Dvolične hulje

Na središnjoj svečanosti proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 13. obljetnice vojno-redarstvene akcije "Oluja" održanoj na nogometnom stadionu "Dinara" u Kninu, u utorak su govorili vodeći državni dužnosnici. Svake se godine tako od pripadnika hrvatske političke elite, 5. kolovoza mogu čuti hvalospjevi na račun hrvatskih branitelja i naroda koji se samo svojom hrabrošću i ljubavi prema domovini uspio obraniti od srpskog agresora. Šteta je ipak, da je taj isti 5. kolovoza samo jednom godišnje i da nam je do idućeg čekati punih dvanaest mjeseci. Jer, s obzirom na način na koji se hrvatska politika danas vodi, ni riječi o Oluji, braniteljima, i velikoj pobjedi u Domovinskome ratu do nove obljetnice iduće godine ne ćemo imati prilike čuti. Osim naravno u primjerice sasvim drugom kontekstu – prilikom izvještaja sa suđenja hrvatskim generalima u Haagu (o kojima jučer također nije bilo previše spomena) ili možda iz usta srbijanskoga predsjednika Tadića koji je i ove godine za dan velike hrvatske pobjede našao zaista samo «birane» riječi.

Veliki «prijatelj» Mesića i Sanadera ponovno je tako istaknuo kako od njih očekuje ispriku za navodno 1.600 ubijenih i 250.000 protjeranih Srba. Od Stjepana se Mesića već poslovično ne očekuje nikakva logična replika pa tako ni ovoga puta nije iznenadio njegov odgovor kako se on za «to» o čemu Tadić govori već ispričao. Što to konkretno znači? To znači da hrvatski predsjednik niti jednom jedinom riječju nije iznio protuargument Tadićevim tvrdnjama. Već upravo suprotno. Svojim ispričavanjem potvrdio je Tadićeve laži, odnosno novi srpski mit koji svakim danom biva sve snažniji.

Premijer Sanader, u svom je stilu Tadića hrabro «oprao» (ali samo za hrvatske medije), poručivši: "Mislim da bi im bilo puno pametnije i puno mudrije da svoje unutarnje probleme riješe na način da se suoče sa svojom prošlošću da se suoče sa velikosrpskom politikom Slobodana Miloševića i da se nje definitivno odreknu".

Čija je reakcija bila gora? Mesićeva – ja sam se već ispričao pa ne trebam više, ili Sanaderova, naizgled žestoka, a ustvari uobičajeno bezopasna i neučinkovita, usporediva s pucanjem iz prazne puške. S druge strane, ono što je pak vrlo izvjesno jest da istovremeno srbijanski predsjednik vrlo dobro zna što će i kada reći i izgovoriti. Sanaderova tvrdnja po kojoj Tadić skreće pažnju s unutarnjopolitičkih problema ne može biti više promašena nego što jest, ako se u obzir uzmu okolnosti u kojima je ovakva izjava dana u javnost.

Postavlja se, dakle, pitanje kako se uopće može zamisliti da se radi o srbijanskoj unutarnjoj politici u situaciji kada istovremeno s Haaškim suđenjem hrvatskim generalima za Oluju proizvode optužbe o ubijenim i prognanim Srbima, za koje se, da situacija bude gora, hrvatski predsjednik već unaprijed ispričao! Kako je moguće da vodeći državni dužnosnici na ovakve provokacije i optužbe koje vrlo neposredno ugrožavaju najvitalnije nacionalne interese u krucijalnom vremenskom trenutku reagiraju ovako beskrvno i neprimjereno?

Zašto hrvatski premijer, primjerice, Tadiću nije uputio oštru prosvjednu notu? Znaju li hrvatske političke usijane glave i taštine koliko bi njihova politikantska indolentnost i nacionalna neosviještenost ovu državu u bliskoj budućnosti mogla koštati? Ne znaju ili ih to ne zanima – za nas posve svejedno, posljedice su neizbježne.

A, u posljednje vrijeme sve su vidljiviji rezultati ovakve «vladavine». Svatko tko se u Hrvatskoj izjasni Hrvatom trenutno ga se krsti ustašom - kao u bivšoj Jugoslaviji.

Hrvatima se sudi za «zločine» u ratu za vrijeme i nakon kojega su obnovljeni tisuće domova svih "naroda i narodnosti" za što od velikih svjetskih moralista nije dobivena nikakva financijska potpora. Nadalje, iako su sami bili na rubu egzistencije, Hrvatima se sudi i valjda jer su pomagali izbjeglicama (stotine tisuća ne-hrvatskih izbjeglica je bilo zbrinuto u Hrvatskoj i to u trenutku dok su sunarodnjaci tih izbjeglica, ako ne i članovi obitelji, pucali po Hrvatima). Istovremeno, «hrvatski» se političari natječu tko će od njih domovinu više odnaroditi i detuđmanizirati. Dok se zabranjuju hrvatske pjesme, dok je hrvatski program prognan s HRT-a. Dok se ukinulo bilo što miriše na Hrvate u BiH i dok je raseljeno 50 % hrvatskog pučanstva iako su upravo Hrvati omogućili mir u toj zemlji. Dok se Bušića zove teroristom, a odrobijao je pola života za Hrvatsku. Dok je Križni put i danas marginaliziran, odnosno dok se objašnjava kako su tamo ubijeni krivci za ne zna se što...

I zato neka današnji hrvatski političari svojim «nadahnutim» govorancijama o pobjedi i braniteljima (koje su uredno «locirali i izručili») zavaravaju nekog drugog i mažu oči nekom drugom, a ne ovome narodu pred kojim godinama vode sramotnu i podaničku vanjsku politiku. Neka se okane velikih «domoljubnih» misli i fraza i konačno vlastiti osjećaj prema svojoj zemlji počnu dokazivati djelima. A dok to ne učine ne zaslužuju ništa doli prijezira.

M.M.B.