Predsjednički kandidat dr. Ivo Josipović

Izbori za predsjednika države održat će se za godinu dana, političke stranke još ne izlaze s konačnim kandidatima, no u najvećoj oporbenoj stranci, točnije SDP-u stvari se vezano uz nasljednika Stjepana Mesića ipak pomalo kristaliziraju. SDP je dugo razmišljao o četvero kandidata - Zlatku Komadini, Željki Antunović, Nevenu Mimici i Zoranu Milanoviću, no na kraju priče, isplivalo je jedno drugo ime, ono dr. Ive Josipovića. Što se objektivnih kvalifikacija tiče, ponajprije naobrazbe i stručnosti, mora se priznati kako Josipović ima sve potrebne reference. Čovjek je završio dva fakulteta, Pravni i Muzičku akademiju, doktor je znanosti i sveučilišni je profesor, stručnjak za međunarodne kaznene sudove, predavač, ali i skladatelj - komponira suvremenu glazbu. Što se pak njegovih dužnosti u Saboru tiče, lista je funkcija također vrlo impresivna - potpredsjednik je Odbora za pravosuđe, član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, Odbora za zakonodavstvo, za međuparlamentarnu suradnju, član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i zamjenik člana Izaslanstva Hrvatskoga sabora u Zajedničkom parlamentarnom odboru Republike Hrvatske - Europske unije.  Na prvi pogled reklo  bi se  - odličan kandidat za predsjednika.

Izvana dakle sve izgleda odlično i nitko na osobu poput Josipovića ne bi smio imati nikakvih objektivnih primjedbi, osim naravno subjektivnih preferenci koje mogu biti ovakve ili onakve. No ipak, postoji jedna velika mrlja ako se u obzir uzme djelo i rad profesora Josipovića, pogotovo ako se gleda područje na kojem je i zapravo izgradio zadnjih godina svoju stručnu i znanstvenu karijeru, a to je suradnja Hrvatske s Haaškim sudom. A upravo je poprilično diskutabilna suradnja s još upitnijom objektivnošću Haaškoga suda, val na kojem Ivo Josipović već godinama uspješno surfa. Samo, ne u smjeru koji bi bio poželjan za sve one koji brinu za zaštitu nacionalnih interesa i vrijednosti Domovinskoga rata. Ne, Josipović je predani i uvjereni zagovornik institucije Haaškog suda i što je još gore načina na koji je dosad «dijelio pravdu». Jer, problema ne bi bilo kad bi se zaista radilo o objektivnoj, stručnoj i nepristranoj ustanovi, oformljenoj kako bi se kaznili krivci za zločine počinjene na ovim prostorima devedesetih godina.

Uostalom i većina je nas vjerovala kako je takva institucija potrebita i pozvana da svojim dokumentima napiše povijesnu istinu o srpskoj agresiji u Hrvatskoj i BiH. No svi smo mi također zajedno već godinama svjedoci, kako je Haaški sud otišao u sasvim drugom smjeru, pretvorivši agresora u žrtvu, pokazavši još jednom kako su istina i činjenice manje bitni od moći i utjecaja svjetske politike i što je najvažnije njenih interesa. A ono što vrlog Josipovića itekako moralno inkriminira vezano uz tu tematiku, jest da se, kad je o njegovoj osobi riječ, ne radi o nekakvom politikantskom polutanu koji nije u stanju vidjeti šumu od drveta. Ne, riječ je o inteligentnoj osobi, pravnom stručnjaku, jednom od ljudi u Hrvatskoj koje su imale i imaju najdetaljniji uvid u sve ono što se u Haagu već godinama događa. A ne da hrvatskoj javnosti Josipović ne govori istinu, već joj, kao uostalom i mnogi ambiciozni političari u funkciji osobnih ili stranačkih interesa konstantno servira nekakve polukonstrukcije koje bi bile samo iritantne kad istodobno ne bi bile vrlo pogubne što se nacionalnih interesa tiče.

Valja pritom primijetiti kako se uz svu Josipovićevu pasivnu politiku i podanički odnos spram Haaškog suda, koji je po njemu manje ili više uvijek u pravu, njegova retorika za «unutarnje i vanjsko tržište» ipak ponešto razlikuje. U Hrvatskoj tu i tamo još i upozori na nekakve propuste (ponajviše tehničke prirode) no itekako podiže ručnu kočnicu i upozorava primjerice premijera Sanadera (kao da njega treba upozoriti) da istupanja hrvatskih dužnosnika u svijetu spram Haaškoga suda po njegovim riječima «ne bi smjela biti preoštra». Što god to značilo. Tako je primjerice, na jednom od najočitijih primjera politički potencirane nepravde koja se manifestirala presudama vukovarskoj trojci za počinjene pokolje – prije svega na Ovčari, Josipović potpuno ogolio svu neprihvatljivost vlastitih razmišljanja, ustvrdivši kako je za taj slučaj krivo haaško Tužiteljstvo zbog «manjkavog rada» i gotovo «amaterskih pogrešaka» počinjenih u samom sastavljanju optužnice. Konkretno, taj smo slučaj, vrlo detaljno obradili na ovome Portalu, dokazavši kako se naravno nije radilo o nikakvoj nestručnosti i aljkavosti već o najobičnijem proračunatom prepravljanju već napisane optužnice.

Podsjećamo, način na koji je Tužiteljstvo s Carlom del Ponte na čelu promijenilo optužnicu Louise Arbour iz 1997. čini političke motive toliko očiglednima da se nikako ne može govoriti o ičem drugom do namjeri Carle del Ponte i njezinih suradnika da se dobije presuda koja s međunarodno-pravnog aspekta ničim ne tereti JNA i Republiku Srbiju. Sve je to učinjeno toliko očito, optužnica je toliko sirovo masakrirana, da ni laiku, a kamoli takvom pravnom stručnjaku ne bi moglo pasti na pamet govoriti o nekakvom amaterizmu haaških tužitelja. Ovo je samo jedan od mnogih primjera Josipovićeve pro-haaške retorike, ali zorno predočava njegov stav i razmišljanja, koja su manje istinoljubiva, a puno više politična, ideološka i proračunata. Dakle, ako se samo malo zagrebe ispod fino uglađene intelektualno-profesorske vanjštine, nailazi se na mnogo vrlo jakih argumenata zašto se osoba kojoj su važniji osmjesi stranih predstavnika od nacionalnih interesa nikako ne bi smjela naći na čelu države u ovako osjetljivim povijesnim trenucima. Političara poput njega koji se ne libe obilato služiti fabriciranjem istine u korist promicanja vlastitih političkih opcija na hrvatskoj političkoj sceni ima i previše.

M.M.B.

PRILOZI

Intervju dr. Ive Josipovića za Srpsko narodno vijeće

Dr. sc. Ivo Josipović profesor je na zagrebačkom Pravnom fakultetu i saborski zastupnik s liste SDP-a. Nije nikakvo pretjerivanje ako ga se svrsta među najbolje hrvatske pravne stručnjake. To je bio povod za razgovor s njim o temama pravnog i političkog karaktera iz naše nedavne prošlosti.

Kako komentirate izjavu advokata Ante Nobila, koju je dao povodom tužbe Republike Hrvatske protiv Republike Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, da u zločinima počinjenima tokom i nakon "Oluje" ima više elementa genocida nego u slučaju zločina na Ovčari?

Mislim da izjavu kolege Nobila treba gledati u cjelini. Mislim da je više želio istaći da sporovi o genocidu pred Međunarodnim sudom pravde nemaju smisla, nego što je želio prognozirati rezultat sudskog spora. Inače, hrvatska se tužba ne temelji samo na zločinu na Ovčari, već na većem broju zločina za koje se tvrdi da su povezani i da su dio jedinstvene namjere. Inače, svi zločini, bez obzira na to tko ih je počinio, da li Srbi, da li Hrvati, traže osudu. Od osude tih zločina treba odvojiti pitanje ocjene politika koje su uzrokovale agresiju i rat, posobno one Miloševićeve, koja im je u temelju.

Na koji način, kojim argumentima Hrvatska misli dokazati namjeru počinjenja genocida od strane Srbije?

Tužba na cca 2.500 stranica daje dokaze o brojnim zločinima. U tužbi se tvrdi da su oni dio mozaika koji u svojoj ukupnosti pokazuje karakteristike genocida. Isto tako, tužba daje puno podataka koji govore o tome da se vojnim događajima dirigiralo iz Beograda. Zapravo, srpsko stanovništvo u Hrvatskoj uvučeno je u rat sa svojim dojučerašnjim susjedima i prijateljima. Na kraju, velike su žrtve Hrvati, ali i hrvatski Srbi od kojih su mnogi, ni krivi ni dužni, stradali od ratnog vihora.

Što se tiče najavljene protutužbe, je li Republika Srbija uopće aktivno legitimirana na podnošenje tužbe kada su u pitanju Srbi iz Hrvatske? Odnosno, tko ima pravo podnijeti tužbu u slučaju eventualnog počinjenja genocida nad Srbima iz Hrvatske, budući da su oni hrvatski državljani?

Konvencija o sprječavaju i kažnjavanju zločina genocida aktivno legitimira bilo koju stranku Konvencije. Ali, Srbija bi mogla imati problema s aktivnom legitimacijom i zbog vlastitih stanovišta koja je iznosila pred Međunarodnim sudom pravde o svojoj državnosti, vezanosti Konvencijom i svom položaju u međunarodnoj zajednici.

Badinterova je komisija nekoliko dana nakon pada Vukovara donijela zaključak da "sastav i rad osnovnih organa federacije, bilo da je to savezno Predsjedništvo, Savezno vijeće, Vijeće republika i pokrajina, SIV, Ustavni sud ili savezna armija, više ne doseže kriterije participacije i predstavljanja svojstvene federalnoj državi". (Mišljenje Badinterove komisije br. 1 od 10. decembra 1991.) Proizlazi li iz toga da su zločini počinjeni nakon tog datuma ustvari zločini jedne privatne vojske, iza koje je stajao udruženi zločinački pothvat na čelu sa Slobodanom Miloševićem, a ne zločini JNA, dakle vojske jedne države?

Teza o privatnoj vojsci je zanimljiva, no teško se može tvrditi da su sve državne institucije koje su sudjelovale u ratu "privatna vojska". Ali, svakako se slažem da je glavni krivac za rat politika Slobodana Miloševića. Njegova je politika unesrećila sve narode bivše Jugoslavije. Za Srbe u Hrvatskoj, a i za samu Srbiju, ta je politika bila pogubna, s dugoročnim posljedicama koje se neće lako ispraviti.

Što za Hrvatsku i BiH znače podaci da bi i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović bili optuženi u Haagu da prije toga nisu umrli? Što to znači za jugoistok Evrope i bivšu Jugoslaviju?

Riječ je o tezi iz pojedinih medija koje imaju oslonca u izjavi Haaškog suda da se i protiv Tuđmana i Izetbegovića vodila istraga. Teško je reći bi li bili optuženi. Ali, sigurno je, njihova eventualna krivica ne može se izjednačiti s onom Miloševićevom. Mislim da politika izjednačavanja krivnje nikako nije dobra jer zamućuje sliku o onome što se dogodilo, relativizira odgovornost i otvara vrata da se možda sutra opet zarati u ime velike ove ili one države. U Hrvatskoj državno vodstvo nije smoglo snage spriječiti ubojstva i pljačke koje nisu imale veze s obranom i kojima je Domovinski rat bio fasada za zločine. Hrvatska bi danas zasigurno izgledala bitno drukčije da su se dosljedno sprječavali i kažnjavali zločini koji su se činili pod plaštem obrambenog rata.

Kriza i raspad Jugoslavije − gdje su temelji i u čemu je osnova nestanka SFRJ?

SFRJ je propala jer nije našla demokratski odgovor na ekonomske i nacionalne suprotnosti koje su je razdirale. Milošević je odogovor potražio u sili i time definitivno pokopao Jugoslaviju. Savez komunista, koji je bio monopolist na političkoj sceni, nije razumio da su došla neka nova vremena, propustio je demokratizirati i sebe i društvo, i time propustio šansu za mirnu tranziciju. Da je demokratizacija provedena bez rata, narodi Jugoslavije, u jednoj ili više država, odavno bi bili dio Europe, napredniji od većine drugih tranzicijskih zemalja. Posebno, kad se vidjelo da Jugoslavija više ne može opstati, nedostajali su mudri i pošteni političari koji bi disoluciju Jugoslavije proveli mirnim putem, ne ugrožavajući živote i budućnost svojih zemalja.

U kakvoj su korelaciji dijelovi bivšeg Ustava SFRJ, recimo uvod i osnovna načela, prvi dio, gdje se u čl. 5 govori kako se granice mogu mijenjati uz suglasnost svih republika, te peti dio koji govori kako se mijenja Ustav SFRJ?

Vrlo je teško u trenucima velikih društvenih lomova i prijelaza iz jednog u drugi državnopravni i socijalni sustav odgovore na pitanja legaliteta ili nelegaliteta tražiti u pravu države koja je propala. Ima slučajeva u kojima postojeće pravo nema odgovora. Tadašnjim Ustavom SFRJ ne može se obrazložiti ni realitet koji je u Jugoslaviji vladao prije njezina raspada. Naprosto, cijeli je pravni sustav kolabirao zajedno s državom i nema osobitog smisla analizirati povijesne događaje kroz prizmu pravnog sustava koji se urušio.

Da li je Kosovo bilo sastavni, konstitutivni dio jugoslavenske federacije, kako tumače neki hrvatski političari? Da li je jednostrano priznanje Kosova bilo sa stajališta međunarodnog prava ispravno? Da li je Hrvatska trebala priznati Kosovo i da li je takvu odluku donijela posve autonomno?

I pitanje Kosova je pitanje društvenog realiteta. Da li je ono realizacija prava na samoodređenje Kosovara ili je to otcjepljenje koje nema oslonca u međunarodnom pravu, procijenit će Međunarodni sud pravde u svom savjetodavnom mišljenju. Ali, Kosovo je realitet i odluka Međunarodnog suda pravde, ma kakva bila, neće to promijeniti. Kosovo je ostvarilo klasične atribute države: teritorij koji kontrolira, stanovništvo i vlast nad njima. Ako pogledamo povijest, nove su države najčešće nastajale u društvenoj kataklizmi koja se nije mogla podvesti pod pravne norme. Razumijem frustraciju Srbije vezanu za gubitak teritorija koji Srbi smatraju kolijevkom svoje države i kulture. Pogreška je na Kosovu napravljena puno prije njegova otcjepljenja i ne može se ispraviti interpretacijom međunarodnog prava. Eventualni odgovor MSP-a koji bi konstatirao da se Kosovo osamostalilo protivno međunarodnom pravu bit će s jedne strane satisfakcija Srbima. No s drugestrane, takva bi eventualna odluka mogla produbiti frustraciju i generirati najgori mogući odgovor − nasilje. Hrvatska je priznanjem Kosova priznala realitet. Sigurno, moglo se razmišljati o tome je li, s obzirom na iznimnu važnost hrvatskosrpskih odnosa, potrebno još malo pričekati s priznanjem. Ali, dan priznanja neminovno bi došao, kao što će neminovno doći dan kada će i Srbija priznati Kosovo i započeti s njim graditi dobrosusjedske odnose.

Kakva je budućnost Kosova? Što će se dogoditi ako zbog ruskog ili kineskog veta Kosovo ne postane član UN-a? Što će se dogoditi ako savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde u Haagu bude išlo u prilog Srbije?

Iz perspektive koja se danas može sagledati, neće se dogoditi ništa bitno. Možda će se time otežati funkcioniranje Kosova kao države i otežati život njenih građana, ali nitko ozbiljan valjda ne misli kako će se Kosovo vratiti Srbiji. Interes je Srbije da zaštiti Srbe na Kosovu kao i srpsku kulturnu baštinu. Srbi na Kosovu i danas imaju ozbiljnih problema koji se ignoriranjem Kosova kao države sigurno neće popraviti.

U kontekstu odnosa između Rusije i Gruzije i svega onoga što iz toga može proizaći, kakva je budućnost BiH odnosno Republike Srpske ukoliko će se željeti osamostaliti suprotno volji međunarodne zajednice, čiji je kredibilitet inače teško uzdrman zbog Kosova?

Bosnu i Hercegovinu čeka još puno teških dana. Danas ona izgleda kao država koju ne želi ni jedan konstitutivni narod. A podjela, kako povijest pokazuje, teško može proći bez rijeke krvi. Nacionalističke Politike i danas dominiraju Bosnom i Hercegovinom. Njeni problemi tako su veliki da se ne usudim prognozirati kakva joj je budućnost. Zapravo, mislim da nitko nema siguran odgovor što će biti s BiH i njenim narodima. Nadam se jedino da neće biti onih koji bi odlučili ponovno uzeti oružje u ruke.

Slučaj tužbe BiH protiv Srbije i visoko postavljena letvica za dokazivanja genocida?

Da, MSP je slijedio dominantnu doktrinu o genocidu koja tendira restriktivnom tumačenju Konvencije i koja genocid želi sačuvati kao ekskluzivni zločin, zločin nad zločinima. Sud je ustvrdio da su u BiH činjeni brojni strašni zločini, ali da oni, osim Srebrenice, nisu genocid.

Srbija ponekad ima kontinuitet sa SFRJ, ponekad ga nema, kako kome odgovara. U čemu je stvar s tim kontinuitetom?

Da, i Srbija i njeni oponenti su još od devedesetih zauzimali stanovište sukladno svojim interesima. Ali, to je uobičajno u pravnim raspravama u kojima strane u sporu uvijek žele onu poziciju koja im najviše odgovara.

Hrvatska ima dosta graničnih problema sa svojim susjedima. Kako to i nije li to dokaz da avnojevske granice nisu bile prave već administrativne? Hrvatska bi te sporove rješavala malo principom sredine,malo principom katastarskog vlasništva, onako kako joj u kojem slučaju odgovara?

Zapravo, kvantitativno gledano, spornih dijelova granice je relativno malo. Ali, slažem se, problemi su veliki. Teza o administrativnom karakteru avnovjevskih granica je opasna i otvara prostor da se vade povijesni argumenti, od stoljeća sedmog pa do danas, da se traže one granice koje najviše odgovaraju svakoj pojedinoj državi. A tu, zasigurno, interesi nisu kompatibilni. Neki bi u Srbiji Dušanovo carstvo, a neki bi Hrvatsku do Drine i Zemuna. A takav pristup uvijek vodi u zlo, mržnju i krv. Srećom, Badinterova komisija je taj problem riješila, a tehnika određivanja granice na terenu zaista mora ostati tehnika. Ako ima spora, treba pustiti da ga riješi Međunarodni sud pravde ili drugo odgovarajuće tijelo.

Da li je NATO-vo bombardiranje Srbije bilo u skladu s međunarodnim pravom? Da li su shodno tom pravu i države koje su dozvoljavale prelet NATO-vih aviona preko svog zračnog prostora počinile agresiju na Srbiju?

Intervencija NATO-a temeljila se na doktrini humanitarne intervencije. Ako se ta doktrina prihvati, ne može biti riječi o agresiji. Iako je Milošević svojom upornošću i ustrajnošću na provođenju zločinačke politike glavni uzrok NATO intervencije. Ima više aspekata te intervencije koji su, blago rečeno, ne simpatični. U situaciji u kojoj je NATO bio toliko nadmoćan da je rat sličio na video-igru u kojoj spretni igrač puca gdje i kako hoće, a neprijatelj unutar ekrana nema načina uzvratiti, vjerujem da se moglo pažljivije birati ciljeve i više paziti na to da ne stradaju civili i objekti koji nisu vojni cilj.

Sud u Haagu se proglasio nenadležnim za tužbu Srbije protiv zemalja NATO-a?

Osobno, bez obzira na ocjenu ima li genocida ili nema, mislim da je riječ o pogrešnoj odluci. Međutim, bilo je očito da je i Srbija željela takvu odluku. S jedne strane, bilo je to vrijeme približavanja Srbije i Zapada. S druge strane, takva se odluka mogla koristiti kao presedan u predmetima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Nakon presude u bosanskom predmetu i odluke o nadležnosti u hrvatskom, vidi se da je takva kalkulacija bila pogrešna.

Mnogi su u Hrvatskoj bili razočarani blagom kaznom suda u Haagu za Ovčaru. Da li je to bilo opravdano? Postoji li opasnost da javnost i ovaj put bude razočarana i iznenađena presudom generalima, jer se u javnosti već stekao dojam da će biti oslobođeni i da tužba ništa nije dokazala?

Mediji, nažalost, vrlo površno i pristrano izvještavaju o haaškim suđenjima. Presuda za Ovčaru zasigurno ne reflektira strahotu onoga što se tamo dogodilo. Pogrešku primarno vidim na strani tužiteljstva koje je očajno vodilo postupak, učinivši veći broj gotovo amaterskih pogrešaka. Što se odgovornosti hrvatskih generala tiče, nagađanja su nepotrebna. Sud će u dogledno vrijeme donijeti odluku, a svako prejudiciranje stvara očekivanja, ovakva ili onakva koja, kad se ne ostvare, dižu tenziju i jačaju frustracije.

Zašto mnogi ljudi gube na Sudu za ljudska prava u Strasbourgu?

Mnogi ljudi imaju pogrešnu predodžbu o onome što taj sud jest i što se od njega može dobiti. On ne odlučuje o zakonitosti samoj po sebi, a još manje kreira pravdu. Njegova jedina briga su povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ako ta konvencija nije povrijeđena, nema pozitivne odluke za tužitelja. Zato uspijeva relativno mali broj tužbi. Uz to, naknade koje taj sud dosuđuje puno su manje od onih koje mnogi građani očekuju. Zapravo, štiteći ljudska prava, Europski sud za ljudska prava nastoji odgojno djelovati na države i generirati promjenu njihova odnosa prema ljudskim pravima.

Kakav je sadašnji međunarodni položaj Republike Hrvatske? Ide li se dobrim pravcem na putu u EU i NATO? Zašto vlast nije dozvolila referendum oko ulaska u NATO?

Da budem slikovit: Hrvatska je na pravom putu, i prema NATO-u i prema EU. Ali, put nije asfaltiran i vozilo se često zanosi, zastajkuje i ima problema. U tom kontekstu treba cijeniti i međunarodni položaj Hrvatske. On je relativno dobar, ali zasigurno imamo i problema koji nisu laki. Što se referenduma za NATO tiče, riječ je očito o procjeni da postoji pravna osnova da se odluka donese bez referenduma, a da bi referendum, posebno s obzirom na to kako je uređen u hrvatskom pravnom sustavu, mogao donijeti probleme. Upravo zato, čak i povodom ulaska u EU, koji je daleko manje konfliktan, referendum koji se mora provesti održat će se prema novim pravilima, koja ne postavljaju tako visoku ljestvicu potrebnog broja glasova.

Milan Cimeša
www.snv.hr