Zapamtite Vukovar

Ovih je dana čitava Hrvatska u svojim srcima iznova proživjela vukovarsku žrtvu. Žrtvu, čiji ponos, ali i bol nije umanjilo niti ovih 17 godina koje su mimo svih nas na neki način proletjele. Posebice se to može ustvrditi za građane Vukovara koji u svom ogorčenju zbog današnje tužne svakodnevnice koju dodatno otežava velika nezaposlenost i problematičan život, ali i suživot na samom istoku domovine, tvrde da ih se politička elita sjeti samo tog jednog dana u godini. Smije li se to dopustiti nakon svega što je taj grad i njegovi žitelji pretrpio u Domovinskom ratu? Jer, Vukovar je u ovoj današnjoj državi jedan od rijetkih simbola hrvatske borbe za samostalnost čiji dignitet još uvijek nije okaljan različitim politikantskim verbalnim malverzacijama, iako, ruku na srce pokušaja je itekako bilo. Tako su se svojevremeno pojavile razne «teorije zavjere» i priče o tome kako je Vukovar zapravo prodan grad.

Ono što nikada nitko nije objasnio jest tko ga je, zašto i zbog čega prodao? Jasno je samo da ta kao i ostalom raznorazne druge pričice koje predstavljaju varijacije na temu možemo svrstati u isti koš i potpisati ih zajedničkim autorom, koji uostalom i danas piše, po raznim tiskovinama, medijima, sije mržnju, laži i fabriciranu istinu, a to čini sustavno i predano već sedamdesetak godina....Tako su nastala «velika» sabrana djela «hrvatske» književnosti, od kojih možemo nabrojati samo neke poznatije naslove: Vukovar je prodan grad, u Vukovaru su zenge klale srpsku nejač, u Dubrovniku su palili gume za vrijeme napada, u Jasenovcu je ubijeno 700.000, a u Oluji je protjerano 250.000 Srba....I tako dalje i tako dalje. Isti su to «autori» koji su tijekom najžešćih borbi u gradu heroju puštali u opticaj floskule poput «Ako padne Vukovar, past će i Hrvatska», te bajke o tome kako Zagreb nije poslao oružje, odnosno da je vrhovništvo namjerno sabotiralo obranu..

Prva misao spada u osnove političke propagande totalitarnih režima, no ova je druga puno opasnija i zapravo precizira kancer koji je onda, a to čini i danas izjeda srž nacionalne svijesti ili ono što je od nje još ostalo. Jer služiti se vukovarskom patnjom kao sredstvom u nekakvom obračunu s Tuđmanovom vlašću predstavlja «dno dna» i vrhunac političkog amorala, istog onog koji je otpremio hrvatske junake u Haag. No istinu o Vukovaru, koji je tri mjeseca krvario za svoju državu i navodnu izdaju koju ljudima koji su tamo ginuli ne bi mogao narediti apsolutno nitko, što je iz usta branitelja izrečeno već mnogo puta, nemoguće je krivotvoriti. Pa ipak ni istina koja je neminovno na našoj strani ne pomaže ukloniti gorak okus u ustima koji su ostavile haaške «presude» vukovarskim krvnicima Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću.

Hoće li Međunarodni sud koji se proglasio nadležnim za tužbu koju je Hrvatska digla protiv Srbija u smislu počinjenog genocida, imalo oprati ljagu sa svojeg imena ostaje za vidjeti. No jedno je sigurno. Upaljeni lampioni postavljeni ulicom Gada Vukovara u hrvatskoj metropoli 18. studenog svojim titrajućim plamenom još jednom su probudili pijetet spram žrtava i podsjetili na divljačko razaranje Vukovara ali i ostalih gradova i sela. Podsjetili su na krvoločni juriš velikosrpskih osvajača praćenih paljenjima i zvjerskim ubijanjima koja svjedoče o sukobu civilizacija i praiskonskoj mržnji onih koji ne izgrađuju već razgrađuju i otimaju tuđe. A to je ono što Vukovar danas simbolizira i personizira, to je ono što Hrvatska nikada ne smije zaboraviti. Hrvati, zapamtite Vukovar!

M.M.B.