Autoput «bratstva i jedinstva»

U današnjoj svakodnevnici koja je prepuna žurbe, stresa, poslovnih, ali i privatnih obveza za koje nam se ponekad čini kako će nas doslovce ugušiti, čovjek i nema baš nešto previše vremena za opuštanje i razbibrigu. Nakon završetka napornoga radnog dana, svakako bi se moglo naći i pametnijih načina za opuštanje od pasivnog zavaljivanja pred male ekrane, zasigurno bi bolje prijala šetnja na svježem zraku, druženje s knjigom ili naprosto provedeno kvalitetno vrijeme s našim bližnjima, s kojima ionako premalo razgovaramo. No, u većini slučajeva čovjek nakon svih obveza koje su mu toga dana visile nad glavom ipak najčešće sjedne pred televizor, u nedostatku snage za nešto pametnije. I tu sada dolazimo do ključnoga trenutka koji je tema današnjeg komentara.

Jer kad primimo daljinski upravljač u ruke i pod pretpostavkom da većina nas još uvijek prednost daje «domaćim» TV postajama pred stranim kanalima, zapravo počinje agonija. Na činjenicu da se na hrvatskoj televiziji (ama) već dugo vremena ništa vezano uz Hrvatsku (ili jako malo toga) ne može vidjeti, već smo odavno navikli. Navikli smo tako da ne samo da nikakvih emisija na temu Domovinskoga rata, osim onih koje se emitiraju 5. kolovoza ili na Dan nezavisnosti na TV-u nema. Serijal Heroji Vukovara koji se teškom mukom probio do etera HRT-a tek je iznimka koja potvrđuje pravilo. Isto tako puna nam je kapa emisija koje se s druge strane kontinuirano već godinama prikazuju u udarnim terminima i na perverzno-ljigav način pokušavaju Hrvatima doslovce uliti u glavu što se događalo devedesetih godina, samo u nekoj modificiranoj i rekonstruiranoj verziji istine. Spominjanje imena urednika i voditelja takvih emisija suvišno je, jer su već toliko puta spomenuti na ovom Portalu da već i vrapci znaju o kome je riječ, a znali bi i bez toga da smo o njima ikada pisali.

No ono što je posebno iritantno je situacija koja se razmahala ponajviše posljednjih mjeseci. Tako su se hrvatski elektronski mediji danas pretvorili u jedan moderan autoput «bratstva i jedinstva» čija je glavna misao vodilja «Ko nas bre zavadi?».Radi se naime o tolikoj inflaciji svega što je srpsko u hrvatskom programu da ponekad, dok ne provjerite zaista ne možete biti sigurni dali ste upalili primjerice HRT1 ili TV Pink. Tako nas «dobra stara» ekavica u svim mogućim terminima više bombardira danas nego u bivšoj Jugoslaviji. Više gotovo niti jedna emisija, bilo da je riječ o glavnom dnevniku nacionalne televizije, političkim magazinima ili najobičnijim popularno zvanim sapunicama, za hrvatske urednike nije dovoljno zanimljiva ako se u njima ne pojavi barem jedan srpski političar, glumac ili pjevač ili naprosto netko tko nešto od toga tek želi postati, a hrvatski mu mediji velikodušno ustupaju prostor.

No čak ni to ne bi bilo tako strašno ni grozno da iz njihovih usta svakodnevno nismo prisiljeni slušati «velike» misli, kako nam je prije bilo lijepo, kak nam ustvari nikada nije bilo bolje nego u Jugoslaviji, kako je danas sve grozno i trulo, prepuno loše politike, mržnje i besparice koja se eto mora rješavati pružanjem utjehe ljudima koji «bar» mogu gledati novokomponirane «multi-kulti» bezgranične programe. Jer kome trebaju granice? Našim susjedima Slovencima itekako, a Srbima nikako. Njima je u Hrvatskoj oduvijek zapravo bilo i više nego dobro, toliko dobro da su se devedesetih godina imali potrebu i malo više ugnijezditi, ali su to neki zločesti Hrvati spriječili. Strašno. Suza na oko čovjeku krene od nostalgije kad se prisjeti njihovih šajkača, noževa i tenkova, paleži, smeća i pijanih četnikovanja u sitne sate, popraćenih milozvučnim cičanjem «dugmetare». U nedostatku toga, njihovu «kulturnu» ponudu danas smo prisiljeni gledati na hrvatskim TV postajama ili onome što je od njih još ostalo.

Jer aktualne se političke teme bez srpskih političara nikako ne bi mogle dovoljno dobro prokomentirati, sapunice se bez srpskih glumaca ne bi mogle snimiti, jer onih hrvatskih bez posla valjda nema dovoljno, a svijet bome ne bi mogao opstati bez showa u kojem se bira najbolji novi «regionalni» pjevač/pevač, a kojeg vodi nekakva nazovi voditeljica iz Hrvatske, te bosansko-srpske «snage» nadimaka poput «Maca-debeljuca». A kad se sve to skupa pomiješa s politikom koja nam već godinama suptilno pokušava objasniti kako je baš to upravo ono što Hrvatima najviše treba čovjek se zapita s kojim se pravom uopće ljutimo na Europu koja nam servira nekakav Zapadni Balkan, kad se u njega konstantno i sami guramo. Bez da nas itko tjera. I ne, u dobrim susjedskim odnosima nema ništa loše, ako imaju zdrave temelje i dobre namjere, bez zakulisnih igrica i primisli. Čega susjedima Srbima barem što se Hrvatske tiče, na žalost nikad nije nedostajalo.

M.M.B.