Smije li se današnje hrvatstvo svesti isključivo na Thompsona?

Ljudska zloba prečesto zaista nema granica. Koliko je zlobe učinjeno istinskom domoljubu, dragovoljcu Domovinskog rata, čovjeku koji nikome zla nije napravio niti pomislio napraviti, od pripadnika njegovog vlastitog naroda. Širom Hrvatske zabranjuju se njegovi koncerti, a na radio postajama zabranjeno je puštanje njegove pjesme «Bojna Čavoglave». Ali, zašto? Samo zato što misli drugačije, što nije istomišljenik kvaziliberalne političke opcije koji sebe nazivaju demokratima, a ponašaju se na način da svakoga tko nije njihov istomišljenik proglašavaju negativcem i neprijateljem, imputiraju mu stvari koje nije učinio i sa kojima nema apsolutno nikakve veze. Sve to rade iz straha jer dotični, konkretno M.P Thompson, posjeduje karizmu, posjeduje moć uzdizanja nacionalnog naboja u širokim narodnim masama.

Thompsonu su najprije spočitavali navodni ustaški pozdrav «Za dom spremni», zanemarujući činjenicu da je to stari domoljubni poklič, nastao puno prije ustaša i Drugog svjetskog rata. To što su ga ustaše prihvatile, druga je stvar. Zar bi se trebalo odreći nacionalnih vrednota samo zato što se one nekome ne sviđaju? NDH je koristila i zastavu i grb, pa zar bi se i toga trebali odreći? Snage, kojima te stvari smetaju upravo to i žele. Pod izgovorom «građanske države» žele satrti sve nacionalne vrijednosti jer oni u biti žele neku drugu državu koja se raspala, a ne Hrvatsku. Tim pokličom počinje Thompsonova prva pjesma «Čavoglave». Pjesma je nastala 1991. godine u najtežim trenucima Republike Hrvatske. S tom pjesmom i pokličom jurišalo se na četničke bunkere. A gdje je tada bila tzv. «građanska opcija»? S druge strane mediji u ovoj državi sve su samo ne samostalni,  tako da sva izvješća sa Thompsonovih koncerata imaju naglasak na pronalaženju incidenata a ne na glazbenoj kvaliteti koncerta i atmosferi uopće.

To što se između 50 000 ljudi nađu 2-3 klinca sa ustaškim kapama, za njih je veća senzacija od samog događaja. No, treba pogledati i drugu stranu medalje. Koliko god su Thompsonove pjesme i stihovi hvalevrijedni, koliko god njegova karizma i sposobnost da u ljudima probudi onaj iskonski nacionalni ponos jest neosporan, ipak ostaje činjenica da je Marko Perković – pjevač. On trenutno na svojim leđima nosi breme, koje se popuno neopravdano na njemu našlo, jer on zaista nikada, niti jednom svojom riječju, niti jednim svojim medijskim istupom nije tražio ulogu nekakvoga narodnog tribuna. Na njemu je, kako je uostalom već mnogo puta i istaknuo da pjeva o ljubavi, domovini i vjeri. I on to zaista i čini i na tome mu svaka čast. No, opravdano se postavlja pitanje je li je Thompson zaista osoba koja je spremna i sposobna taj teret svojevrsne moderne borbe za hrvatstvo u hrvatskoj državi nositi sama? Gdje li je hrvatska intelektualna elita i zašto je u toj mjeri uspavana da sve što bi ona u stvari trebala poduzimati prepušta čovjeku koji to nikada nije tražio, čovjeku koji je na kraju krajeva glazbeni umjetnik, a ova se gungula oko njega više samo dogodila. A danas se njime više nego ikad u ovoj državi manipulira kako bi se ostvarili "viši" ciljevi.

I zato hrvatska intelektualna elita, ali i svi oni ljudi općenito koji su ponosni što su Hrvati, ne smiju dopustiti da se njihova borba za Hrvatsku svede na pružanje podrške jednom pjevaču. Trenutna situacija i povijesni trenutak to im jednostavno ne dopuštaju! Sudbina čitavog naroda ne smije se svesti na misiju jednoga čovjeka, dok mu svi ostali sa strane pružaju moralnu potporu. Hrvatska u ovome trenutku treba više od toga! Treba ljude koji znaju, mogu i hoće voljeti svoju domovinu i koji su to svojim djelima spremni i dokazati. Jer krajnje je vrijeme da sudbina ove napaćene države konačno dođe u ruke istinskih, a ne papirnatih domoljuba. Patrioti acta, non verba!

M.M.B.