Splitski poduzetnik Željko Kerum najavio je za slijedeću godinu sudjelovanje u utrci za splitsku gradonačelničku fotelju, u tijeku je obnova hotela Marjan u njegovom vlasništvu, a sve su glasnije priče da će kupiti zagrebački hotel Esplanadu. U emisiji 10 do 8 koja je u ponedjeljak emitirana na Novoj TV, poduzetnik, koji prema nekim procjenama već sada «teži» preko 500 milijuna eura, ozbiljno je istaknuo političke ambicije. Ono što je posebno zanimljivo jest količina podrške koju su mu hrvatski građani, ispitani slučajnim odabirom u Zagrebu i Splitu zapravo pružili, mahom vođeni istim argumentima - bolje je da hrvatske hotele kupuje Kerum nego stranci i bolje da se politikom bavi on, koji je financijski neovisan i očito uspješan, nego oni koji to nisu. Bez obzira kakva bila prava istina i pozadina o stvaranju Kerumova carstva, jedno mu se ne može zanijekati, a to je da nema dlake na jeziku.

I upravo ta, kako bi narod rekao pomalo «vlaška» neposrednost i logika, ali i javno izricanje stvari  koje se u medijima poslovično prešućuju, prebacuju na pozitivnu stranu, što se većega dijela naroda tiče. Da li je tu riječ samo o podršci zbog općeg razočaranja onim što se u hrvatskoj politici do sad nudilo i iznudilo, ostaje za vidjeti. No, istina je da se niti jedna osoba u Hrvatskoj, barem od onih koji imaju dovoljno moći i utjecaja do sad nije otvoreno svrstala na onu «hrvatsku» stranu, bez obzira kako to možda pretenciozno zvučalo, pogotovo kad izlazi iz usta čovijeka čije se obrazovanje i retorika možda i ne mogu uspoređivati sa onom vodećih hrvatskih dužnosnika danas. No, kako nas je većina tih istih dužnosnika, kao uostalom i veći dio političke elite u Hrvata već toliko razočarao svojim kratkovidnim i egocentričnim postupcima koji ovoj državi dugoročno nisu i ne će donijeti ništa dobroga, ne treba čuditi fenomen da bi se narod mogao okrenuti prema čovjeku koji je po svemu, osim naravno po stanju na bankovnom računu, jedan od njih.

A ako se malo pažljivije gledala jučerašnja emisija, može se shvatiti i zašto Kerum uživa toliku podršku, pogotovo u «svojoj», Splitsko-dalmatinskoj županiji. Dovoljno je primjerice vidjeti kako je odgovorio na pitanje kako se šuškalo da je odbio prodati TV Dalmaciju vlasniku srbijanske televizije Pink.  Iako je samo pitanje postavljeno pomalo tendenciozno, Kerum se nije dao smesti: «Sve što sam napravio napravio sam srcem i dušom, bez zakulisnih igara. Meni je Hrvatska u duši i volio bih televiziju staviti u stečaj radije nego je prodati Srbinu. Moramo razmišljati o tome hoće li naš brand doći u ruke nekome tko ne će voditi računa o našim interesima. Nije dobro da sve prijeđe u ruke osobe koja će imati monopol i moći upravljati tržištem.» Iako su njegove rečenice pomalo grube i nediplomatske, smisao je jasan. A to je ono čega su građani ove zemlje u ovome trenutku itekako željni. O Željku Kerumu naravno ne treba ni pričati ni misliti crno ili bijelo, jer malo je tko uostalom danas takav. Što će mu popularnost više rasti, to će mu se vjerojatno i više prljavoga rublja početi razvlačiti po medijima. Ponekad s razlogom, ponekad ne.

Ali svakako je ugodna promjena u današnje vrijeme od jedne medijski zanimljive i financijski utjecajne osobe (pa morao on imati i najveću jahtu i najveću frizuru u državi) čuti stvari koje se u hrvatskoj politici, pogotovo na onim najvišim razinama već duži niz godina ne mogu čuti, a to je Hrvatska u mislima i na usnama. Kerumu samo ostaje da te svoje teze potvrdi i djelima.

M.M.B.

{mxc}