Bezgranično etiketiranje

Koliko su dugogodišnji pokušaji trpanja Hrvatske u nekakvu fašističku ropotarnicu povijesti s naznakama «novoprobuđenog» neonacizma zapravo bijedni, neutemeljeni i otrcani ili ofucani jasno pokazuje okolnost da se i dan danas, 60 godina nakon 2. svjetskog rata u «pomoć» prizivaju stare dobre metode forsiranja teme Jasenovca i preuveličavanja i manipulacije brojem žrtava. S obzirom da su brojke od 500 ili 600 000 tisuća ubijenih odavno znanstveno demantirane i odbačene (čak i od strane brojnih srpskih istraživača) postavlja se pitanje nisu li oni koji to danas govore pomaloi sami sebi neukusni i ne dokazuju li samim time upravo suprotno. Jer, ako se u prilog hrvatskom «fašizmu» mogu izvući samo priče iz doba njemačke okupacije sredinom prošlog stoljeća, u čemu je zapravo problem i o čemu se tu zapravo radi - ponajprije o prepisivanju fraza koje su za vrijeme bivše Jugoslavije sustavno korištene kako bi se hrvatsku stranu stavilo u podređeni položaj

Zanimljivo je kako je ta metoda još uvijek popularna jer se njome na svakodnevnoj bazi koriste neki hrvatski političari u prilog svojih teza, ali, poučeni njihovim primjerom sada to sve više čini i strana politika. Mjesta čuđenju nema, jer ako su Hrvati sami za sebe spremni kazati da su fašistoidni zašto bismo se onda ljutili na Srbe ili primjerice Slovence kad čine to isto. A najnoviji - «Hrvati su fašisti» i trebaju se pokriti po glavi dok im pravedni Slovenci otimaju teritorij – napad, došao je od predsjednika slovenskog Državnog vijeća Blaža Kavčiča.Njegova izjava ne sadrži ništa novog ni inventivnog i zvuči kao da je naučena napamet iz nekog velikosrpskog priručnika. Dakle, utvrdimo «gradivo». Kavčič je ponovno otkrio «toplu vodu» izvukavši brojke žrtava koje se već odavno ne uzimaju za relevantne, napomenuo kako bi se Hrvati trebali ispričati za 282 slovenske žrtve i tako dalje i tako dalje...Zapitaju li se ikad naši vrli susjedi koliko bi to prekapanje po prošlosti zapravo moglo naškoditi njima, a ne nama? Primjerice prema riječima Maria Jareba, suradnika na Hrvatskom institutu za povijest, Hrvati bi također mogli početi postavljati brojna neugodna pitanja. Primjerice, što je sa stradanjem Hrvata, posebice političkih zatvorenika, 30-ih godina, kad je za njih bio odgovoran slovenski vođa i jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Anton Korošec. To je naravno samo jedna u moru stvari o kojima Slovenci danas nemaju vremena ni želje razmišljati.

A da im povijest i nije jača strana dokazuje upravo sličica iz razdoblja tog istog 2. svjetskog rata u smislu kojeg se Hrvate neprestano optužuje. Činjenice su preuzete s internetskih stranica Matice Hrvatske. Villefranche-de-Rouergue, mjesto je u Francuskoj poznatije kao poprište tragične pobune Hrvata silom unovačenih u njemačku vojsku za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nijemci su hrvatske vojnike unovačili temeljem dogovora postignutog s endehazijskim vodstvom početkom 1943. Bilo je dogovoreno da se osnuje hrvatska divizija u sastavu SS-a i popuni ponajprije muslimanima s područja BiH. Na pretežitoj zastupljenosti muslimana inzistirala je njemačka strana jer je to bio dio tadašnjeg njemačkog pokušaja približavanja muslimanskome svijetu. Novačenje, međutim, nije naišlo na željeni odjek pa se ljudstvo naposljetku osim dragovoljno prikupilo i prisilnim novačenjem, većinom među muslimanima, ali dijelom i među katolicima. Zapovjedni kadar, međutim, bio je sastavljen gotovo isključivo od etničkih Nijemaca iz naših krajeva, takozvanih folksdojčera. Unovačeni vojnici prebačeni su najprije na vježbalište u Njemačku pa potom u dio Francuske kojom je upravljao njemački pouzdanik general Pétain. Stožer divizije smješten je u Mende, dio snaga u Rodez, a XIII. pionirski bataljun koji je važan za našu priču o spomen-obilježju, u gradić Villefranche.

Razlozi za pobunu hrvatskih vojnika bili su višestruki. Ponajprije, prema unovačenim vojnicima postupalo se okrutno u čemu su prednjačili časnici i dočasnici. Kap koja je prelila čašu bila je, čini se, namjera Nijemaca da hrvatske postrojbe prebace na istočno bojište umjesto da ih vrate na područje NDH kako je prvotno bilo dogovoreno. U prvim satima 17. rujna 1943. pobunjenici, predvođeni petoročlanim vodstvom, uspješno su svladali zapovjednike i preuzeli nadzor nad mjestom. Pretpostavljeni kontakt s francuskim Pokretom otpora, međutim, nije uspostavljen pa su se pobunjenici odlučili na pokušaj proboja do slobodnog teritorija podijeljeni u manje skupine. No njemačka protuakcija bila je veoma brza pa su njemačka pojačanja još istog dana nakon borbe ponovno preuzela Villefranche a potom i pohvatala većinu preživjelih pobunjenika u okolici. Poginulo je oko 150 ljudi. Iako pobuna nije uspjela te je većina sudionika pobijena ili pak naknadno strijeljana, njezin odjek bio je velik. Mještani Villefranchea nisu krili solidarnost s pobunjenim hrvatskim pobunjenicima iako im je i samima prijetila njemačka odmazda. Vijest o pobuni krenula je i u svijet pa je o njoj izvijestio i Radio London. Po mnogima bila je to prva pobuna unutar monolitne i disciplinirane njemačke vojske za vrijeme Drugog svjetskog rata.

O samim događajima toliko, a ono što je važno za ovaj napis nastupa nakon rata i tiče se stvaranja slike o pobuni i identitetu pobunjenika u poslijeratnom razdoblju. U kolektivnom pamćenju stanovnika Villefranchea malo je što upitno. Za njih su događaji od 17. rujna 1943. uvijek bili »pobuna Hrvata«, Le revolte des Croates. Počevši već od 1944. u Villefrancheu se na dan pobune redovito ukazuje počast sudionicima i žrtvama kao Hrvatima. Cestu koja iz središta mjesta vodi k mjestu gdje je nakon rata podignuto spomen-obilježje, gradsko je vijeće nazvalo Avenue de Croates. U dalekoj francuskoj provinciji, u Villefrancheu, dakle, postoji Avenija Hrvata, što je rijedak slučaj u svijetu. Taj događaj, ali i mnogi drugi, kao i kolektivni stav Hrvata prema svemu onom lošem što se tada događalo jedan su od razloga što je Hrvatska još 2005. postala redovita članica "Radne skupine za međunarodnu suradnju u obrazovanju, održavanju sjećanja i istraživanju holokausta", a Slovenija je tek nedavno postala promatrač. No kao i u svim slovenskim pričama i zahtjevima, uzaludno je tražiti smisao tamo gdje ga nema. A što se pretenzija na hrvatski teritorij tiče, Hrvatska se oslobodila srpskih balvana pa će se osloboditi i slovenskih blokada. Tako nešto možda je i bilo moguće za vrijeme bivše Jugoslavije, koja je danas prošlo svršeno vrijeme, no EU sama je po sebi ipak nešto drugo i Hrvati ne će dozvoliti ucjene vlastitim teritorijem. Pa čak ni kad su vođeni političkim elitama kojima i nije previše za vjerovati. No i te i takve elite ipak znaju granicu preko koje ne smiju prijeći. Ako i ne znaju – naučit će.

M.M.B.