Zašto se Čičak ne skida

«Veliki» domoljub i novinar – kolumnist Jutarnjega lista Ivan Zvonimir Čičak, u hrvatskim je medijima ovih dana izazvao pravu pomutnju. No, nije Čičak učinio ili napisao ništa vrijedno spomena, barem ne u literarnom ili istraživačkom smislu, posebice ne nešto zbog čega bi ga kandidirali za bilo kakvu strukovnu nagradu, osim možda za promašaj godine ili ego stoljeća. Javnosti je naime od prije poznato kako je spomenuti novinar neposredno i na najgori mogući način pripomogao da se nedavno zbog kriminala po zapovjednoj odgovornosti osuđeni dubrovački kapetan Laptalo još više potisne u ponor srama i zaborava, bez obzira na to što se njegova navodna krivnja nije utvrdila i potvrdila niti jednim jedinim dokazom. No to i činjenica kako Laptalo još uvijek nije pravomoćno osuđen nije zasmetalo velikoga dušebrižnika Čička da raspali paljbu iz sveg raspoloživog oružja, ne birajući vrijeme, sredstva ni cilj, a sve u svrhu dokazivanja vlastite novinarske genijalnosti.

Zbog svega je toga prijavljen i vijeću časti HND-a, no štetu koje je počinilo njegovo piskaranje ne bi moglo popraviti niti deset takvih, upitno strukturiranih organizacija koje su prvenstveno samim sebi osnovna svrha i smisao postojanja. Čičak je tako pisao i napisao kako presuda kapetanu Laptalu ne treba čuditi nikoga ako se zna da je Laptalo već prije bio pod istragom policije radi sličnih kriminalnih radnji za koje je i sada optužen. Iako je ministarstvo unutarnjih poslova takve navode opovrgnulo, a obitelj Laptalo protiv Čička podigla i privatnu tužbu, šteta je neosporno učinjena. Zanimljiv je pritom i komentar Ivana Zvonimira Čička kako njegovo pisanje Laptalu nije moglo naštetiti iz razloga što je u to vrijeme presuda već bila donešena. Razliku između pravomoćne i nepravomoćne presude, spomenuti gospodin očito ne zna ili ne smatra posebno važnom, kao uostalom ni izvor vlastitih «spoznaja».

Poruka je jasna – ti dokazuj nevinost koliko hoćeš, a tužitelj ili «dobronamjernici» koji bacaju sumnju ne moraju ni objaviti izvor. Ono što je također vrlo zanimljivo i istodobno jednako uznemiravajuće zasigurno su motivi koje pokreću raznorazne «Čičke» u hrvatskom društvu. Izgleda kako iza svih tih insinuacija i konstrukcija ponajprije stoji politika i viši interesi. Jer, slučaj se Laptalo (koji je povezan s kriminalom) tako vodi u nekim medijima kako bi se javnost priredila za osude u Haagu (slučaj povezan s politikom). Naime, i u ovome slučaju, kao i kod haaških optuženika konstantno smo svjedoci «objektivnog» izvještavanja hrvatskih novinara, potpuno lišenog bilo kakvih emocija ili ne daj Bože pristranosti, kao da je riječ o tamo nekakvim odmetnicima i pobunjenicima u Uzbekistanu, a ne o hrvatskim generalima koji su na svojim leđima iznijeli najteži dio tereta Domovinskoga rata. Stječe se dojam kako su se i njih (baš kao i Laptala) hrvatska piskarala već unaprijed odrekla, tim više što se u tim istim medijima stalno pokušavaju povući paralele između haaških optužnica i optužnica u kriminalnim slučajevima.

Tako se neki dan moglo pročitati kako se Petračev i Čermakov odmor stavljaju medijski u istu ravan, iako je Petrač već osuđen za (teški) kriminal, a Čermaku se tek sudi za Oluju. Teško je povjerovati da iza takovih, usput budi rečeno poprilično prozirnih konstrukcija, ne stoje zapravo vodeći hrvatski političari, osvjedočeni «domoljubi» i humanisti. I zato se Ivan Zvonimir Čičak «ne skida», zato grize i ne pušta baš kao pit bull terijer. No, Čičak je u cijeloj priči samo mali pijun, obična poluga u velikom mehanizmu sastavljenom da ostvari «velike ideje» velikih ideologa, koji ovim prostorima drmaju već duži niz godina. A to su isti oni kojima ne odgovara ništa drugo osim definitivne i dokumentirane osude Domovinskoga rata, kako bi jednom i zauvijek dokazali kako su upravo oni pravovjerni i legitimni vršiti vlast i krojiti sudbinu naroda. A kako to izgleda, već je dulje vrijeme jako dobro poznato.

M.M.B.