Sport u sjeni "opsadnog stanja"

Proteklih smo dana svjedoci opće rukometne histerije, a za sad i euforije u Hrvatskoj. Čitava država složno podržava i bodri svoje rukometne reprezentativce, lijepo i ponosno, kako Hrvati to već znaju. No, da vrag ne bi predugo spavao pobrinuli su se pojedinci u Zadru, koji su još jednom demonstrirali kako iskra brzo može planuti i kako se nesmotrene stvari lako dogode, kada se važne i delikatne odluke stave na leđa osoba koje za obnašanje svoje odgovorne funkcije očito nemaju dovoljno sposobnosti i senzibiliteta. Pa su zbog skidanja srpske zastave Zadrani i Hrvati kolektivno ponovno prikazani kao srednjovjekovni lovci na vještice. A sve zbog jedne promašene odluke i naravno, medija koji su tako nešto izgleda jedva dočekali. O čemu je zapravo riječ. Zadarski gradonačelnik Živko Kolega potpuno je nesmotreno i nepotrebno inicirao ili dozvolio – potpuno svejedno, da se na zadarski Narodni trg izvjese zastave svih zemalja sudionica svjetskoga prvenstva, uključujući i onu Republike Srbije, iako taj čin nije bio obvezatan, nego u «dekorativne svrhe», jer su sve zastave naravno po pravilima izvješene u sportskoj areni, gdje im je i mjesto.

Sasvim je prirodno da su se Zadrani, koji su za vrijeme Domovinskog rata propatili iznimno mnogo, tri godine neprekidno pod općom opasnosti, često puta bez vode i osnovnih potrepština za život protiv tog čina pobunili i počeli vršiti pritisak da se zastava s njihova trga skine. Čitavu situaciju još više je zaoštrila činjenica kako je ovih dana obilježena godišnjica akcije Maslenica, koja u ljudima budi sjećanja i otvara, mnogima još žive rane na ne tako davno minule događaje. U takvim okolnostima jasno je da zastave na Narodnom trgu nikada nisu trebale biti izvješene. Posebice stoga što nitko iz svjetske rukometne federacije tako nešto nije ni zahtijevao. No, nakon skidanja, mediji i određen dio političara složno su dignuli hajku, kako je time učinjena strašna sramota Hrvatske pred svijetom, što je uostalom djelomice i točno. No u čitavoj priči nitko nije postavio pitanje odgovornosti ljudi koji su odluku o postavljanju zastava na trg uopće i donijeli, a bez čega čitava ova gungula ne bi ni nastala. Sve što se dogodilo kasnije, bilo je i za očekivati.

Postavlja se pitanje je li moguće da odgovorni ljudi u tom gradu nisu mogli pretpostaviti kako će građani reagirati, kao da su upravo prespavali sve ono ružno što se događalo prije samo nekih petnaestak godina. Ovakav stupanj nesmotrenosti čak potiče i sumnju da sve to skupa i nije bilo toliko nenamjerno i slučajno, ali tako se nešto naravno ne može tvrditi jednostavno iz razloga što ne postoje dokazi. Bilo kako bilo Zadrani su stavljeni na stup srama, a mediji pišu i izvještavaju na takav način i toliko tendenciozno da se čovjek zapita nisu li tako nešto jedva dočekali. Pogledajmo primjerice naslov jednog od najtiražnijih hrvatskih dnevnika koji kaže: «U Zadru opsadno stanje, u Zagrebu zapalili srpsku zastavu». Ispada da je u Hrvatskoj ratno stanje. Sami rukometaši Srbije izjavili su da se osjećaju sigurno u Zadru, onih 30 navijača u Višnjiku živi su i zdravi, ali vrli novinari o tome ni riječi.

Uostalom, isti ti novinari već godinama smišljeno i proračunato slikaju sliku Hrvatske koja nimalo ne odgovara istini, ali navikli smo već da nitko po Hrvatima ne pljuje toliko sočno, kao «Hrvati» sami. Na ovu se temu od "vitalnog" značaja svojim priopćenjem očekivano nadovezao i predsjednik Mesić, dajući na taj način nepotrebnu težinu nečemu što to apsolutno ne zaslužuje. Ovaj incident potpuno je neopravdano uklonio pažnju od sporta i svega lijepog što on sa sobom nosi, pogotovo kad su u pitanju hrvatski rukometaši, koji na krilima svojih navijača pišu neku novu sportsku povijest. Na žalost, istovremeno rade i trude se neki drugi pisci neke nove «povijesti» o Hrvatima kao najvećim šovinistima i primitivcima na svijetu, koji valjda ni ne mogu nigdje nego u balkansku krčmu, samo zato što nekima to tako odgovara. No istina uvijek dođe na svoje, a ista ta povijest izbriše one kojih se nije vrijedno sjećati i prikazuje pravu vrijednost onih koji su nas zadužili. Hrvati su preživjeli i gora vremena, preživjet će i ovo, unatoč «dobronamjernosti» onih koji se uporno trude da tako ne bude.

M.M.B.