Piskarala u funkciji nehrvatske politike

Stovani,

S velikim zanimanjem i uhicenjem citao sam napis u New York Times, u kojem se iznose podvale i lazi o mojoj navodnoj upletenosti u jos uvijek nerazjasnjenu tragediju na La Guardia uzletistu god. 1975. Vrlo rado prihvacam izazov i klevetu tog vodeceg americkog dnevnika koji po svojoj ustaljenoj naviki nastavlja mutiti vode da bi svijetu lakse nametnuli svoja tumacenja svih zbivanja, i svoju istinu kao neupitnu absolutnost. Na njihovu zalost veliki je napredak u tehnici izvjestavanja vrlo prikratio noge lazima i podvalama, tako da se danas i napadnuti mogu uspjesno braniti. Time sto mogu objelodaniti svoju verziju dogadjaja, pa neka onda zainteresirani sami zakljuce - da li laze koza ili rog. Za sada zelim reci, i to kategoricno tvrdim, da ja, Zvonko Busic, nisam na bilo koji nacin sudjelovao niti sam u bilo kojem vidu povezan s gore navedenim krvoprolicem u New Yorku. Koristim ovu prigodu i dodajem, takodjer kategoricno tvrdeci, da, osim promidzbene akcije s americkim putnickim zrakoplovom, za koju sam odrobijao duze nego je za slicne stvari itko na svijetu robijao, nikada u mojem citavom zivotu nisam pocinio nikakvo prekrsajno djelo za koje bi mi se moglo suditi. Zato rado prihvacam sve izazove, ne samo od New York Times, nego od svih mozebitnih klevetnika.

Uzdignuta cela i ciste savjesti,
s duznim stovanjem, Zvonko Busic, vlastorucno

Poruka namijenjena Ivanu Zvonimiru Čičku

Htjeli su me poštedjeti pa sam tek danas 27.07.08. dozno za ljubovnu knjigu (clanak) o meni kao kriminalcu koja je izašla u Jutarnjem listu poslije presude u Patrasu. Potpisano od gospode (supotpisane sa Čičkom), a u dramskoj obradi Ivana Zvonimira Čička. Htjeo bi pitati sve ljude što vjeruju i znaju moju nevinost da mi oproste što je ovi foji (novina) i ljudi nahvao nervaju, jer da mene nije ne bi bilo ni ovakvih ludosti. Htjeo bi zamolit Jutarnji list da mi oprosti što su radi mene izgubili obraz i postali komedija svakome pametnome.

-.-bhdani-.-ivan zvonimir čičak, kolumnist jutarnjeg listaU isto misleći da i kao komedija su opasni za zdravlje ljudi. Žao mi je što moram uprijet u njih prstom a radi dobra drugih. Htjeo bi zamoliti gospođu (supotpisanu sa Čičkom) da mi oprosti što je neoprezno kolo uhvatila sa onima koji joj nijesu dobra učinili i što je moje postojanje dovelo do njezinoga gubljenja ugleda. Njezin je članak upotrijebljen za bezumlje, a mogo je ispast razuman i čitan. Neka uči svoju djecu kako je opako pisanje o jednom kapetanu izašlo pod njezinim imenom i potpisom nanijelo bol njegovoj djeci i unucima. Mi nećemo nikada zanijekat da je ona plakala radi toga ako joj to može nešto značit. U isto vrijeme ovu tamnicu nepravde i mene u njoj kao i svoj plač moja djeca moraju kaznit pa i poslije mene ako drukčije ne bude išlo.

Htjeo bi reci Ivanu Zvonimiru Čičku da me ne boli što je njegovo sluganstvo vazda bilo nagrađivano od gospara mu sve nižim okrutnijim postojanjem. On po ničemu nije otkrio mene posljednjih godinu dana u svojoj informiranosti. Provija me piturat bezumjem koje nije vidio niti može dokazati danas kad nekome to znaci dobitnu laž. I kao vazda dobitnu laž ne njemu, nego on zna komu, što u isto vrijeme na njega pjuca. Ako je Ivan Zvonimir Čičak nevin u svojoj informiranosti on je zao i nepošten prema sebi i svima nama procjenom. On nepošteno misli da ne mora stvorit svoje mišljenje cijelu jednu godinu ni u jednoj riječi, a ne boji se svoga suda koji je sebi dozvolio kroz svoje pero u tuđem članku, pa i tuđim pomjerenim umom.

On je sebe osramotio sve dok ne otkrije svoje sluganstvo imenom. Meni je jako žao što svaki dan stariji i stariji sve manje uspijeva uhvatiti feratu iako mislim da to još uvijek želi. Žao mi je što cijeli svoj život nije otkrio Boga iako nas pokušava svih u to ubijediti već poodavno. Žao mi je što njegovo poimanje Boga podrazumijeva blizinu oltaru, a ne klupu na koljenima.

Žao mi je leptiricu njemu oko vrata, srami se jadna. Htjeo bi reći da to što se sud zove je zato što izgleda da moja djeca, ljudi, moj sindikat, pomorci doma pa i policija koja ga demantira još vjeruju u hrvatski sud. Ja sa mojom sudbinom ovdje u Grčkoj ne vjerujem nijednom sudu. Možda će me Hrvatska država, njezini diplomati, institucije i sud demantirati. O kakve li sreće. To ostaje da vidi Grčka i Hrvatska podjednako. Ja danas vjerujem beštijama (životinjama) i ljudima što bezazleno hode ''ko hodi bezazleno hodi pouzdano, a ko je opak na putovima svojim pozna će se''. Ima neslućene dobrote u ljudima što sam ovim iskustvom otkrio. Na hiljade u nas doma ili u jednome malome Nigerijcu; emigrantu iz Bangladeša; ubici iz Irana; nevojniku iz Gaze ili Malisoru. Ima toliko tuge u mačiću koji umire od heroina puhnutog mu u nos da je moj život bajka. Toliko ljepote u rusici kad se budi i žalosti kad pada na tle jer vene. Htjeo bi rijet mojoj čeljadi, svoj što ćutu ko sam, ne činite grijeha prijeteći kome. Ivan Zvonimir Čičak bi moro znat da čut za sobom zviždanje je najveći rug koji je blag čovjek spreman nekome priuštit, a Bog oprostit. Ja mu više od zviždanja ne želim. Na zatvarajte placu prid nikim.

P.S. Kako ne znam baš pravilno pisat pokušao sam bit razumljiv svima. Fala Vam i prostite.

Goran Rusmir-.--.-Mar io Dragun.Poruka namijenjena Mariju Dragunu i Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija

Borbu za svoju slobodu koja počiva na mojoj nevinosti ne mogu, niti želim smatrati štetom. Borbu još manje želim smatrati bezobraznom kad je riječ o mojoj kćeri. Moji odvjetnici me nisu obavijestili, niti hrvatsko veleposlanstvo upozorilo da istina može nanijeti štetu mojoj obrani pred grčkim sudom. Ja i moji odvjetnici pored sve moje nesreće taj sud ne smatramo ni taštim, ni oholim što svojom izjavom gospodin Mario Dragun posredno sugerira. Odvjetnici taj sud smatraju sposobnim da oslobodi nevinog kapetana broda i dovoljno hrabrim da prizna pogrešku. Da ne ponovi još jednom bezumlje kojemu, moja obrana, već uništenog života smeta. Prvostupanjski sud u Patrasu je pogriješio i iznevjerio principe pravde, vjere i istine. Previše je ljudi bilo u toj dvorani u Patrasu uključujući i predstavnike veleposlanstva da bi šutnja mogla biti gluha.

Ja se ne bojim svoje obrane ako postoji netko tko me želi i može braniti. Ne bojim se načina na koji to čini ako je meni vidljiv ili/i poznat. Ljut kad se moja kćer spominje, a tužan, sam i prestrašen u ovoj ćeliji. Izjavu gospodina Maria Draguna doživljavam na neki osobit, nedefiniran ali opasan način, kao prijetnju, a ne dobronamjernu želju moga dobra. Moja se nepravda mora promijeniti i ja ne mogu ne vikati.

Kako zamisliti glavu uprtu ka nebu i viku da me On čuje, a ne i ljudi čija srca isto On ispituje.

S poštovanjem,

Kapetan Kristo Laptalo

Tu se nameće pitanje zašto nijedan domoljubni tajkun nije uložio u neki dnevnik ili TV ?
Kako u izbore ili ti na uzburkano more u gumenom čamcu?
Srećom imamo onu našu Bog i Hrvati!