Tko može pomoći milijunima žrtava globalizacijskog, postmodernističko-liberalnog procesa, tko im može vratiti ljudsko dostojanstvo koje im se negira? Onaj pojedinac koji ne slijedi logiku profita, već logiku solidarnosti. Papa Benedikt XVI. nedavno se u svom nagovoru osvrnuo na odnos logike dobiti i logike podjele dobara i solidarnosti. Papa je kritizirao stil života onih koji se prepuštaju sebičnoj potrazi za dobiti na sve moguće načine, što se često pretvara u pohlepu za zaradom, i potpunu neosjetljivost na samo postojanje, a kamoli potrebe ljudi koji žive s nama ili u našoj neposrednoj blizini. Globalizacija se pokazala efikasnom u ekonomskom pogledu, međutim, ona je dovela do golemog diferenciranja kako između država, tako i između ljudi.

Mnogobrojni problemi poput: nezaposlenosti, devastacije čovjekove okoline, ekonomske nesigurnosti i slično, doveli su do brojnih posljedica koje dalje dovode do bolesti, gladi i smrti milijuna ljudi – štete su prerasle korisnost i svrhovitost. Glavne značajke društva u kojem mi danas živimo su neprekidne, brze i nepredvidive promjene. Sve te društvene mijene donose pozitivne i negativne trendove. Trendovi opće liberalizacije i modernizacije u svim razinama društva posebno su u posljednje vrijeme vidljivo zahvatili države, koje su poput Hrvatske još uvijek u svojevrsnoj tranziciji. Oni u spoju sa svim ostalim «prekrasnim» novotarijama koje pristižu kao posljedica dometa moderne zapadne civilizacije može imati vrlo negativne nuspojave.

Posebice se tu misli na sociološke negativnosti. Pogledajmo samo što se događa unutar temeljne jedinice društva - obitelji. Nekadašnje obitelji su bile višegeneracijske, što je danas već prava rijetkost. Nekada su se rađala brojna djeca dok su današnje obitelji uglavnom s jednim ili dva djeteta. U nekadašnjim obiteljima djecu su odgajali i o njima se brinuli roditelji, djedovi i bake, dok su današnje generacije prepuštene same sebi, ili ulici. Brzina života, utrka za što većom zaradom i izraženo samoljublje i sebičnost kao i kolektivna površnost koja se infiltrirala u sve društvene pore dovela je i do povećanja broja razvedenih brakova, što opet ostavlja traga na formiranje budućih generacija.

Mladi su ljudi danas često zbog fizičke nemogućnosti njihovih roditelja da provode prijeko potrebno vrijeme i nadzor nad njima i s njima, prepušteni sami sebi, odgaja ih društvo, televizija, Internet, na kojima se često nalaze itekako neprimjereni, vrlo sugestivni sadržaji. Mladi, koji su ujedno i temeljni stupovi na kojima počiva budućnost svakoga naroda, danas imaju potpuno krive uzore. Crkva, kao institucija koja je svojom postojanošću i autoritetom itekako pozvana i poželjna da pomogne, sve više od određenih struktura kojima njena načela ne odgovaraju ponajviše iz pragmatičnih razloga, sve više biva marginalizirana, a sve je više i onih koji je na sve načine pokušavaju diskreditirati. U takvim okolnostima teško je održati zdravi duh društva.

Prije je bio cilj što prije ući u svijet odraslih, dok je danas posve drugačiji trend - ostati što duže mlad, produžiti mladost do krajnjih granica. Čini se da vlada jedno novo ozračje koje se danas službeno naziva postmodernističko. Njegove su karakteristike ponajviše snažan prodor individualizma, subjektivizma i ateizma. Danas možemo reći da nema više one agresivne i buntovne mladosti kao u 70-im godinama, ali zabrinjavajući jesu novi nenapadni oblici otpora mladih - apatija, zatvaranje, izdvajanje i ostajanje po strani. To onda uzrokuje kritičarenje, nezadovoljstvo, revolt, gubitak povjerenja i prihvaćanje devijantnih vrijednosti. S obzirom da smo svi svjedoci kako svi «moderni» trendovi, pozitivni ili negativni u ovom ili onom obliku prije ili kasnije dođu u Hrvatsku, zanimljivo je baciti pogled kakvo je stanje po tom pitanju u nekima od zemalja, koje Hrvatskoj manje ili više opravdano predstavljaju uzor.

Primjerice, u Jutarnjem je listu prije dva dana objavljen članak, koji sam po sebi putem jednog primjera, slika sliku čitavoga društva. Naime, riječ je o sedamnaestogodišnjem mladiću u Engleskoj koji je prijetio da će počiniti suicid skočivši sa zgrade, dok ga istovremeno poveća skupina ljudi nije pokušavala spriječiti, nego nagovoriti da to i učini, a kad je jadnik to napokon i učinio, kao lešinari su se na njega nadvili sa svojim kamerama i fotoaparatima. Tu količinu bešćutnosti i socijalne neosjetljivosti, čak i deformacije, uskoro možemo očekivati i na ulicama, ali i unutar domova u Lijepoj Našoj.

Dakle kao glavne posljedice opće globalizacije, liberalizacije i modernizacije prepoznaju se duhovna kriza u shvaćanju istine i morala i relativiziranje istine i etičkih načela. Prava rješenja poželjno je tražiti u povratku k tradicionalnim vrijednostima, a to su obitelj i vjera. Značajke su to koje su oduvijek karakterizirale hrvatsko društvo u cjelini, a na neki način bez obzira na sve otežavajuće okolnosti, one su to i danas, barem u usporedbi s drugim, razvijenijim društvima, čiji klonovi tako nepromišljeno želimo postati. Stoga, još jednom trebamo razmisliti tko smo, od kuda dolazimo, kamo idemo i s kojim razlogom, prije no što prijeđemo granicu s koje povratka nema.

Napomena: u ovom su komentaru korišteni pojedini navodi iz tekstova objavljenih na stranicama Centra za politološka istraživanja, www.kriz-zivota.com i radnje na temu "Današnji mladi i Crkva u Hrvatskoj" autorice Tine Molnar.

M.M.B.

{mxc}