Zapamtite Vukovar - Loš film vrijedan isključivo zaborava

18. studenoga na Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu, na prvom je programu Hrvatske televizije, a nakon središnjeg Dnevnika, prikazan film «Zapamtite Vukovar». Ništa u toj činjenici ne bi bilo sporno kad ovaj film ne bi predstavljao najobičniju krivotvorinu istine o onome što se u Vukovaru zbivalo, točnije manipulaciju sudbinama vukovarskih heroja novinara Vukovarskoga radija Siniše Glavaševića i Branimira Polovine. Njih dvojica koji su danas nesumnjivo simboli vukovarske žrtve, borbe i ponosa, ali i hrvatske novinarske hrabrosti od koje je danas malo što ostalo, na nedopustiv su način, tendenciozno ili samo površno, prikazani potpuno neautentično. Film koji govori o stvarnim ljudima i događajima, a pogotovo ako je tema osjetljiva poput ove u kojoj se radi o jednom od najeksponiranijih ratnih zločina u Hrvatskoj prije svega mora biti činjenično utemeljen, a film Fadila Hadžića to nikako nije.

Ostaje nejasnim iz kojih je razloga redatelj filma ovoj iznimno osjetljivoj i Hrvatima prevažnoj temi pristupio s toliko nemara i površnosti, ne istraživši ni osnovne činjenice i ne poslušajući brojne svjedoke koji su mu bili nadohvat ruke. Dovoljno je pogledati koji nastavak serijala "Heroji Vukovara", a da se shvati koliko je ljudi tamo bilo i koliko ih je redatelju moglo pripomoći svojim iskazima, naravno, u slučaju da su ga ti iskazi zanimali. Ali nisu. Ovako, njegov je film događaje u vukovarskoj bolnici i na Ovčari prikazao u maniri balkanske krčme u naglašeno romantiziranoj, kazališnoj izvedbi koja svojom «autentičnošću» zapravo ne daje niti naslutiti što se tih tragičnih dana zaista i dogodilo.

Na spomenuto djelo reagirali su i novinari HRV-a kao i obitelj pokojnih podužim priopćenjem objavljenim u hrvatskim medijima, a u kojem izražavaju svoju tugu i nevjericu te ogorčenost onime što su u filmu o svojim suradnicima i najmilijima imali vidjeti. Jer, nedopustivo je da se netko na račun samopromocije igra svetinjama hrvatske borbe za samostalnost.

Ako bi se otišlo i korak dalje, moglo bi se postaviti pitanje zašto se u Hrvatskoj uporno i isključivo ne snimaju filmovi o hrvatskim pobjedama. Vukovar je nesumnjivo jedna velika hrvatska pobjeda, ali ono što se jedino može vidjeti  kao primjerice u zadnjem uratku je poraz. Kako to da nikome nije palo na pamet snimati o nebrojenim ratnim pobjedama i akcijama hrvatskih vojnika? Zar su junaci Domovinskoga rata tabu tema? Treba li Hrvatima sustavno uništavati moral i hrabrost, vjeru u sebe?

Primjerice, svi smo mi pogledali puno američkih ratnih filmova i neovisno o pristupu tematici uvijek im je zajedničko to što se na ovaj ili onaj način slavi američka vojska i hrabrost, odnosno pojedinci - heroji. No, s druge strane, američki ratni heroji ne sjede na optuženičkim klupama kao hrvatski junaci, koji čekajući vlastitu, zapravo iščekuju i presudu vlastitom narodu. Čija borba za istinu i pravdu još uvijek izgleda nije završena. A filmovi poput ovog Hadžićevog o Vukovaru u tome mu nikako ne mogu biti od pomoći, baš naprotiv.

M.M.B.

Priopćenje novinara HRV-a i obitelji S. Glavaševića o filmu 'Zapamtite Vukovar'

Nakon prikazivanja igranog filma "Zapamtite Vukovar", i sami šokirani, povrijeđeni i poniženi viđenim, primali smo brojne pozive (najblaže rečeno) neugodno iznenađenih vukovarskih branitelja i civila koji nas, pretpostavljajući da smo surađivali na spomenutom filmu, drže suodgovornim za taj nemušti filmski uradak o Vukovaru koji ponegdje graniči s povijesnom krivotvorinom a u pojedinim svojim dijelovima to doista i jest. Stoga vas molimo da u cijelosti objavite naše reagiranje. Vjerovali smo kako 17 godina nakon vukovarske tragedije postoji sasvim dovoljno podataka, publikacija i iskaza vukovarskih branitelja i civila, stranih i domaćih medija te izvještaja raznih organizacija na temelju kojih je moguće sročiti suvislu i vjerodostojnu priču o ratnom Vukovaru i svim dijelovima njegove obrane, uključujući i Hrvatski radio Vukovar. Na žalost, netočnu i nelogičnu priču o ratnoj redakciji Hrvatskog radio Vukovara, prikazanu u filmu Fadila Hadžića "Zapamtite Vukovar", emitiranom 18.11.2008. godine, na prvom programu Hrvatske televizije, nakon središnjeg Dnevnika, na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, ne možemo nazvati drugačije doli povijesnom krivotvorinom.

Nije nam namjera upuštati se u stručnu ocjenu Hadžićeva uratka, niti želimo dovesti u pitanje njegovu slobodu umjetničkog interpretiranja događaja i likova. Ako je, međutim, autor posegnuo za likovima stvarnih osoba, Siniše Glavaševića i Branimira Polovine (ubijenog novinara i tehničara Hrvatskog radio Vukovara) i drugih novinara, a onda ih prikazao u kontekstu koji ne poštuje niti elementarne činjenice, to ukazuje na nedopustivu površnost prema toj povijesno, a mnogim gledateljima i nama osobno, iznimno osjetljivoj temi. Dopuštamo da su gospodinu Hadžiću nepoznate činjenice o posljednjim trenucima Branimirova i Sinišina života, ali nas zabrinjava i vrijeđa neinformiranost i površnost kojom pristupa toj temi ako je za likove svojega filma uzeo dvojicu stvarnih ljudi i istinskih medijskih heroja.

Brojni zapisi (izjave svjedoka iz vukovarske bolnice i s Ovčare) koje je moguće pronaći i u tiskanim i u elektronskim medijima, knjige o Vukovaru pa, konačno, i MI, živući svjedoci, izvori su „nadohvat ruke.“ Stoga je ovaj film teško nazvati drugačije doli pokušajem manipuliranja važnim dijelom istine o Domovinskom ratu te pokušajem osobne promocije autora jukstapozicijom vlastitog imena uz ime Vukovara i imena njegovih junaka. Hadžić nije ni prvi ni posljednji koji je to učinio, no sasvim je sigurno jedini koji je to učinio bez imalo pijeteta prema ljudima čija imena i djela tako bezočno zlorabi i prema njihovim obiteljima. Valjalo je snimiti film o Vukovaru po svaku cijenu, pa i po cijenu istine i ugleda dvojice mrtvih ljudi. U odjavnoj špici filma navodi se kako "filmska priča koristi autentične dokumentarne podatke o djelovanju Radija Vukovara iz romana „Glasom protiv topova“ Alenke Mirković, novinarke Radija Vukovara." Hadžić se nije potrudio čak ni toliko da navede točan naslov knjige („91,6 MHz Glasom protiv topova“) i radijske postaje (Hrvatski radio Vukovar). Usput rečeno, premda se gospodin Hadžić već neko vrijeme marketinški "kiti" rečenom knjigom, od autorice nije zatražio dopuštenje za korištenje njezina djela, što je i obveza i bolji običaj u poslu kojom se tako dugo bavi. Ako je knjigu uopće pročitao, očito je nije razumio.

Zbog istine i svih onih koji su u opkoljenom Vukovaru slušali Sinišine i Branimirove ohrabrujuće poruke, dužni smo ponoviti: dio ratne redakcije Hrvatskog radio Vukovara Siniša Glavašević, Branimir i Zvezdana Polovina i Vesna (Vuković) Orešković bili su u vukovarskoj bolnici ujutro 20. studenoga 1991. godine, kada su okupatorski vojnici predvođeni Veselinom Šljivančaninom počeli odvajati muškarce na jednu, a žene i djecu na drugu stranu. S dijelom bolničkog osoblja, ranjenika i civila, odvedeni su i Siniša i Branimir. Svjedoci koji su bili s njima na putu do vojarne, a potom i do stratišta na Ovčari, također postoje. Mnogi su o tome svjedočili i pred međunarodnim sudom u Haagu. Zašto, onda, gospodin Hadžić nije kontaktirao bilo koga od nas ili njih prije nego što se upustio u pisanje scenarija i/ili režiranje filma? Odgovor na to pitanje možda je moguće iščitati iz sadržaja telefonskog razgovora Sinišine majke, gospođe Cecilije Glavašević, s gospodinom Hadžićem, dan nakon prikazivanja filma na HTV-u. Kada je izrazila ogorčenje načinom na koji su u filmu prikazani lik i okolnosti zarobljavanja njezina sina, gospodin Hadžić joj nabusito odgovara: „A kako VI, gospođo, znate kako je zarobljen Vaš sin?“

Nakon njezina odgovora kako postoje svjedoci njegova zarobljavanja, Hadžić joj se ispričava i kaže da to nije znao…Iz usta čovjeka s tolikim scenarističkim, filmskim, književnim i životnim iskustvom to objašnjenje zvuči krajnje neuvjerljivo, a definitivno ne opravdava nedopustivu činjenicu da se kao netko tko "ne zna" kako su zarobljeni Glavašević i Polovina, a "ne zna" ni gdje bi se o tome mogao obavijestiti, – priču o tome odlučuje izmisliti i po toj površnoj priči snimiti film. Sada postaju jasnije primjedbe filmskih kritičara o manjkavoj karakterizaciji likova vukovarskih ratnih izvjestitelja, onog izmišljenog i onih stvarnih Siniše i Branimira. Zahvaljujući Hadžiću, oni će u (itekako važnoj) celuloidnoj povijesti ostati zabilježeni kao bezvoljne, strašljive i slabašne osobe zasjenjene neuvjerljivo demoniziranim likovima srpskih vojnika. Redatelj naprosto nije želio upoznati „svoje likove“. Šteta, jer su svojim brojnim ljudskim i profesionalnim vrlinama mogli oplemeniti i njegov život. Evidentno je da je Hadžić priču o Hrvatskom radio Vukovaru, a posebice priču o Siniši i Branimiru, iskoristio tek kao mamac za gledatelje i kao zgodan način da u svojoj filmografiji udari još jednu "recku." Ovim otvorenim pismom hrvatskoj javnosti želimo reći da je film "Zapamtite Vukovar" besraman i drzak pokušaj samopromocije po maksimi da ne postoji loš publicitet. Sada je, dakako, prekasno da svim dobronamjernim gledateljima poručimo da je žele li doznati ili upamtiti istinu o Vukovaru ovaj film posljednja stvar koja će im u tome pomoći.