Ako vjerujemo Mesiću, zašto ne bi i Dodiku?

Posljednjih nekoliko dana aktualna je polemika između premijera Republike Srpske Milorada Dodika i predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića. Dodik je između ostaloga zaprijetio kako bi se mogao zauzeti za zaustavljanje dotoka vode iz hidroakumulacije Trebišnjice kod Trebinja na dubrovački plato zbog odustajanja Hrvatske od gradnje mosta na Savi kod Gradiške - preko kojeg bi se iz RS-a prelazilo u smjeru Okučana. Takva reakcija uslijedila je nakon nedavne Mesićeve izjave dane za njemački «Spiegel» u kojem je Dodika nazvao "novim Miloševićem", a za Republiku Srpsku rekao da je "bačva baruta koja svakog trenutka može odletjeti u zrak", o čemu smo već pisali na Portalu. Na te riječi Dodik je uzvratio poprilično teškim optužbama, kako na račun Mesića, tako i na račun Hrvatske. No, ono što je ovoga puta posebno zanimljivo jest taktika koju je Dodik odabrao za napad.

A to su, da bi ironija bila veća,  način i riječi kojima se Mesić obračunava sa svima i svime tko je na ovaj ili onaj način bio i imalo blizu vlasti tijekom devedesetih. Tako se Mesić našao napadnut istim oružjem kojim se počesto i sam koristi u obračunu s vlastitim političkim neistomišljenicima. Dodik mu je između ostaloga poručio kako bi mu bio bolje da kao "senilan čovjek u godinama" šuti, jer je bio predsjednik Vlade države koja je odgovorna za «genocid počinjen nad srpskim narodom», kao i za činjenicu što se dio tih istih ljudi u Hrvatsku još nije vratio. A da Mesić nije naviknut biti u ulozi napadnutoga vezano uz tu problematiku i da mu uloga napadača puno bolje odgovara, pokazuje i izostanak bilo kakvog suvislog odgovora.

Tako ispada da je hrvatskoga predsjednika bez imalo problema «oprao» jedan Dodik, koji na svojoj strani ne posjeduje niti jedan jedini objektivni argument. Stoga pravo pitanje koje se ovdje nameće nije kome od njih dvojice vjerovati, nego ako vjerujemo Mesiću, zašto se ne bi moglo povjerovati i Dodiku, koji koristi apsolutno iste argumente kao i Mesić. A to je činjenica koja je puno više žalosna, no što je uznemirujuća. Usput, postoji i još jedna zgodna okolnost na koju ovdje valja ukazati, ako ništa drugo zato što je sama po sebi itekako indikativna i znakovita. Naime, mediji su prenijeli kako je prije dva dana tužiteljstvo Dubrovačke županije podiglo optužnicu protiv ratnoga gradonačelnika Trebinja Božidara Vučurevića zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika u periodu od 1991. do 1995. godine. Tijekom agresije Srbije i Crne Gore i njihovih satelitskih tvorevina takozvanih RS i RSK, na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, Trebinje je bilo logistička baza srbizirane JNA koja je napadala Dubrovnik.

Zajedno s Karadžićem, Vučurević je planirao, poticao, naređivao te na druge načine pomagao ideju stvaranja tzv. velike Srbije na području bivše Jugoslavije. No ova i još mnogo priča poput nje još je zanimljivija ako se postavi pitanje zašto je na tu optužnicu trebalo čekati 17 godina i nije li malo prevelika koincidencija da se to čini baš sada kad su Mesić i Dodik zategnuli međusobne odnose. Fascinantno je zapravo s kojom se lakoćom pronalazi politička volja za ovakve i slične poteze samo i jedino u trenucima kada predstavljaju prihvatljivo rješenje pojedinih političkih opcija. No, iako motiv najvjerojatnije i nije onakav kakav bi trebao (i kakav je već odavno trebao biti) i iako čitava situacija vrlo lako moguće znači još samo jednu veliku predstavu za hrvatski narod, bolje je da je optužnica podignuta i sada nego nikada. Pa makar i iz krivih pobuda i s vjerojatno nikakvim posljedicama po samoga Vučurevića.

M.M.B.