Priče za malu djecu i hrvatske političare

Što se suđenja hrvatskim generalima za Oluju u Haagu tiče i dalje se nastavljaju svjedočenja, gdje raznorazni «stručnjaci» više ili manje neargumentirano uporno raspravljaju o besmislenoj tezi Tužiteljstva o navodnom prekomjernom granatiranju Knina. Teorija je uopće sama po sebi poprilično jadna, tim više što tužitelji nikako da uspiju dokazati svoje SF teze, a kako i bi kad postoje snimke grada neposredno nakon završetka akcije koje dokazuju suprotno. U namjerama im nije pomogla ni potraga za imaginarnim topničkim dnevnicima koji su poslužili jedino i isključivo kao još jedan način da se hrvatsku poslušnu političku «elitu» još jednom dovede na rub živčanog sloma. Najnoviji u nizu «topnički vještak», Nizozemac Harry Konings u nastavku višednevnog svjedočenja osporavao je topničku taktiku HV-a 4. kolovoza 1995. godine, ocjenjujući da vrsta topničkog oružja i rizik od stradanja civila nisu bili razmjerni vrijednosti vojnih ciljeva u Kninu, tadašnjem uporištu pobunjenih Srba.

Kazao je kako topništvo možda i nije bilo pretjerano, ali ga nije trebalo biti uopće jer u gradu nije bilo gotovo nikakve obrane. Sipanje ovakvih bisera može značiti samo jedno, da Tužiteljstvo više nema apsolutno ništa čime bi moglo postići svoj cilj. Postavlja se pitanje kako jedan potpukovnik ili bilo tko drugi koga se kvalificira vojnim stručnjakom bilo koje vrste, uopće pri zdravoj svijesti može ovako nešto izjaviti, a da mu bar ne bude malo neugodno. Na koji je to način HV trebala obaviti svoju oslobodilačku akciju, možda su umjesto oružja trebali paliti mirisne svijeće i mahati bijelim maramicama? Zašto se za Hrvate uvijek primjenjuju dvostruki kriteriji i zašto je ono što je uostalom međunarodnim zakonima cijelom svijetu dozvoljeno, nama zabranjeno, u situaciji koja je čista kao suza? Zašto gospodin potpukovnik Konings nije svoje velestručne savjete ponudio primjerice nizozemskom bataljunu koji je u Srebrenici umjesto da radi svoj posao pomagao srpskoj vojsci razdvajati žene od muškaraca.

Svi znamo da je ta tragična priča završila s osam tisuća ubijenih ljudi. Ili primjerice, zašto svu svoju «stručnost» ne bi usmjerio kako bi Izraelcima u Gazi, gdje je do sad stradalo puno više ljudi no u Oluji, objasnio kako se to zapravo radi. Cilj opravdava sredstva deviza je koja je odavno ograničena različitim konvencijama i poveljama koje rat nastoje humanizirati koliko je to moguće. Cilj hrvatske strane u Oluji bio je jasan i nedvosmislen: osloboditi dio okupiranog teritorija. Izrael je objavio cilj konflikta u Gazi: zaustaviti palestinsko raketiranje i spriječiti mogućnost ponovnog naoružavanja Hamasa. Hamasov dugoročni cilj je uništenje Izraela, a u ovoj operaciji zahtijeva prekid izraelskog napada i prekid izraelske blokade. Tko je i u kojoj mjeri od sukobljenih strana u jednoj i drugoj operaciji ostvario ili ostvaruje svoj cilj? Hrvatska je oslobodila dio svog teritorija, ali i danas u Haagu mora dokazivati da joj cilj nije bio etnički čist teritorij.

To prikazuje licemjerje međunarodne zajednice, koja zbog vlastitih interesa nastoji izjednačiti krivnju svih strana, jer da nije tako ne bi bilo moguće povlačenje nekakvih paralela između granatiranja Knina i Vukovara, što je u najmanju ruku bezobrazno i tendenciozno. No sve je to velikim dijelom rezultat «rada» hrvatske politike. Jer, ako smo već uzeli primjer Gaze, ako su i počinjeni ratni zločini izraelski političari sigurno će biti jedinstveni i ne će počiniti izdaju nacionalnih interesa niti pod koju cijenu. Za hrvatske se političare, koji se između ostalog nalaze na čelu države koja je u sukobima nesumnjivo bila samo i jedino žrtva, na žalost ne može ustvrditi isto.

M.M.B.