Mediji angažirani u borbi protiv istine

Neposredno nakon mučnog ubojstva mlade Ivane Hodak većina ljudi u nevjerici je čitala strašne medijske napise koji su sustavno pokušavali diskreditirati žrtvu dovodeći je potpuno neopravdano u vezu s ljudima iz kriminalnog miljea. Opću konsternaciju izazvala je onda Globusova fotomontaža, odnosno gnjusna krivotvorina Ivane kako sjedi u krilu generala Zagorca, s kojim su je bezuspješno pokušavali dovesti u ljubavnu vezu. Danas, medijska se haranga na obitelj Hodak nastavlja podjednakim intenzitetom, ali u nešto drugačijem smjeru. Tako je posljednjih dana tjednik Nacional, kojeg Zvonimir Hodak, ali i ne samo on, naziva «neslužbenim glasnikom mafije» donio zlonamjerne konstrukcije kako je pokojna Ivana navodno vodila brigu o svim imovinsko-pravnim pitanjima i građevinskim projektima klijenta svog oca Vladimira Zagorca, kako su njih dvoje učestalo komunicirali te ponavlja sumnju da su neko vrijeme bili u odnosu koji nije bio samo poslovan.

Pa iako ovakva pisanja predstavljaju eklatantan primjer kršenja elementarnih načela novinarske profesije, nitko se u hrvatskom društvu do današnjega dana nije našao pozvan na ovakve blasfemne napise reagirati i tražiti odgovornost za rečeno ili napisano. Ovako ispada da tugujuća obitelj sada mora voditi vlastiti privatni rat, čak se i povlačiti po sudovima ne bi li prava bila bar malo zadovoljena. Postavlja se pitanje - gdje su danas te udruge i ljudi koji se vole hvaliti kako brinu o zaštiti ljudskih prava u Hrvatskoj, zašto se nitko od njih nije oglasio? Što je s političarima koji inače vole zabadati nos u apsolutno sve i svašta, kako to da u slučaju Ivane Hodak svi šute? Za razliku od njih, Portal HKV-a šutjeti ne će i o ovoj, ali i sličnim temama, nego ćemo pisati i govoriti u skladu s našom savješću.

Ovakve novinarske (ako ih se tako uopće može nazvati) priče i afere, koje usput budi rečeno do sad nisu potkrijepljene niti jednim jedinim materijalnim dokazom ne znače ništa drugo nego otvoreni pokušaj da se preko leđa mrtve djevojke obračuna s generalom Zagorcem, protiv kojeg tužiteljstvo izgleda u rukama ima malo ili ništa dokaza koji bi mogli potkrijepiti optužnicu. Sve se to pritom čini na najgori i najneljudskiji mogući način, perfidnim medijskim blaćenjem ubijene djevojke čiji je ubojica 50 dana nakon ubojstva još uvijek nepoznat, a kako stvari stoje tako će i ostati jer o njegovom se identitetu i potrazi u tim istim medijima više ne može pročitati ni slova. Ali ono što se može pročitati jesu očajnički vapaji roditelja, koji su u svojoj tuzi, bolu i očaju radi izgubljenoga djeteta uz to prisiljeni voditi privatnu borbu s pojedinim medijskim lešinarima kako bi očuvali čast mrtve kćeri.

A da Hrvatska još uvijek nije izrasla u civilizirano društvo, uz ovaj veoma dobro pokazuju i brojni drugi slučajevi u kojima su mediji pokušali odigrati ulogu koja im nikako ne pripada. Prisjetimo se samo novinskih napisa i naslova koji su se mogli pročitati o dubrovačkom kapetanu Laptalu i to ni manje ni više nego prije donošenja drugostupanjske presude, čime se izravno moglo utjecati na tijek sudskog procesa, naravno na Laptalovu štetu. Kolumnist Jutarnjeg lista pritom je u svojem komentaru otišao najdalje optuživši kapetana (ponovno bez ikakvih dokaza) da je još od prije, uz slične inkriminacije za koje je optužen u Grčkoj, bio poznat i hrvatskoj policiji.

Sve se to naknadno itekako pokazalo neutemeljenim i iskonstruiranim, Laptalo je ovih dana oslobođen, a medijski napisi su zaboravljeni. No, postavlja se pitanje što bi bilo da je sudski proces, zahvaljujući «hrvatskim» novinarima završio drugačije? Odgovor je – jedno veliko ništa. Jer u Hrvatskoj danas očito ne treba imati puno hrabrosti ili morala kako bi se u nekoliko redaka smišljeno i u više svrhe uništila nečija čast ili čak i život. Pa makar i posthumno. A zašto bi i bilo bojazni kad nema odgovornosti. Jer da je ima, danas bi sva ta angažirana pera itekako morala položiti račune za svoje tvrnje i odgovarati ako nikako drugačije, a ono bar stegovno, u okvirima vlastite struke koja bi se trebala pobrinuti da konačno pomete ispred svojih vrata i ne dopusti raznoraznim pojedincima da zlonamjerno kroje tuđe sudbine i pravdu. No, takve se stvari događaju samo u civiliziranim društvima, na što ćemo svi zajedno još neko vrijeme biti prisiljeni pričekati.

M.M.B.