Suživot Hrvata i Srba u Hrvatskoj

Suživot Hrvata i Srba u Republici Hrvatskoj

Prije nekih dvanaestak godina, točnije, godinu dana nakon Oluje u organizaciji Hrvatskog helsinškog odbora, uz sudjelovanje brojnih znanstvenih, političkih i javnih radnika, u Zagrebu je održan skup na kojem se raspravljalo o temi "Srbi u Hrvatskoj - jučer, danas i sutra". Tada su se na skupu, koji je pokušao odgovoriti na pitanje što su Srbi Hrvatima i što je Hrvatska Srbima, jasno artikulirale dvije opcije. Hrvatska je pluralna povijesna zajednica i Srbi su dio hrvatske povijesti, rekao je u uvodnoj riječi profesor Ivo Banac, koji je također podsjetio na tradiciju bliskih i produktivnih međuodnosa dva naroda, još od vremena ilirskog pokreta, pa je podizanje zidova između njih nazvao antipreporodom. Gorljivim govornikom pokazao se i Žarko Puhovski. On je izrazio želju da se, već tada dok su rane još doslovno bile otvorene Srbi pozovu na povratak, «jer bez njih ne će moći biti ni hrvatske demokracije».

Čitajući danas Bančeve i Puhovskove izjave iste se čine kao zloguki proroci politike koja se razmahala nakon 2000. godine. Iste politike koja je prvog hrvatskog predsjednika optužila za mnogo što pa čak i da je u vrijeme njegove vladavine Hrvatska bila nekakva «polufašistička» tvorevina. To što je stvorio samostalnu državu i obranio je oslobodivši je od srpskih okupatora, morajući ratovati na hrvatskom teritoriju, ostavlja se po strani. Jer ovim je današnjim «moralnim vertikalama», koje većinu vremena provedu glave zabijene što u pijesak što u stražnjice svjetskih moćnika, važnija navodna ugroženost onih koji su po Hrvatima devedesetih godina iz svega raspoloživog oružja pucali, nego sudbina i žrtve vlastitog naroda. Hoće li onima koji su terorizirali Hrvatsku baš sve biti oprošteno i zaboravljeno iako se nikad nisu pokajali, iako nisu nađene i dostojno pokopane tisuće žrtava njihove vječno prisutne mržnje?

Hoće li biti sasvim normalno da zločinci žive slobodno i nekažnjeno među nama, da im se obnavljaju kuće dok istovremeno uče djecu nositi četnička obilježja, paliti hrvatske zastave, razbijati hrvatske domove, vrijeđati i mrziti Hrvate? O tome se ne piše, to nije vijest dana kao razbijeno staklo na dvije srpske kuće na hrvatskom tlu. Ako se prisjetimo zbivanja iz sredine devedesetih, opravdano se postavlja pitanje zašto bi se morao poticati povratak onih koji su u potpunosti podržavali RSK? Ne bi li one koji su neosporno okaljali ruke, i na koje se ne primjenjuje zakon o amnestiji, bilo potrebno prije toga kazneno procesuirati? Zašto bi mi danas trebali, bez razlike, dočekati sve one koji su sudjelovali u pobuni s maslinovim grančicama u rukama i nagrađivati ih nekakvim novim stanarskim pravima, koje po istim zakonima ne mogu ostvariti ni oni koji su se za ovu državu borili? Krenimo i korak dalje. Potreba uspostave i održavanja kvalitetnog suživota, pa i ekonomske suradnje Hrvatske i Srbije više je no evidentna. No, kada se ona ostvaruje po Banac-Puhovski-Pupovac formuli, dok s druge strane o hrvatskim interesima «brinu» Mesići i Sanaderi, dao o Pusićima i Milanovićima ne govorimo, tada stvari nisu postavljene na normalnim temeljima. A bez takvih temelja nema ni dugoročne stabilnosti u hrvatsko-srpskim odnosima.

Dovoljno je u obzir uzeti samo neke od nedavnih učestalih incidenata pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, a da bi se uvidjelo stvarno stanje skriveno iza političarskih priča za malu djecu. Što je primjerice u utorak navečer tijekom proslave srpskog blagdana Preobraženja Gospodnjeg u Mutiliću kod Udbine mislio 20 godišnji Duško Veslinović iz Gračaca dok je na pozornici trgao hrvatsku zastavu koju je izvjesilo SKD Prosvjeta koje je organiziralo okupljanje pored u ratu porušene pravoslavne crkve. Kad je završio rat u Hrvatskoj imao je sedam godina. Jasno je onda u kakvom je duhu odgojen i kakvim su mu idejama od malih nogu punili glavu, jer njegovo je današnje ponašanje rezultat upravo toga. To su oni koje ova država ne bi trebala dočekivati raširenih ruku, ne zato što su Srbi, jer mnogi od njih su odano i lojalno tijekom rata stali u obranu države u kojoj su živjeli, već zbog toga što je pokolja i rata na ovim područjima bilo dosta i previše za sva vremena. Činjenica da je potpredsjednik Vlade  Slobodan Uzelac zadnji eksces osudio nikako nije i ne može biti dovoljna. Treba otići na teren i tamo to pričati, a ne tek vatrogasno reagirati radi umirivanja šire javnosti.

Današnja politika neposredno i posredno podržava stvaranje velikosrpskih ideja, dajući promicateljima tih ideja prava i povlastice veće no što bi imali i u samoj Srbiji. Stoga suživot, tolerancija i prava manjina da, ali ne na štetu svih drugih građana ove zemlje i ne ona koja bi mogla biti ponovno potencijalno opasna kako za zajednički život hrvatskog i srpskog naroda  u Hrvatskoj. Isto vrijedi i za međudržavne odnose između Hrvatske i Srbije. Onaj tko će poštivati državu Hrvatsku, njene zakone i običaje uvijek je dobrodošao.

M.M.B.