Bunt protiv podaničke politike

U utorak su u velikim gradovima diljem Lijepe Naše osvanuli plakati sa slikom Mirka Norca i velikim crvenim natpisom «prodan» i «autorska prava pridržava vlada RH». Među braniteljima se priča kako iza ovih natpisa stoji zagrebačka HVIDR-a, koja se od takvih insinuacija nije ni ogradila. «Što i da jesmo? Neću ni potvrditi ni demantirati! Ali naš je stav jako dobro poznat još otkako je u Zagrebu Mirko Norac osuđen na sedam godina zatvora zbog navodnih ratnih zločina – objasnio je jučer Ivan Pandža i zaključio: To je čista politička presuda. Sramotna. Sve presude nakon one haaške vukovarskoj trojci besmislene su i skandalozne. Nikad nismo skrivali svoje mišljenje o presudi. Odmah smo rekli što mislimo i ostajemo pri tome».

Pustoš na Trgu bana Jelačića za vrijeme organizirane proslave dana državnosti, 130 000 ljudi na tom istom trgu za vrijeme trajanja koncerta Marka Perkovića Thompsona održanog povodom Dana branitelja, a sada i ovi plakati, najbolji su pokazatelji koliko je nezadovoljstvo hrvatskih građana vlastitom političkom elitom i načinom na koji ona vodi ovu državu, zapravo veliko. Revolt je polako počeo tinjati nakon 2000. i sramotnih poteza koje je povukao predsjednik Mesić vezano uz Haag i transkripte, a zatim i Zakona kojim je Račanova vlada dala Haaškome sudu nadležnost za Bljesak i Oluju. Od toga vremena na dalje hrvatski nacionalni identitet počeo se sve više gušiti, posebice u medijima za koje se danas najbolje vidi kako je njihova neovisnost, ako o njoj još uvijek i može biti riječi na prilično niskim granama. Tada se pojavio Ivo Sanader, vođa novog i reformiranog HDZ-a, koji je javno govorio o progonima branitelja, organizirao prosvjede (svi se sjećamo splitske rive) da bi, kada se konačno domogao vlasti, okrenuo ploču za 180 stupnjeva i počeo najprije balansirati, a zatim otvoreno trgovati hrvatskim nacionalnim dobrima i interesima i to prvenstveno u svrhu zadovoljavanja osobnih političkih ambicija, koje ga uz sav trud, usput budi rečeno i nisu baš daleko odvele.

Njegova retorika kojom je prozivao tadašnju vlast zbog izručenja generala, sada mu se vraća poput bumeranga u lice i pokazuje kako je njegova politika upravo identična onoj Ivice Račana nakon izbora 2000. godine, jer kako inače objasniti izjavu koja je obilježila njegove premijerske manevre - "locirati, uhtiti, transferirati" i suditi hrvatskim generalima. Što se toliko obećavanoga ZERP-a tiče, opravdanje za odustanak našao je ni manje ni više nego u Franji Tuđmanu, koji ga, kako tvrdi Sanader također nije proglasio, pa zašto bi to onda on morao učiniti. Politiku Franje Tuđmana iako nitko pa ni on nije bio bezgriješan, na ovome mjestu uopće ne možemo i ne želimo dovoditi u isti kontekst s onom Ive Sanadera i njegova višegodišnjeg jarana Stjepana Mesića, s kojim se na kraju svih ovih godina više puta složio no sukobio.

Njih su dvojica, netko više, a netko i manje protagonisti ideje o dvostrukoj liniji zapovijedanja koja bi trebala poslužiti inkriminaciji tadašnjega političkog vrha. A linija zapovjedanja nije bila dvostruka, a nije bila ni izdajnička. I oni to dobro znaju. A ono što im još uvijek izgleda i nije baš previše jasno jesu sve manje prikrivene poruke i izljevi nezadovoljstva hrvatskih građana njihovom «vladavinom prava i demokracije». Plakati koji su ovih dana osvanuli u hrvatskim gradovima samo su još jedan podsjetnik da se podanička, vazalska politika lišena dostojanstva i nacionalnoga ponosa, nakon svih žrtvi koje je ovaj narod podnio, više ne može i ne će tolerirati.

M.M.B.