Politika pod krinkom «velikoga profesionalizma»

Svega nekoliko dana nakon što je Vladimir Faber preuzeo funkciju ravnatelja policije, kockice se polako počinju slagati i svima postaje jasno u kojem će se smjeru situacija dalje razvijati. A ako se u obzir uzme jedan od prvih Faberovih poteza koji je izazvao pažnju javnosti, lako je zaključiti kako ponovno, kao uostalom i uvijek do sad glavnu riječ u cijeloj priči vodi određena politička opcija. Naime, nakon šestomjesečne suspenzije, rječitom je koincidencijom disciplinska komisija upravo sada vratila na posao inspektora Josipa Gašparca, javnosti poznatog kao policajca koji je podigao kaznenu prijavu protiv Thompsona, zbog sumnje da je na koncertu na Trgu bana Jelačića u Zagrebu 30. svibnja počinio kazneno djelo rasne i druge diskriminacije na štetu RH i njenih građana te nacionalnih manjina. Podsjećamo, o ovom smo koncertu na Portalu donjeli i reportažu Thompsonov koncert iz koje je vidljivo kako je stotinjak tisuća ljudi pjevalo domoljubne pjesme. Naravno, kada se iz cijele priče izvukla neka zalutala ustaška oznaka, vrlo je lako bilo svemu naljepiti sasvim drugačiji kontekst.

Nakon kaznene prijave protiv Thompsona Gašparac je suspendiran te je protiv njega pokrenut disciplinski postupak zbog teže povrede radne discipline i nedoličnog ponašanja u službi i izvan službe. Ipak, teško je za povjerovati kako politika u sve to nije umješala svoje prste. Jer da nije tako, i za novoga ravnatelja Fabera ta ista nestručnost  i povreda radne discipline morala bi smetati jednako kao što je smetala za njegova prethodnika Benka. A s obzirom da je Gašparac brzo vraćen na svoje radno mjesto, djela govore više od riječi. Bilo kako bilo, u trenutku Gašparčeve suspenzije neki mediji su bili prepuni izjava i napisa o njegovom velikom "profesionalnom činu". Mi smi na Portalu , kao vjerojatno i veći dio javnosti, njegov lik i djelo doživjeli ponešto drugačije o čemu se može više pročitati u komentaru (Još jedan promicatelj ustaške slike o RH). Primjećujemo kako gotovo istim riječima odnosno velikim profesionalizmom kojim se svojedobno krstilo Josipa Gašparca danas se to isto radi i kad je riječ o Vladimiru Faberu.

Čovjeku, za kojeg se, ako išta, zna da je do grla umočen u brojne nepravilnosti koje su obilježile pojedine politički osjetljive sudske procese u Hrvatskoj. A bilo je tu svega, od kršenja ljudskih prava u predistražnom postupku do vršenja pritisaka na optuženike tijekom suđenja. Zbog toga je Faber kao osoba koju je potpuno nemoguće izvaditi iz političkoga konteksta, apsolutno neprimjerena za obnašanje funkcije koja mu je danas povjerena. Što se pak druge ključne osobe za rješavanje pitanja «kriminala» u Hrvatskoj tiče, dakle novoimenovanoga ministra obrane Karamarka, o njegovoj velikoj «stručnosti» i prikladnosti za teške izazove koji ga očekuju i ne treba previše trošiti riječi. Dovoljno je pročitati komentar "Mesićev čovjek spašava Sanadera" koji u nastavku prenosimo iz Večernjega lista, a koji o Karamarku donosi sve što se o njemu treba znati. Mnogi bi se tako iznenadili da je dosadašnji prvi operativac u Državi, a sada ministar unutarnjih poslova, zapravo - profesor povijesti. Ne, ne radi se o nikakvoj grešci, samo se opravdano postavlja pitanje koje su to onda policijske i obavještajne stručne vještine koje je Karamarko naučio na katedri za povijest? Ako se reference ne mogu pronaći u odgovarajućem obrazovanju, potrebno je pogledati negdje drugdje.

A sve postaje jasnije ako se samo baci pogled na dužnosti koje je Karamarko obavljao tijekom godina. Dakle, dužnosničku je karijeru počeo još 1992. kao šef kabineta tadašnjeg premijera Josipa Manolića s kojim je Mesić dvije godine kasnije osnovao HND, nakon izlaska iz HDZ-a. Prije nego što je postao načelnik PU zagrebačke 1993. godine, bio je Mesićev šef kabineta dok je on bio predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog sabora. Ponovno su surađivali 2000., kada je predsjedničkom kandidatu Mesiću vodio izborni stožer, a nakon pobjede na izborima za nagradu je postao predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost te ubrzo i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), krovne obavještajne organizacije. Ako dakle pokušamo pronaći poveznicu za sva tri slučaja navedena u ovome komentaru, kao jedini mogući zajednički nazivnik nameće se samo i isključivo politika. Politika pod plaštem «profesionalizma». Stoga su svi medijski napisi i tvrdnje najviših  državnih dužnosnika koji ističu profesionalizam, a ovih dana gotovo ih je nemoguće ignorirati, prije svega licimjerni i posebice iritantni. Ali, svima jasni i logični. Jer ako se politika koristi pod maskom struke, tada izostaje bilo kakva politička odgovornost. A bez nje, u kombinaciji s malo ambicije i moći, sve opcije (p)ostaju otvorene.

M.M.B.

Mesićev čovjek spašava Sanadera

Da je netko prije koji tjedan rekao da će ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević uskoro biti smijenjen te da će ga naslijediti Tomislav Karamarko, većina analitičara rekla bi da je to nemoguće. Iako novi ministar korijene vuče iz policijskog miljea, bio je načelnik zagrebačke policije polovicom 1990-ih, a zatim i pomoćnik ministra unutarnjih poslova, posljednjih se godina profilirao kao kvalitetno rješenje na čelu Sigurnosno-obavještajne agencije i nije bio ni u kakvim kombinacijama za mjesto u Vladi. Jedan od razloga svakako je taj što je on “Mesićev čovjek” na kojega u nekoj normalnoj situaciji Sanader ne bi ni pomišljao. No, situacija je već dulje vrijeme daleko od normalne, a ubojstvo Ivane Hodak kap je koja je očito prelila čašu i natjerala premijera da povuče taj neuobičajeni potez.

No, tim je potezom premijer zapravo dobio kvalitetnije rješenje na čelu MUP-a, a ujedno je sebi vjerojatno osigurao i manje kritika s Pantovčaka, kako prema policijskom sektoru, tako i prema Vladi u cjelini. Karamarko, po struci profesor povijesti, dužnosničku je karijeru počeo još 1992. kao šef kabineta tadašnjeg premijera Josipa Manolića s kojim je Mesić dvije godine kasnije osnovao HND, nakon izlaska iz HDZ-a. Prije nego što je postao načelnik PU zagrebačke 1993. godine, bio je Mesićev šef kabineta dok je on bio predsjednik Zastupničkog doma Hrvatskog sabora, a s današnjim ga predsjednikom veže i priča da su zajedno radili na osnivanju HDZ-a u Zagrebu. Ponovno su surađivali 2000., kada je predsjedničkom kandidatu Mesiću vodio izborni stožer, a nakon pobjede na izborima postao je predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost te ubrzo i predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS), krovne obavještajne organizacije. Od 2002. do 2004. okušao se u privatnim vodama kao suvlasnik tvrtke Soboli koja se, među ostalim, bavi i zaštitarskim poslom. U karijeri nije izbjegao ni afere, ali je iz njih izašao neokrznut.

Tako je u jednom intervjuu, nakon što je bio smijenjen s čelnog mjesta u UNS-u, izjavio kako optužnica protiv generala Gotovine ima politički karakter i da se njome na optuženičku klupu stavlja cijeli Domovinski rat te da takve optužnice treba odbaciti. Unatoč toj izjavi, nešto kasnije bio je postavljen na čelo Protuobavještajne agencije, pa zatim i njezine sljednice SOA-e, a posao koji je agencija pod njegovim vodstvom obavila u lociranju i hvatanju Gotovine ocijenjen je dobrim. Svojedobno se govorilo kako su se u POA-i, odnosno SOA-i zapošljavali Mesićevi prijatelji, no ni to se nije izrodilo u neku veću aferu. Karamarku nitko neće dati uobičajenih sto dana da posloži stvari u ministarstvu, nego će se rezultati očekivati odmah, od neriješenih slučajeva pretučenih ljudi u središtu Zagreba do ubojstva Ivane Hodak. Hoće li uspjeti u onome što se od njega očekuje, vidjet će se.

Vanja Moskaljov
Večernji list