Nekoliko sati prije nego što će Francuska na šest mjeseci preuzeti predsjedanje Europskom Unijom, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy u ponedjeljak navečer ponovio je svoje kritike načina na koji se vodi Europa. Glede širenja Unije, Sarkozy je rekao da se protivi primanju novih članica, uključujući i Hrvatsku, ako Lisabonski ugovor ne ratificira svih 27 članica. «Vjerujem da je interes Europe širenje na Balkan. No ne može se širenjem rušiti Europu. Ako se ne želi Lisabon, imat ćemo sporazum iz Nice, Europa 27-orice bez Hrvatske» - rekao je Sarkozy. I tako je irsko «ne» i Lisabonski ugovor za koji je već odavno utvrđeno da ga karakteriziraju upravo manjkavosti i neadekvatnost predloženih rješenja koji Europi danas doslovce gore pod nogama, ipak RH donijelo određene, sada već i značajne prepreke na njenom «putu u Europu».

Jer Europska Unija danas sve više zabrinjava svoje članice problemima koje je istaknuo i Sarkozy, a to su između ostalog loša politika Europske komisije za ribarstvo, politika EU glede poreza na dodanu vrijednost, odbijanje Središnje europske banke za sniženjemi kamatne stope i politika trgovine općenito. S obzirom na neospornu istinu da europski problemi nisu počeli jučer, nego tinjaju već dosta dugo vremena, opravdano se nameće pitanje, a koja su onda zbivanja pratili hrvatski političari, uvjeravajući hrvatsku javnost kako je za njih EU doslovno El Dorado i kako nas tamo sve zajedno čeka samo med i mlijeko.

Reklo bi se - došao je trenutak istine. No, premijer Sanader nakon nedavno objavljene ankete prema kojoj je jasno vidljivo kako građani Republike Hrvatske većinski nisu oduševljeni ulaskom u EU izjavio kako je to eto zapravo odlična vijest, jer je iz toga vidljivo kako građani pažljivo prate europska zbivanja. Nema zbog toga sumnje kako će i izjava francuskog predsjednika biti odlična vijest za Sanadera - a već unaprijed se veselimo obrazloženju koje će sigurno biti novi biser.

Floskula o tome kako adekvatna alternativa prounijskoj politici ne postoji, kako je zorno vidljivo danas, nimalo ne drži vodu. Zar je moguće i dopustivo da se čitava, ako je tako možemo ili smijemo nazvati, nacionalna strategija temelji na guranju u asocijaciju koja nas uporno odbija i to istovremeno dok je u poziciji da sama, grcajući u vlastitim problemima puca po šavovima. A hrvatska sudbina, što se "europske budućnosti" tiče, ovisi o tankoj niti ili bolje rečeno o tome na koju je nogu ustao netko od unijskih glavešina s obzirom na trenutna politička zbivanja i strujanja koja nas od te unije udaljuju ili približavaju. Upravo tako danas izgleda politika hrvatskih dužnosnika koji uopće ne izgledaju kao kapetani broda, već splavari koji nad svojom splavi nemaju apsolutno nikakvu kontrolu. Stoga je pitanje je li nas u toj i takvoj Europi koja očito ne može riješiti ni vlastite dječje bolesti uopće treba, i što bi Hrvatska i Hrvati od nje dugoročno uopće i dobili.

Naravno stvari ne treba promatrati jednostrano, jer još uvijek je teorijski moguće da se stvari riješi na najoptimalniji mogući način i za Europu i za Hrvatsku, jedino što je trenutno pomalo nejasno kako je to moguće s europskim političarima koji su danas potpuni mediokriteti. Što se hrvatskih političara tiče, za njihovu je političku budućnost ipak bolje da se priče i bajke o obećanoj zemlji kroz dogledno vrijeme pokažu imalo vjerodostojnima, jer u suprotnom će ovome narodu ipak morati objasniti što su i na čemu to radili posljednjih godina i nije li ta, kako se danas sve jasnijim čini, kula od karata bila samo paravan za maskiranje nekih drugih gorućih unutarnjih problema i politikantskih ambicija. Ali, o tom - potom.

M.M.B.

{mxc}