Hrvatska političko-apolitična stvarnost

Kako prenose mediji predsjednik Hrvatske udruge sindikata (HUS) Ozren Matijašević na prosvjednom je skupu, održanom u srijedu na vinkovačkom Stadionu malih sportova pred oko tri stotine prosvjednika upozorio hrvatske političare i članove Vlade kako je 'krajnje vrijeme da počnu odgovorno obavljati svoj posao i upravljati državom u interesu onih koji su ih izabrali a ne sponzora, rođaka i kriminalne klijentele. Ne može se ne zamijetiti kako je i uz zaista postojeće mnoštvo problema zbog kojih bi se građani Hrvatske itekako imali razloga buniti, pa i uz silnu medijsku pompu koja spomenute prosvjede, a u službi raznoraznih vladorušilačkih politika podržava, prosvjed u Vinkovcima okupio tek oko tristotinjak ljudi. Postavlja se pitanje zašto je tome tako i zašto su ljudi u Hrvatskoj u tolikoj mjeri pasivni u rješavanju vlastitih životnih pitanja. Odgovor na to pitanje valja tražiti u smjeru i načinu na koje se razvijalo hrvatsko građansko, demokratsko društvo od stvaranja samostalne hrvatske države do danas.

Početkom devedesetih počela je izgradnja pravne države i neovisnog sudstva, proces koji nije završen ni do današnjih dana. Hrvatsko su društvo u godinama koje su uslijedile potresli rat, gospodarska kriza, kriminal i korupcija koji su s druge strane izazvali nepovjerenje, cinizam i određeni antagonizam građana prema politici uopće. Današnja apatija ili ravnodušnost građana prema političkim zbivanjima i strujanjima u državi velikim je dijelom posljedica višegodišnjeg medijskog terora, koji se sustavno, a u službi određenih političkih ideologija provodi nad stanovništvom. Drugi veliki uzrok je opće razočaranje vlastitim političkim elitama, njihovim postupcima, nedjelotvornosti, nesposobnosti i netransparentnosti. Tako je percepcija političara u Hrvatskoj danas potpuno opravdano izrazito negativna, a nema naznake nekih velikih promjena, jer za tako nešto trebaju se pojaviti ljudi koji će imati dovoljno karizme, volje, sposobnosti, ali i sredstava da izvuku kola koja su već duboko zagrezla u blato.

Prognoze i nisu najoptimističnije ako se u obzir uzme kolektivna ravnodušnost građana i to u svim dobnim skupinama. Primjerice, mladi su danas za politička zbivanja potpuno nezainteresirani, bar za ona koja bi se ticala nacionalnog osvještavanja i aktiviranja u smislu očuvanja državotvornih vrijednosti. Stječe se dojam da im je politike «puna kapa», političke teme se izbjegavaju, a jedini trenuci kada se nešto u tom smislu i prokomentira jest kad su aktualne afere koje je zbog njihove šokantnosti nemoguće ignorirati. No sva čuda traju tri dana i prođu, a mladi se vraćaju u svoju školsku ili poslovnu kolotečinu potpuno indiferentni na stvari koje se u njihovoj državi pred njihovim očima gotovo svakodnevno odvijaju. Ništa bolje nije ni kad se radi o pripadnicima takozvane srednje generacije, koju većinom danas čine ljudi odrasli u nekom drugom režimu, nenavikli na kapitalističku egzistencijalnu borbu, koja je u njima izazvala ogorčenje i frustraciju. Upravo je ta skupina najpodesnije sredstvo kojim političko-medijske elite danas najuspješnije manipuliraju, uporno im sugerirajući kako su za negativne promjene u njihovim životima krivi ljudi koji su potakli velike promjene početkom devedesetih.

Naravno da su takve teorije ne samo zlonamjerne i sulude i veze nemaju s istinom, jer svatko je tvorac vlastite egzistencije, a u kapitalizmu, za razliku od socijalizma vrijedi deviza – koliko radiš toliko imaš. Naravno, u sustavu u kojem Hrvati danas žive, a to je prije svega jedan mutirani oblik između dvije notorne krajnosti i u državi koja godinama pleše na granici bankrota preživjeti ili živjeti nije lako. Pogotovo ako se u obzir uzme broj onih koji su dok je većina naroda ratovala za svoju domovinu beskrupulozno krali. Oni danas kupuju jahte i tvornice, dok ih obični građani gledaju s gađenjem i zgražanjem. No, umjesto da se poradi na ispravljanju nepravde, a načina za to uvijek ima, taj se soj ili sloj od određenih političkih struktura perfidno, ali i vrlo uspješno koristi kako bi se ogadilo apsolutno sve što se devedesetih godina u ovoj državi izdogađalo. Tako se potpuno nedopustivo u isti koš trpaju kruške i jabuke, privatizacija i Domovinski rat, no iako pomalo nevjerojatno, sustavno se ispiranje mozga na žalost pokazalo itekako uspješnom metodom za ostvarenje vlastitih političkih ambicija.

Treću skupinu, možda i najbrojniju čine pripadnici takozvane zrele dobi. Ako izuzmemo one kojima je ugrožena egzistencija i nije im do ničega, a kamo li do politike i one koji se u svim sistemima na ovaj ili onaj način politikom nikad i nisu prestali baviti, među preostalim dijeloim takozvanih starijih građana još se može naći i ponajviše onih koji su svjesni pogrešnog smjera u kojem plovi hrvatski brod, ali većina njih više nema snage, mogućnosti ili što je i najvažnije logističke podrške da opet i ponovno iznesu preokret na svojim leđima. Većina je njih to učinila devedesetih, a danas su višestruko onemogućeni u svojim pokušajima, što od strane države, a što zbog neumitnosti vremena i tehnološkog napretka u kojem po prirodi stvari ne mogu funkcionirati jednako dobro kao mlađi naraštaji. Dakle, sve se svodi na to da ponovno treba pričekati pravo vrijeme, okolnosti i ljude. Ljude kojih je Hrvatska oduvijek imala i pronalazila kad joj je bilo najteže. I ponovno će tako.

M.M.B.