New deal na hrvatski način

Kriza koja je prije godinu dana započela u SAD-u zbog teže naplativih  subprime hipotekarnih kredita putem sekuritiziranog duga banaka prelila se na razvijena tržišta kapitala i zahvatila čitavi svijet. No, iako su hrvatski ekonomski analitičari do jučer bili suglasni kako spomenutu krizu hrvatsko gospodarstvo ne će u težem obliku osjetiti barem još godinu i pol dana, sudeći po izjavama hrvatskih političkih dužnosnika, jučer se nad nebom iznad Lijepe Naše doslovce otvorio ekonomski pakao. Tako su i premijer i predsjednik više ili manje usuglašeno istaknuli kako Hrvatsku u gospodarskom smislu čekaju teška vremena i kako je potrebno više no ikad stegnuti remen. Sanader je pritom iznio i smjernice prema kojima se njegov «new deal» planira i provesti. Da previše ne duljimo s kompliciranim stručnim parametrima koji su ionako previše apstraktni i previše sliče na općenite floskule, koncentrirajmo se na konkretne stvari koje su se iz čitave priče mogle razabrati.

A to je, kako premijer reče, proračunski deficit od nula posto kojeg se planira ostvariti prvenstveno zamrzavanjem plaća, na državnoj i lokalnoj razini. Oko toga se pitanja čak između vladajuće koalicije i oporbe, barem zasad uspio čak i postići i nekakav barem privremeni konsenzus, no političari su političari i oni za svoje postupke mogu imati ovakve ili onakve razloge, stoga je bolje primijetiti što na novopredložena rješenja kaže struka. Što se pak stručnjaka tiče u čitavoj situaciji već duže vrijeme najhladniju je glavu i najracionalnija rješenja do sad imao guverner HNB-a Rohatinski, koji je u tom smislu a u odnosu na političku elitu i njihove zamisli često puta do sad bio glavni korektivni faktor. No, čini se kako njega nitko ni ovoga puta ništa nije pitao, a ako su ga i pitali poslušali ga nisu, barem ne u cijelosti. A to se do sad i nije pokazalo kao dobra praksa pogotovo ako se u obzir uzme pragmatičnost kojoj je političko vodstvo države itekako sklono u kombinaciji s taštinom koja ponekad eto ne dozvoljava priznati da nitko nije popio baš svu pamet svijeta i da se ponekad trebaju primijeniti ona manje popularna (ali pritom i efektivna) rješenja kako bi se ostvario dugoročni cilj.

Guverner je ustvrdio kako zamrzavanje plaća zasigurno jest dobar put, ali ne ako se pritom ne poduzmu mjere koje će spriječiti daljnji rast inflacije. A mjere koje je Sanader u posljednje vrijeme najavio zasigurno ne idu u tom smjeru, prisjetimo se samo predloženih reforme zdravstva, participacija, poskupljenja plina i cigareta od pet kuna, koje istina imaju svoju funkciju, ali to nikako nije održanje ekonomske stabilnosti. Također, nekako se nameće i pitanje zašto se taj isti remen koji se toliko spominje nije iskoristio za stezanje oko onih koji su uslijed poskupljenja energenata «morali» podići cijene, od osnovnih prehrambenih namirnica, struje i općenito svih elemenata koji itekako utječu na životni standard građana. Zašto ti isti danas «ne moraju» uslijed pojeftinjenja energenata na čiju su se skupoću znali pozivati, sniziti cijene? Ne bi li onda građani lakše podnijeli zamrzavanje plaća i druge najavljene mjere? Isto tako, stječe se dojam da je ova svjetska financijska kriza u određenoj mjeri poslužila za takozvano prebacivanje odgovornosti s loše unutarnje ekonomske politike na vanjske faktore i čimbenike protiv kojih se eto moramo boriti. Činjenica je dakako da niti jedna država u svijetu uslijed globalnih financijskih trzavica ne može proći neokrznuta, ali činjenica je isto tako da je hrvatsko gospodarstvo već duže vrijeme ima ozbiljnih problema i da se problemi već godinama ne rješavaju, već se guraju pod tepih i skrivaju i kamufliraju pričama o EU koja će sve požare preko noći ugasiti.

Također je činjenica da je hrvatsko tržište i gospodarstvo jadno kako već je, zatvoreno i izolirano, gdje je Hrvatska u situaciji da uvozi sve, od energenata do hrane iz istog razloga istodobno i malo manje osjetljivo na vanjska previranja. Ili bi trebalo biti. Ili je možda ipak u pitanju jedan drugi problem, a to je što država bez vanjskog zaduživanja ne može podmirivati ni svoje tekuće obveze, a kamoli vraćati dugove, a pitanje je kod koga bismo se to trenutno i pod kojim uvjetima mogli zadužiti. Najviše će na kraju ispaštati, poslovično obični ljudi, oni kojima je potrošačka košarica iz godine u godinu sve skuplja, a inflacije «nema», kao i oni koji su se uzaludno ponadali kako će im upravo sljedeća godina donijeti bar neznatno povećanje primanja, kako bi bila bar malo više sukladna njihovim stručnim kvalifikacijama i uloženom trudu. Svima njima za utjehu i premijer i ministri odlučili su stegnuti i svoj remen i svojim primjerom pokazati kako se to zapravo radi. No, krokodilska koža je nešto mekša, a plaća od preko 20 tisuća kuna nešto veća pa će vjerojatno nekako i izdržati teška vremena koja nam očito predstoje.

M.M.B.