Bezgranična suradnja

Na sjednici Predsjedništva BiH održanoj 15. listopada ove godine donijeta je odluka o ratifikaciji Protokola između Ministarstva sigurnosti BiH - Granične policije i Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske - Ravnateljstva policije o provođenju mješovitih patrola uz zajedničku državnu granicu, službenom tranzitu preko državnog područja druge ugovorne strane s ciljem postupanja na vlastitom državnom području te o osnivanju zajedničkih grupa za suzbijanje kriminaliteta. Provođenje spomenute odluke i službeno je započelo 20. listopada, na Međunarodnom cestovnom graničnom prijelazu „Ličko Petrovo Selo“. Cilj provođenja zajedničkih ophodnji trebao bi biti nadzor državne granice, održavanje povoljnog stanja sigurnosti, sprječavanje i otkrivanje kaznenih djela prekršaja te razmjena informacija, iskustava i saznanja. Što to konkretno znači?

Planom je dakle određeno da mješovite ophodnje djeluju neposredno uz državnu granicu, a najdalje na udaljenosti do 10 kilometara od granične crte prema unutrašnjosti državnog područja. Dakle, Hrvatska je temeljem konkretnoga sporazuma dopustila policijskim snagama BiH, odnosno Republike Srpske da slobodno «patroliraju» dobro debelo unutar njenih granica, a sve u svrhu ostvarenja «općih interesa». No, osim nekoliko uobičajenih, praznih i općenitih floskula nitko se nije potrudio objasniti na koji će način nekontrolirane ophodnje policijskih snaga druge države unutar vlastitoga državnoga područja pomoći suzbijanju kriminaliteta. Ne treba zaboraviti da je riječ i o policijskim snagama Republike Srpske čiji je veliki broj pripadnika vjerojatno i ratovao protiv Hrvata tijekom devedesetih.

Riječ je također i o državi koja s kriminalom i korupcijom ima još i kud i kamo većih problema nego što ih ima Hrvatska. Temeljem svega toga, čini se kako će Hrvatska na ovaj način zapravo još i više smanjiti mogućnost kontrole nad onim što se odvija na graničnim prijelazima te zapravo moguće širom otvoriti vrata novom valu problema koji bi ovoga puta mogao stizati preko granice. Jer ovakvo će se stanje nesumnjivo i s jedne i s druge strane posebice od pripadnika kriminalnoga miljea pokušati zloupotrijebiti, ako ništa drugo ophodnje RH i BiH patrolirati će zajedno pa će se u svakom trenutku ako ništa drugo moći saznati točna lokacija na kojoj se hrvatska policija u određenom trenutku nalazi. Ovdje se neminovno nameće pitanje koje su realne i prave pobude koje stoje iza donošenja ovakvih odluka. Ako je Hrvatska trenutno u kroničnom deficitu što se policijskih snaga tiče, zašto ne angažira dio od nekoliko tisuća policajaca koji su 2000. bez pravoga razloga udaljeni sa svojih radnih mjesta, kao višak. Očigledno, to što su oni dobrim dijelom bili sudionici Domovinskog rata predstvlja i dalje najveći problem.

No, umjesto takvih rješenja provode se odluke čija se podloga teško može naći u zakonskim propisima, prije bi mogla predstavljati presedan u svjetskim razmjerima. Kako bi se dobio pravi uvid u čitavu priču, potrebno je spomenute događaje i rješenja promotriti i iz jedne druge perspektive. Naime, nekoliko dana nakon službenog početka provođenja sporne odluke, točnije 24. listopada, održan je sastanak Izvršnog odbora SEPCA-e – Udruženja šefova policija jugoistočne Europe. Tom je prigodom izvršena svečana primopredaja predsjedanja, čime je privremeni glavni ravnatelj policije Vladimir Faber i formalno preuzeo funkciju predsjednika. Priča postaje itekako indikativna kada se u obzir uzme činjenica da je SEPCA nastala kao rezultat djelovanja prekomorske Kanadske kraljevske konjičke policije u srcu Europe. Naime, u vijesti koju smo našli s tim u svezi doslovno piše:

SEPCA-e (Southeast European Police Chiefs Association), čija je članica i jedna od zemalja osnivačica i Republika Hrvatska, nastala je kao rezultat djelovanja Kanadske kraljevske konjičke policije u okviru Kanadskog regionalnog projekta obuke i podrške (CRTSP), a formalno je osnovana 20. siječnja 2002. godine u Valbandonu potpisivanjem Rezolucije o osnivanju. Ona danas broji deset članica, i to Republiku Albaniju, Republiku Bugarsku, Republiku Hrvatsku, Rumunjsku, Crnu Goru, Republiku Srbiju, BiH–Federaciju BiH, BiH–Republiku Srpsku, Republiku Makedoniju i Moldaviju.

Dakle, čitava je ova «suradnja» nastala djelovanjem nikoga drugog nego (ponovno) kanadskih snaga, koje za Europu veže valjda samo članstvo Kanade u Commonwealthu. Te snage su svoje «prijateljstvo» i «dobre namjere» spram Hrvatske pokazali već u mnogo navrata, primjerice u Medačkom džepu ili u trenutno aktualnim suđenjima hrvatskim generalima u Haagu. Njihova uloga, zapravo je točka na i koja potvrđuje kako je ova novokomponirana prekogranična ili bolje rečeno bezgranična suradnja HR i BiH zapravo mali dio puno većega mozaika koji se godinama sustavno slaže, komadić po komadić. A mozak operacije zasigurno seže još i puno dalje od kanadske Otawe.

M.M.B.