa hrvatskih znanstvenika iz zemlje i inozemstva i u okviru široko razglašenih programa povratka, na naša se visoka učilišta vratilo slovima i brojem samo sedam iskusnih znanstvenika odnosno visokoškolskih nastavnika.

Akademik Josip Pečarić, član Upravnog odbora HKV-a, je više puta istaknuo kako se čini da naše reforme školstva samo pospješuju trend odljeva mozgova. Pečarić upozorava kako je potrebno promijeniti odnos cijeloga društva prema školstvu kako se ne bi učestalo događale situacije da najbolji stručnjaci silom prilika odlaze u inozemstvo na daljnje usavršavanje i u potrazi za boljom materijalnom egzistencijom, a talentirana hrvatska djeca uče od onih manje dobrih, a ne najboljih, što je dugoročno jedan opasan i zabrinjavajući proces. Uz to ide ugled samog zanimanja, dobre plaće ali i kompeticija za svako takvo mjesto. Tako bi Hrvatska postala zemlja znanja, što povlači za sobom i rast gospodarstva. Tada je ne bi napuštao nitko - pa ni «mozgovi».

A koliko su državni dužnosnici općenito nedovoljno zainteresirani, ali i informirani vezano uz ovu problematiku veoma dobro pokazuje najnoviji primjer o kojem piše Slobodna Dalmacija. Naime, menadžeri jednog irskog sveučilišta trenutno su u lovu na talentirane studente Splitskog i Zadarskog sveučilišta. Za njih će se 18. i 19. veljače na Zadarskom i Splitskom sveučilištu održati prezentacija. Tu će se studentima predstaviti međunarodni ugled Griffith Collegea, na kojemu studira osam tisuća studenata iz 56 država. Kako njihovi menadžeri tvrde, s diplomom toga koledža iz biznisa, prava, novinarstva, informatike i dizajna velik dio bivših studenata zauzima značajne pozicije u nacionalnim kompanijama ili su ugledne medijske ličnosti.

Ne samo da je članak o tome napisan afirmativno, kao da je riječ o za Hrvatsku važnoj ili bar pozitivnoj stvari, nego pokazuje kolika je nezainteresiranost i nesposobnost odgovornih tijela, od kojih ovakve pojave u društvu, odnosno svojevrsne lovce na talente nitko nije ni zapazio, a kamoli doveo u pitanje mogućnost takvoga djelovanja. Nitko ne postavlja ni pitanje kako je moguće da se ovakvi «pohodi» organiziraju unutar Sveučilišta i shodno tome kamo odlazi novac hrvatskih poreznih obveznika. Rijetki su primjeri da strani skauti u svijetu uz dopuštenje nadležnih u drugim državama vrbuju talentirane mlade ljude za odlazak kao da i samoinicijativno ne odlaze u prevelikom broju. I ne samo da nitko ništa nije poduzeo, nego ih se u novinama još i hvali. Ovaj i mnogi drugi paradoksi najbolje pokazuju kako se i koliko na «reformi» hrvatskog obrazovnog sustava radi. A rezultati su brojke i statistike s početka priče. Tako je to u državi u kojoj se o znanosti općenito razmišlja znatno manje no o u javnosti najeksponiranijim proizvođačima i proizvodima šunda.

U kojoj je da bi «uspio» dovoljno znati iz trećeg pokušaja polutečno pročitati dvije ili tri rečenice s nekakvog "blesimetra" da bi postao uvaženi kroničar društvene zbilje čije se mišljenje što je još gore uvažava. A priznati znanstvenici su samo oni s debelom političkom pozadinom, a takvi se u pravilu od svega skupa najmanje bave znanstvenim radom. Stoga se ne treba čuditi, treba djelovati i to brzo. Inače ćemo se vrlo brzo dovesti u situaciju (ako već i nismo) da i ona djeca koja su zainteresirana ne će imati u Hrvatskoj od koga nešto naučiti. Odlazak u inozemstvo u tom će slučaju postati nasušna potreba, a ne bolja mogućnost. Tada ćemo zaista postati ono što bi mnogima u svijetu i odgovaralo. Od društva znanja, pretvorit ćemo se u pogone za osposobljavanje radne snage za Europu. Gdje će u toj priči ostati Hrvatska, očito i nije previše bitno.

M.M.B.