Neuspjeh referenduma o izglasavanju Lisabonskog ugovora kao temeljnog dokumenta EU provedenog u Irskoj zadao je težak udarac ujedinjenoj Europi koja se teško oporavila od udaraca s prvim europskim ustavom, koji je 2005. propao na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, a na kojem se radilo od 2001. godine.Pod snažnim vodstvom njemačkog predsjedništva u prvoj polovici prošle godine, EU je uspjela postići dogovor oko novog ugovora, u kojem su zadržane najvažnije odredbe iz propalog ustava.Ugovor je potpisan potkraj prošle godine u Lisabonu i da bi stupio na snagu mora biti ratificiran u svim zemljama članicama. Međutim, izgleda da taj proces ne će proteći nimalo brzo i «bezbolno» kako su to njegovi tvorci najvjerojatnije zamislili. A što više vremena do njegove ratifikacije prođe to će više, vrlo diskutabilnih stvari vezano uz sam sadržaj ugovora polako ali sigurno isplivati na površinu.

Da nešto u čitavoj priči ne valja bilo je jasno još prošle godine kada je tvorce i sadržaj tog dokumenta javno kritizirao Giuliano Amato, bivši talijanski premijer i jedna od centralnih figura u svim stadijima pripremanja novog europskog ustava. Kao glavnu zamjerku istaknuo je nejasnost i nečitljivost samoga teksta, što otvara mogućnost brojnim manipulacijama na najvišim razinama. Ako se želi uzeti samo jedan primjer, može se pogledati način na koji je ugovor «riješio» primjerice pitanje odlučivanja unutar same Unije. Kako na primjer objasniti građanima kako točno ugovor mijenja odnos glasova koji je toliko složen da ga i upućeniji teže shvaćaju jer u EU paralelno operiraju sustavi obične većine, jednoglasnosti i kvalificirane većine pri čemu su za svako područje i instituciju pravila drugačija. Lisabonski ugovor ukida "veto" ali zapravo se ne radi o vetu nego smanjivanju slučajeva kada je potrebna jednoglasnost (konsenzus) tako da se kod njih po novome traži "samo" kvalificirana većina koja mora sadržavati barem 55% članica koje predstavljaju barem 65% stanovništva EU.

Nameće se zaključak da je politička elita koja je u jedan dokument pokušala utrpati i pomiriti ostvarenje toliko različitih i brojnih interesa, to učinila na barem malo suptilniji način, ugovor bi «prošao» najvjerojatnije bez većih problema. No, izgleda da su ambicije određenih moćnika bile tolike da je tekst tog pravnog propisa naprosto morao biti u tolikoj mjeri nejasan, a time i neustavan, kakav je on to danas. A teško je povjerovati da će čelnici određenih europskih zemalja, pogotovo onih za koje možda i nije predviđen nekakav veći dio kolača bezuvjetno ratificirati ugovor koji bi za njih mogao biti vrlo nepovoljan. Vodeće političke snage utjelovljene u potpisnicima Lisabonskog ugovora u velikom su procijepu gubitka vjerodostojnosti zbog proguravanja ugovora na mala vrata s jedne, i nasušne potrebe za povećanjem efikasnosti rada Unije u najvažnijim sferama njenog djelovanja. Naprosto je tragikomično pratiti kako su neki od njih prisiljeni pribjegavati metodama "preveslavanja" naroda dostojnim domaće politike, pritisnuti političkom situacijom.

I upravo nam taj primjer najbolje pokazuje kako su hrvatski političari zapravo «male bebe» naspram svojih moćnijih kolega, koje uporno pokušavaju (i to uglavnom prilično loše) kopirati. Od te i takve politike već smo odavno prestali očekivati čuda, ali ono što bismo trebali nastaviti zahtjevati jest da zaštita najvitalnijih nacionalnih interesa u svakome trenutku mora biti prioritet. A ako se ponašanje tih istih elita, pogotovo u smislu politike prema Uniji tiče, promotri unazad posljednjih osam godina, svima je jasno da hrvatske dužnosnike vode neki posve drugačiji, reklo bi se mnogo «osobniji» motivi. Jer da nije tako, ne bi se bezglavo i bez pitanja zalijetali u tu isti Uniju koja danas tako očito puca po šavovima, a Hrvatska joj, čak i kao takvoj još uvijek nije nimalo zanimljiva.

Stoga im postavljamo pitanje, zbog čega se u Hrvatskoj ne raspiše referendum o podršci Europskoj uniji, ako je riječ o pravoj demokraciji iliti vladavini volje naroda. Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan i jasno ukazuje koliko je hrvatskoj političkoj eliti do volje i dobrobiti tog istog naroda stalo. Što se pak sudbine Lisabonskog ugovora tiče, ona je zasad još uvijek vrlo neizvjesna, baš kao i sudbina hrvatskog naroda na čelu s ljudima bez trunčice domoljubnih osjećaja. U ovome je trenutku jasna jedino činjenica da je sve ono što je umjetno isforsirano i stvoreno ne može potrajati dugo i neminovno je osuđeno na propast. Je li Lisabonski ugovor na tome putu saznat će se ubrzo.

M.M.B.

{mxc}