Tito i suborci u Splitu?!

Ravnatelj Pomorskog muzeja u Splitu Stjepan Lozo, ovih dana pod nazivom ‘Kompartijo, mirisavo cvijeće’ namjerava izložiti biste, fotografije, knjige i pjesmarice u čast Partije. Riječ je o bistama «prekaljenih partizanskih heroja» Vlade Bagata, Velimira Škorpika, Karla Rojca, Sergeja Mašera i njihovog glavnog komandanta – Tita. Muzejski kustos Ljubo Radić istaknuo je kako su spomenute biste početkom devedesetih godina bile politički opasne i nisu imale nikakvu materijalnu vrijednost, a da bi danas mogle, s obzirom na nostalgičarske trendove u društvu izazvati veliko zanimanje građana. Ono što bi se moglo zaključiti jest da ti likovi nisu bili, kako je to Radić kazao opasni početkom devedesetih, nego podosta godina prije toga kad su predvođeni jednim od najgorih komunističkih zločinaca na svijetu Titom prouzročili smrt stotina tisuća Hrvata.

No ono u vezi s čim je spomenuti kustos na žalost ipak poentirao jest da se Hrvatska danas pod jakim utjecajem projugoslavenskih struktura u određenom dijelu pretvorila u nekakvo polunostalgičarsko društvo. Iako, ono što nikako nije i ne može biti jasno jest za čime se to zapravo žali. Ono što se u Hrvatskoj trenutno događa vrlo je lako za objasniti jer spada u temeljne postavke teorija o političkim znanostima, u svezi s problemama postkomunističkih zemalja. Sve su te zemlje u svojoj teškoj tranziciji k liberalizmu i demokraciji suočene s teškim problemima, prije svega socijalne naravi. A socijalno nezadovoljno društvo, vrlo je laka i pogodna masa za političke manipulacije. Pa se tako, nakon nekoliko godina od strukturnih promjena u društvu kao po špranci javljaju stranke sljednice KP, koje među ekonomski nezadovoljnim građanima imaju relativno dobar uspjeh zbog svojih organizacijskih prednosti i ideološke prepoznatljivosti kojoj je sklon određeni dio pripadnika starog režima.

Pritom se naglasak stavlja na materijalne čimbenike (kriminal, privatizacija, korupcija), a po strani se ostavljaju sve one režimske negativnosti zbog kojih su ljudi živjeli u krajnjoj neslobodi, strahu, a mnogi su ljudski životi i žrtvovani za «opće dobro». A takva se praksa primjenjivala i u Titovo vrijeme. Bilo je naime uobičajeno da se za vrijeme kriza vlasti i gospodarskog kolapsa, optužuju «unutarnji i vanjski neprijatelji», a dežurni krivci su najčešće bili - vanjski ustaše, a unutarnji hrvatski nacionalisti. Time su komunisti skretali pozornost radnog naroda i narodnosti s glavnoga na sporedne krivce. Isti se princip primjenjuje i danas, kad određene struje predvođene Mesićem iz naftalina pokušavaju izvući nekakav  antifašizam (čitaj komunizam!), kako bi pripomogao za ostvarenje određenih političkih ciljeva.

U tu se svrhu održavaju "antifašistički" skupovi, mahom pod pokroviteljstvom predsjednika države (a na račun građana od kojih je veliki dio od tih ostih «antifašista» itekako propatio). Ti su skupovi ipak što zbog neuvjerljivosti i apsurdnosti, a što zbog zakona prirode (jer «pravi» se antifašisti s godinama ipak ne pomlađuju) sve manje i manje posjećeni, no dovoljno da ispune svoju svrhu – pošalju poruku «opasnim» hrvatskim nacionalistima kako se njihova državotvornost i domoljublje ne će tolerirati. U tu svrhu predsjednik bi štedio na braniteljskim pokopima, ali istodobno slavio one od kojih je određeni dio njih zasigurno odgovoran za jedno od najmračnijih vremena u hrvatskoj povijesti. No, Hrvati unatoč silnom trudu još uvijek izgleda nisu dovoljno uvjereni u svoje antifašističke (komunističke) zasade, jer još uvijek ih velika većina smatra kako je temelj ove države Domovinski rat.

A da bi nas uvjerili u suprotno nostalgičari ne biraju sredstva, sada se sa skupova prelazi na izložbe bista, fotografija i ostalog političkog kiča iz komunističkih vrmena. S druge strane, postavlja se pitanje piše li se o velikim izložbama i bistama hrvatskih ratnih junaka i pobjednika? Ne, jer oni nisu «podobni», a ujedno su i službeno odsutni u Haagu. Sve ovo neodoljivo podsjeća na nekakvu noćnu moru kojoj nikako ne dolazi kraj. No svim morama i mrakovima kraj je uvijek i neumitno stigao, pa će i ova «nostalgičarska» priča, kad tad, a nadajmo se uskoro dobiti svoj konačni završetak.

M.M.B.