Rat nakon rata

Aktualna događanja i vijesti koje nam svakodnevno pristižu iz EU, a odnose se na slovensko blokiranje hrvatskih pregovora, jasno ukazuju da se Hrvatska i trinaest godina nakon završetka Domovinskog rata nalazi u situaciji da se mora i noktima i zubima boriti za svoju samostalnost i teritorijalnu cjelovitost. O samostalnosti se u pravom smislu te riječi a zbog kukavičko-podaničke vanjske politike teško može govoriti, a sada smo ponovno i teritorijalno ucijenjeni od susjeda nam, ovoga puta Slovenaca. Vrlo je vjerojatno, ali isto tako i teško dokazivo da se Slovenci na takav potez ne bi usudili sami, a da nemaju dobro debelo političko zaleđe, ali o takvim se teorijama može samo nagađati. Ono što je u cjeloj priči ipak kristalno jasno jest da je hrvatski put u Europu ponovno odgođen, još jednim u nizu uvjeta. Ta se taktika, kao što vidimo poprilično uspješno primjenjuje već duži niz godina.

Dovoljno je samo prisjetiti se obećanja o tome kako između nas i EU stoji «samo» uhićenje generala Gotovine, a isto je tako indikativno za pogledati prije koliko je već vremena to učinjeno. Mora se priznati, kao fenomenalan instrument europske ucjene poslužio je, a još uvijek dobro služi Haaški sud. I trenutno se na njemu odigrava farsa nad farsama suđenjem hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču za «zajednički zločinački pothvat» u kojem se bahato licitira teško stečenom hrvatskom borbom za slobodu, pretvarajući nas sve zajedno bez ikakvih argumenata iz žrtve u krvoločne ubojice, a sve u svrhu ostvarenja «viših ciljeva». Ti su ciljevi svima nama vrlo dobro poznati, a i metode su već više puta isprobane. Receptura je jednostavna – na što djelotvorniji način nabiti Hrvatima još malo (neosnovane) povijesne krivnje pa da zajedno sa svojim susjedima još neko vrijeme poslušno ostanu na Zapadnom Balkanu, dok svjetski dušobrižnici ne smisle neko novo, za Hrvatsku nesumnjivo nepovoljno rješenje.

Na žalost veliku je ulogu u ostvarenju takvih prljavih namjera odigrala i nesposobna i neučinkovita hrvatska politika. Jer ona je ta koja je dopustila nedopustivo – poigravanje s vlastitim ugledom, nezavisnošću i nacionalnim dostojanstvom, pristajući ponovno i iznova na najnovije uvjete koje je Europa neumorno postavljala, a i danas to čini. Stoga i ne možemo vjerovati premijeru Sanaderu kad kaže kako ovoga puta nema šanse da Hrvatska licitira vlastitim teritorijem. Jer, zašto bi ovoga puta bilo drugačije nego prije i tko nam može garantirati da premijer ponovno ne će pogaziti vlastitu riječ i obećanja, kao uostalom i mnogo puta do sada. Hrvatski je narod nesumnjivo u velikom dijelu izgubio povjerenje u vlast koja je proteklih godina demonstrirala spremnost na prodaju i rasprodaju onog najvrjednijeg, obiteljskog srebra, a što je još i gore, zauzvrat nije dobila ništa. Ništa osim novih sabotaža, uvjetovanja i prljavih igrica s kojima bije boj na vanjskoj fronti, dok na unutarnjoj, kao posljedica istog vladaju anarhija, korupcija, grabež i kriminal.

Stoga je svakako pogrešno misliti da je hrvatska borba prestala sredinom devedesetih, ona na žalost traje i dalje, samo u drugačijem, podmuklijem obliku i s još jednom velikom razlikom u odnosu na Domovinski rat. Naime, kako stvari sada stoje aktualna nas vlast dovodi u pat poziciju. Koja bi za hrvatski narod mogla završiti jednako pogubno.

M.M.B.