Kako ih nije sram?

Na vukovarskom Novom groblju u petak je pokopana Kata Šoljić, majka četvorice sinova ubijenih u Domovinskom ratu. U nazočnosti članova obitelji, rodbine te članova stradalničkih i braniteljskih udruga, pokop je predvodio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup đakovačko-osječki msgr. Marin Srakić. «Ako je Vukovar simbol stradanja našeg naroda, onda je Kata simbol Vukovara i stradanja jedne obitelji i osobe - rekao je tijekom obreda pokopa nadbiskup Srakić. Dodao je kako se pokojnica smrću pridružila sinovima i braći koji su dali živote za vrijednosti na kojima počiva hrvatska država». Na Dan državnosti 1995. godine Kata Šoljić odlikovana je redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota. Za izniman doprinos u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske 2004. primila je nagradu Junakinja hrvatskog Domovinskog rata, koju je utemeljila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata – djelatnika Podravke.

Njeno ime u čitavoj je domovini postalo sinonim za žrtvu i hrabrost, postala je simbol svih majki koje su devedesetih godina u bitkama za slobodu izgubile svoje sinove. Kao takva, bila je vrlo zanimljiva političkoj eliti u raznim predizbornim kampanjama, u kojima su se znali itekako koristiti njenim likom i dijelom, kako bi ostvarili svoje osobne ambicije, mnoge od kojih, a što je očito danas nisu imale veze s onim što je Kata Šoljić predstavljala i uvijek će predstavljati u hrvatskom društvu. Međutim, to što su je u takvim prigodama znali razvlačiti po medijima, kako bi korištenjem njene muke sebi priskrbili imidž domoljuba, očito nije bio dovoljan razlog da se bilo tko iz državnog vrha pojavi i na njenom sprovodu, što je posebno razljutilo predstavnike hrvatskih branitelja. Jer to je ponovno pokazatelj maćehinskog odnosa kakav država danas gaji prema svemu i svima koji su omogućili njenu neovisnost. Kako ih nije sram?

No, kad se kaže država, misli se prvenstveno na one koji bi trebali biti državnici i na taj se način i ponašati, no ni takvih danas u vodećim političkim strukturama Lijepe Naše jednostavno nema. A od ovih koji jesu tu, i koji su svoje kapute presvukli baš kao zmija kožu već toliko puta da se vjerojatno i ne sjećaju kako su izgledali, što su mislili i radili prije nekog vremena, odviše se ne može ni očekivati. Dolasku na sprovod predsjednika Mesića, nitko se nije ni nadao, on bi tako nešto učinio vjerojatno da se radilo o hrabroj partizanki, odnosno antifašistici, kako on to voli istaknuti. S obzirom da je ovdje riječ o ženi koja je izgubila četvero djece u ratu koji predstavlja kičmu hrvatske države, Mesić je ovoga puta imao preča posla.

O Sanaderu također ne treba pretjerano trošiti riječi, no činjenica ne što nije došao osobno, nego što nije poslao ni apsolutno nikoga u svoje ime, o njemu govori više nego tisuću riječi. Na taj je način politička elita hrvatskim braniteljima i građanima još jednom poslala prilično nedvosmislenu poruku. Poruku koja pršti bahatošću, nebrigom i nedostatkom ljubavi i poštovanja prema vlastitim žrtvama. Žrtvama bez kojih oni danas sigurno ne bi sjedili u svojim udobnim foteljama iz kojih kroje sudbinu hrvatske države. No pritom ipak ne bi trebali zaboraviti jedno – te žrtve napisale su hrvatsku povijest devedesetih godina 20. stoljeća, pitanje je samo da li će se ta ista povijest uopće spomenuti onih koji danas tom istom napaćenom zemljom vođeni isključivo vlastitim probitkom,  žare i pale.

M.M.B.