Gospodo Nobilo i Viskoviću - pravda je možda spora, ali dostižna!

Ante Nobilo često je spominjano ime kako općenito u hrvatskim medijima, tako i na ovom Portalu. Iako pisanje o mislima i djelima tog čovjeka i pravnika, bivšeg pomoćnika okružnog tužitelja bivše Jugoslavije i nije pretjerano ugodan sport, on nas počesto na komentiranje njegovih djelovanja, svojim politikantskim eskapadama sam natjera. Dakle, ovoga puta, najnovija Nobilova misao objavljena u srpskom Blicu glasila bi ovako – «Oluja je imala više elemenata genocida nego zločin u Vukovaru». Nobilo je tako za srpski tisak iznio svoja razmišljanja o aktualnoj tužbi Hrvatske protiv Srbije i srpskom odgovoru u obliku protutužbe za koje je kazao kako misli (ili se nada) da niti jedna ni druga ne će proći na Međunarodnom sudu. Što je, ako se u obzir uzmu politički ideali i putevi odvjetnika Nobila, zapravo jedino što se u ovom trenutku od njega i može očekivati. Jer da bi se dobila šira slika i pozadina čitave priče u obzir valja uzeti čitav njegov životopis iz kojeg ćemo na ovome mjestu izvući neke najrelevantnije podatke.

Dakle, u vremenu oko priznanja hrvatske samostalnosti o Nobilu se i nije moglo baš previše čuti i saznati. Kao i mnogi pripadnici starog režima koji su u istom obnašali odgovorne funkcije, Nobilo se početkom devedesetih odlučio pritajiti i pričekati što donosi «bolje sutra». A bolje sutra za njega je svanulo vrlo brzo pa je u novoj državi svoje mjesto pod (političkim) suncem tražio kao veliki zagovornik potrebe priznanja zločina koji su po njemu i njegovim istomišljenicima počinjeni s hrvatske strane. Bio je i danas je jedan od najvećih zastupnika «ugroženih» srpskih obitelji, a da istovremeno nije niti trepnuo na tisuće žrtava srpske agresije. Već tada je inzistirao da se utvrdi opseg «hrvatske agresije na BiH». No pravo je uskrsnuće usljedilo kad je Nobilo (po ne zna se kojim kriterijima), a valjda zbog na kraju potpuno neuspjele "politike pomirbe", postavljen za branitelja generala Blaškića, čija je prvobitna presuda izrečena na astronomskih 47 godina zatvora. Nobilo je slavu i ekspertnost nastavio skupljati zastupajući brojne osobe optužene za organizirani kriminal.

Unazad posljednjih godina Nobilova je retorika postajala sve podobnija i traženija, a on je u svojem političkom bezobrazluku i beskrupuloznosti u potpunosti odstupio čak i od nekakvih osnovnih temeljnih istina o Domovinskom ratu, opetovano tvrdivši kako Oluja predstavlja etničko čišćenje, a kako danas po njemu stvari stoje, ta je akcija bila i više zločinačka nego agresija na Vukovar. No, Nobilo u svojim tvrdnjama nije usamljen, štoviše njegov način razmišljanja prakticira velik broj «hrvatskih intelektualaca» koji manje ili više otvoreno podržavaju ideju i plan da se Hrvatima ponovno začepe usta i gurne ih se u isti koš sa Srbijom. Primjerice, dovoljno je pročitati intervju dr. Nikole Viskovića, profesora Pravnog fakulteta u Splitu, koji danas tvrdi kako su «nacionalisti uništili pravosuđe». Jer je po njemu valjda pravosuđe idealno funkcioniralo nakon Drugog svjetskog rata, kad su komunisti ubijali ljude i nacionalizirali njihovu imovinu. Ali o tome od dičnog profesora ni slova. On nabraja samo brojne nedopustive stvari koje su se događale u mračnoj nacionalističkoj Hrvatskoj.

Istoj onoj u kojoj je 47 godina bio profesor, u kojoj je govorio kad, što i kako je htio, bez apsolutno nikakvih posljedica. Svoje ideje i zamisli iznosio i «preodgajao» hrvatsku akademsku mladost. On se danas, zajedno s Nobilom (i njima sličnima) nalazi pozvanim prozivati i dijeliti pravdu. No, to su metode i taktike koje su Hrvati kroz bližu povijest i previše dobro upoznali i na vlastitoj koži osjetili, a da bi je ikada više prihvatili. Sve su to danas zaostali glasovi i tragovi jedne zločinačke totalitarističe prošlosti, za koju još uvijek nitko nije odgovarao, dok se Hrvatima uporno pokušava naći dlaka u jajetu. No i oni kao i njihovi brojni istomišljenici trebali bi biti svjesni da jedna laž vodi u novu, još manje vjerodostojnu od prethodne, a jedino što kroz povijest zaista može opstati jest prava, nepatvorena istina, popraćena pravdom koja je istina ponekad spora, ali neumoljivo dostižna.

M.M.B.