Zakoni u RH postoje očito samo da bi ih neki mogli kršiti

U posljednjem priopćenju s nadnevkom od 27. kolovoza ove godine Raspravno vijeće Haaškoga suda "nalaže kazneni progon Florence Hartmann ... zbog svjesnog i namjernog objavljivanja informacija čime se svjesno oglušila o nalog jednog sudskog vijeća". U tekstu se pojašnjava kako je Hartmann u svojoj knjizi "Mir i kazna", kao i u svojoj izjavi koja je uslijedila nakon objavljivanja knjige, otkrila informacije u svezi s povjerljivim odlukama Žalbenog vijeća MKSJ-a u predmetu protiv Slobodana Miloševića. Znači, kako stvari stoje, i Florence Hartmann je dužna čuvati tajne Haaškog suda jer na njima piše "povjerljivo". Čak iako je Milošević umro, ne dočekavši ni "p" od pravomoćne presude - što, usput budi rečeno, nikoga baš nije puno zabrinulo na Haaškom tribunalu. No, čuvanje povjerljivih informacija očito ne vrijedi kad je primjerice u pitanju hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, koji je uostalom predsjednikom izgleda i postao kako bi se stvari izrežirale na način na koji je to, vezano naravno uz suradnju Hrvatske i suda u Haagu, uostalom i učinjeno nakon 2000. godine. Tako se sada i došlo u neuobičajenu situaciju da je tajna Haaškoga suda veći prioritet nego državna tajna. Naravno, kada je Hrvatska u pitanju, jer su za druge, počevši od Srbije kao agresora, vrijedila uobičajena pravila.

Do državnih tajni i povjerljivih podataka se u ovoj državi unazad osam godina nije držalo više no što se drži do pišljiva boba. Uostalom, zar nije i sama Carla Del Ponte u nekoliko navrata jasno i glasno izrekla kako ona svoje probleme u komunikaciji s hrvatskim državnim odvjetništvom rješava jednim telefonskim pozivom hrvatskim državnim dužnosnicima. No, bez obzira na činjenicu koliko Del Ponte otvoreno o tome pričala, revni hrvatski medijski dušebrižnici njenim se do neba alarmantnim izjavama nikada nisu ozbiljnije pozabavili. O ovoj temi se tek pisalo na rubu medijskog prostora, dok se od vodećih hrvatskih tiskovina i medijskih kuća ona potpuno ignorirala - potpuno u skladu sa službenom politikom, a nimalo u skladu s novinarskom profesijom.

Danas je jasno kako su haaški istražitelji u tajnosti kopirali arhivu hrvatskih obavještajnih služba, Državnu arhivu i potpuno protuzakonito je prebacivali u Haag. Zato hrvatska javnost ima pravo znati točan popis dokumenata koje su pojedini državni dužnosnici do sada dali Haagu, te imena i prezimena onih koji su odobrili takvo protuzakonito raspolaganje povjerljivim državnim arhivima. Ovakve protuzakonite aktivnosti odgovornih zahtijevaju i političku odgovornost na najvišoj razini. A za početak ,Mesić i Sanader morali bi odgovoriti na pitanje: tko je ljudima iz Haaškog tužiteljstva odobrio pristup, kopiranje i prijenos dokumentacije koja nije bila deklasificirana?

A nije da brojni pojedinci i udruge nisu upozoravali na nužnost poštovanja zakona, i nije da se o ovim protuzakonitostima ništa ne zna. Svojedobno je dr. Miroslav Tuđman naveo kako su transkripti predsjednika Tuđmana došli u Haag i prije deklasifikacije, bez obzira na odluku Vlade iz 2001. godine prema kojoj predsjednik Mesić mora predati transkripte, odnosno arhivu Ureda predsjednika. No, predsjednik Mesić je umjesto toga rekao da on to ne predaje zato što nema garancije da će se „s dužnom kriminalističkom odgovornošću odnositi prema toj arhivi". Arhiva je predana tek 2005. i 2006. godine. "Prema tome, odgovornost za ilegalno i nezakonito dostavljanje transkripata leži na Uredu predsjednika" - upozorio je dr. Miroslav Tuđman. A što tek reći na sumnje u prepravljanje i uništavanje transkripta?

Vlada RH bi se, potaknuta najnovijim zbivanjima oko Florence Hartmann, već jednom mogla zamisliti nad praksom koja postoji u svim civiliziranim i neciviliziranim zemljama, a odnosi se na čuvanje povjerljivih podataka i arhivske građe. Onda bi bilo jasno kako se ne može amnestirati one koji su se ogriješili o zakon u ponašanju prema arhivu Ureda predsjednika RH. Slijedom toga se zato može postaviti pitanje što će se poduzeti prema onima koji su se ogriješili o zakon i nisu poštovali institut povjerljivih podataka? Odgovor naravno znamo, kao što znamo kako neki u ovoj državi mogu kršiti zakone bez ikakvih posljedica. Štoviše, jasno nam je i kako neki od onih koji trebaju naviše brinuti za provođenje zakona te zakone najviše i krše. I onda nam još imaju obraza govoriti o europskim standardima, transparentnosti i o tome kako Hrvatska nema alternativu.

Ima, ima.

M.M.B.